Net-forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Obične priče

+5
whisperer
iluzija
darla_
urbanstyle
Lena
9 posters

Stranica 7 / 17. Previous  1 ... 6, 7, 8 ... 12 ... 17  Next

Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost ned ruj 21, 2014 9:50 pm

Lastavice


opće nije bitno kad je počelo i zašto se narušio odnos između tebe i bildera.
Nemoj niš analizirati i raščlanjivati.
Vrtiš se u krug, nemaš svoj mir i zdrav život.
Makni se iz te veze odmah, bilder se neće promjeniti.
Tvoje djete nije hendikep da bi se trebala posebno diviti nekom ko te hoće u paketu sa njim
Bilder je svjesno vašu vezu doveo na rub al je govno od čovjeka i muškarac bez muda jer nema hrabrosti sam prekinuti vezu.
Čeka da to uradiš ti, on  tako neče snositi krivicu
Samo se ti zbigecaj naj bolje kaj možeš, stavi osmjeh broj 5 na lice, spakiraj sve sitnice kaj ima kod tebe, ili tak zbigecana dođi po svoje sitnice kod njega i hrabro mu reci the end.
Pusa Lastić

MM al ga ti znaš zasrati, tu ni domestos ne pomaže

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pon ruj 22, 2014 12:39 pm

Ajme, Whisp, oprosti... Sad Umjesto svog, izbrisala tvoj upis.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pon ruj 22, 2014 9:16 pm

Ligeja je napisao/la:Ajme, Whisp, oprosti... Sad Umjesto svog, izbrisala tvoj upis.
pa mogla si prepričati kaj je Wisp napisala  zubo

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost uto ruj 23, 2014 12:36 am

Dromsi, ne upamtih sve. Bila se ful raspisala. Ali sjecam se da ti je predlozila nesto u stilu da zavezes Brku uz onu smokvu za koju si mislila da je maslina koja daje musmule i da mu skakavcem obrijes i posljednju dlaku s lica.. iako, Brko bi i dalje imao brke... Onaj bijeli neosuncani trag. Ful je cudna ta Whisp. Sto nju veseli. Vjerojatno bi se previjala kad bi ti Brku ugledala nakon ispijenog loncica mlijeka. Ili jogurta.


Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost uto ruj 23, 2014 10:10 am

Ligeja je napisao/la:Dromsi, ne upamtih sve. Bila se ful raspisala. Ali sjecam se da ti je predlozila nesto u stilu da zavezes Brku uz onu smokvu za koju si mislila da je maslina koja daje musmule i da mu skakavcem obrijes i posljednju dlaku s lica.. iako, Brko bi i dalje imao brke... Onaj bijeli neosuncani trag. Ful je cudna ta Whisp. Sto nju veseli. Vjerojatno bi se previjala kad bi ti Brku ugledala nakon ispijenog loncica mlijeka. Ili jogurta.

pa tak mi reci  Laugh

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by whisperer uto ruj 23, 2014 3:32 pm

Lako za to što sam ja našvrljala. Meni je interesantnije saznati što je bilo u Ligejinom postu. Happy
whisperer
whisperer

Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pon ruj 29, 2014 11:09 pm

e pa jedna pričica realna životna od ove subote


Strah od smrti ili volim život

subota dopodne
brko zatvara dio balkona pleksijem ( sprema zimski vrt, ko i svake godine), lojtra sa tri gazišta je kod njega.
Ja u kupaoni peruckam , niš generalno, uobičajno
I sad vidim ploćice da imaju tu i tam koju fleku koja je nastala od kondezirane i posušene pare prilikom kupanja. To me naravno živcira  ( ventilacija nije par dana radila) i mislim si malo spreja za prozore i papirnati ručnik, gotovo časkom, jer su u biti pločice čiste,al eto volim da se sjaje.
A kak je bakut visoka metar i žilet, a lojtra treba brki, pa stat ću na zahodsku dasku ko i tisuću puta do sada.
Poklopac nije mekana plastika već čvrsta bakelitna.
I tako ja stanem na poklopac , špric-špric mah - mah sa papirom i pločice se opet sjaje,
 kad
pukne daska, i moje bose noge obje propadnu u školjku
i vidim svoje noge u zahodu u mili sekundi i shvaćam kaj se dogodilo 

i misao mi proleti kroz sive stanice , brzo noge van puknut će školjka
jer je navrlo sjećanje da mi se pokojni otac raspizdil po kupaoni i sa nogama je lupil u školjku, koja se rasprsla,
i razrezala mu sve noge, tak da ga je hitna vozila i šivali su ga ko singericom

i sa tom misli ja gubim ravnotežu i padam na leđa, i znam da mi je kada tu i umivaonik,
pokušavam se nekako sklupčati ,okrenuti na bok al padam brzinom svjetlosti 
i potiljkom udaram u rub kade

Koja je to bol, koji strah 
prevrnula sam se na bok pa na trbuh
jebem ti projektanta koji je zmislil da se kupaonska vrata otvaraju prema unutra, 
ja ispružena na trbuhu, koš za rublje , frotiski prostirači ,sve se to nekak navalilo na vrata
ispuzala sam iz kupaone u hodnik
dečki oko mene, kaj je bilo, kaj si delala, jesi kaj strgala i klepeću
a ja mislim da umirem, žmarci mi hodaju po tjemenu, mislim da su mi se oči pomakle u očnoj duplji
hvata me napad panike, guši me, strah da ću umrjeti
jebeno glupo umrjeti ( kao da postoji pametno umiranje) na podu hodnika.

i ništa više nije bitno, ni te jebene pločice, ni ručak, ništa, bitna je misao
hoću li preživjeti
glava luđački boli, kvrga na njoj ko krumpir

Idemo na hitnu

Brko vozi, ja si držim mokri ručnik na tjemenu.
Zaprimili me i polegli 
( bila još jedna padalica iz kupaone,al ona je lupila u kupaonski element i rasjekla se)


Niste gubili svjest - nisam, 
niste rasjekli - nisam
rengen sve ok.
Nekaj protiv bolova
Vratili se doma oko jedan taman na ručak

I sad, mogla si strgati ruke, noge, kuk, kurac palac, mogla sam
desi li mi se takav pad za 10 godina slomit ću se, 
Za sad je dobro prošlo nisam još tako stara.

Popodne smo otišli u Pevec po novu dasku za zahod,
počastil me je Brko i novim crijevom sa tušem

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by darla_ uto ruj 30, 2014 7:55 am

O jebemu misa Bakut, ajde dobro je proslo, dok sam citala sam zmirila i sve me bolilo.

Imala sam i ja tako bisera. Dakle vec sam pricala ali tu di zivim u Du imam gazdu i gazdaricu od kojih 85, pol godine su tu, pola u Americi (divim im se kak im se to da u ovim godinama, ali da im se ).  Uglavnom gazda uvijek ima neke projekte i kak vec sad ima godina, zao mi ga gledati dok se muci nes dohvatiti i trebalo mu je nekaj sa jedne malo vece police u garazi. I velim ja did budem vam ja to dohvatila i sad nisam ni ja bas nekaj previsoka i vidim pokraj gajbu pive, sa praznim bocama i dopeljam si ja nju kao stati cu na nju pa cu dohvatiti.

Iz vlastite gluposti zakljucim da ne budem stala na boce, kao jel da se ne polome pod mojom tezinom, nego sa svakom nogom na jedan rub gajbe i tak stojim i jos malo sam prenisko i popnem se na prste i balansiram i naravno, posklizne mi se jedna noga uleti stopalo pravo izmedju boca, izgubim ravnotezu i iskrenem si nogu skupa sa cijelom gajbom i u zadnji cas se ulovim za nizu policu rukama da se tak ne rastepem po podu. I sad naravno bol nezamisliva, stojim tako i nemrem nis reci koliko me boli on me onak uzasnuto gleda i ja uspijem vratiti ravnotezu i promrmljam kao nije to nis. I izvadim nogu iz te jebene gajbe, e, kad je to nateklo Grin.

I sad migam prstima, boli ali vidim da mogu, dobro reko nije nis slomljeno, naravno zglob ne mogu okretati, ali zakljucim da je samo jako istegnuce i reko budemo vidjeli, ako bude i dalje jako naticalo i ak dobim temperaturu nekaj je ipak slomljeno, jer logetu necu, znam kako to bude onda poslije i dobro led, cuda, bla, njegova zena (mi ju zovemo baka) mi posudi svoje stake, ima zena par setova, jer slabo moze na noge.

I da ne duljim najjaci dio price je meni u tome bio, nakon par dana smanjuje se otok, ali boli za popizditi, ove nase domace tablete ne pomazu i pitam ja didu ima li on sto americkih jer ono dopizdilo mi vise trpiti bol i da on meni neku tabletu popijem ja i za kojih pol sata, nekaj se makinalno dignem i ne razmisljajuci se nadjem u kupaoni i skuzim da me noga uopce ne boli i da najnormalnije hodam, a velicine je jos uvijek krumpira zglob i crknem od smijeha. Reko sad je meni jasno zasto americki vojnici ko mutavi idu u ratu, jebote mos biti polomljen, izranjavan, ali dok srce pumpa i mozak funkcionira ni kurac te ne boli  Laugh.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Lena uto ruj 30, 2014 3:52 pm

asti dromsin....dobro si i prošla.....stvarno su ta kupatila opasna.....
kužim strah jer zapravo je bio i realan....nezgodan udarac u glavu i gotovo!!!

a i ovo darlino je čista nepromišljenost.....nije da vas korim obje jer i ja sam sklona tim brzinskim improvizacijama bez više razmišljanja.....
slično sam se jednom skoro nabola na stolicu....satvila je pametnica na krevet i naravno ravnoteža se poremetila i hop- ode sve kvragu!!! imala sam sreće......ali kad sam pala znala sam da sam skoro izgubila glavu.....

nema prečice....triba uzet skale i napravit po ps-u
Lena
Lena

Posts : 274
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by *madonna* sri lis 08, 2014 8:51 pm

dromsin je napisao/la:a ja mislim da umirem, žmarci mi hodaju po tjemenu, mislim da su mi se oči pomakle u očnoj duplji
hvata me napad panike, guši me, strah da ću umrjeti



rasplakala si me.  kao da sam proživjela s tobom isto.
hvala dragom bogu, dobro si prošla.



Love
*madonna*
*madonna*

Posts : 1059
Join date : 14.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pet lis 10, 2014 12:07 am

sin ubije oca. ok. ni otac ni sin nisu normalni. ok. otac je maltretirao sina od djetinjstva. ok. sin se ljeci po psihijatrijskim bolnicama. ok. sin izadje iz psihijatrijske bolnice i nakon par dana ubije oca. ok. nakon sto je napravio to sto je napravio, zlocinci MUP-a tzv RH ga uhapse. ok.

po svim pravilima i zakonima trebao je biti u pritvoru. ok.

ono sto nije ok je to da je lik s nama veceras u bircu pio pice kao da se nista nije desilo i kao da nije prije par dana nije ubio oca. vidio sam mu u ocima da nije sav svoj i da ce jos nekog ubit.

medjutim, zlocinacku organizaciju MUP i zlocinacku organizaciju hrvatsko pravosudje, nije sve to sto je napravio sprijecilo da lika puste naa slobodu, jer eto, on ima papire da je psihicki bolesnik i samim time opasan za sebe a pogotovo za okolinu.

sta mogu ocekivat od tih zlocinackih organizacija zasto me mnogi optuzuju i bojkotiraju forum jer pljujem po smrdljivim hrvatima?

mogu ocekivat da me sutra dok cjevcim pivo u bircu, lik ubije nozem jer se njemu ucinilo da sam ga krivo pogledao.

jebem vam hrvati mater i oca dok god ste takve kukavicke picke da vas je strah poubijat psihopate udbase i ustase na vlasti. eto. jebem vam mamu i tatu vam jebem koji su vas okotili takve nedojebane kukavice.

inace zlocinacka organizacija MUP je monopolosta za dilanje droge na veliko i u maloprodaji.

da se zna o cemu pricam:

http://www.glasistre.hr/vijesti/crna_kronika/pula-sin-izbo-oca-ubijen-ilija-miljak-83--471921

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pet lis 10, 2014 8:16 am

Toro je napisao/la:sin ubije oca. ok. ni otac ni sin nisu normalni. ok. otac je maltretirao sina od djetinjstva. ok. sin se ljeci po psihijatrijskim bolnicama. ok. sin izadje iz psihijatrijske bolnice i nakon par dana ubije oca. ok. nakon sto je napravio to sto je napravio, zlocinci MUP-a tzv RH ga uhapse. ok.

po svim pravilima i zakonima trebao je biti u pritvoru. ok.

ono sto nije ok je to da je lik s nama veceras u bircu pio pice kao da se nista nije desilo i kao da nije prije par dana nije ubio oca. vidio sam mu u ocima da nije sav svoj i da ce jos nekog ubit.

medjutim, zlocinacku organizaciju MUP i zlocinacku organizaciju hrvatsko pravosudje, nije sve to sto je napravio sprijecilo da lika puste naa slobodu, jer eto, on ima papire da je psihicki bolesnik i samim time opasan za sebe a pogotovo za okolinu.

sta mogu ocekivat od tih zlocinackih organizacija zasto me mnogi optuzuju i bojkotiraju forum jer pljujem po smrdljivim hrvatima?

mogu ocekivat da me sutra dok cjevcim pivo u bircu, lik ubije nozem jer se njemu ucinilo da sam ga krivo pogledao.

jebem vam hrvati mater i oca dok god ste takve kukavicke picke da vas je strah poubijat psihopate udbase i ustase na vlasti. eto. jebem vam mamu i tatu vam jebem koji su vas okotili takve nedojebane kukavice.

inace zlocinacka organizacija MUP je monopolosta za dilanje droge na veliko i u maloprodaji.

da se zna o cemu pricam:

http://www.glasistre.hr/vijesti/crna_kronika/pula-sin-izbo-oca-ubijen-ilija-miljak-83--471921
to ti je isto kado kad muškarčinu,štemera žene, ni ne zadrže u pritvoru , neg se vrati doma da ju dokrajči
ili silovatelja ili pedofila da se brani sa slobode

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Buffy pet lis 10, 2014 8:24 am

Nemoguće, po pravilu bi trebao biti u Vrapču, tj. takvoj instituciji u gradu u kojem se zločin dogodio.

Slična priča dogodila se u mom susjedstvu, jutrom pijem ness, otvorim novine, kad pol moje kuće u novinama, pola susedove.
Čitam, sused moja generacija, ubio oca.
I sad svi kao iznenađeni, a meni se krene odmotavati film, u petoj mi je razbio prst kamenom, u sedmoj mi je držao nož pod grlom, srećom moj je otac kosio i okrenuo se na vrijeme vidjeti što ovaj radi, kako je odrastao maltretirao je sve oko sebe dok nije popio debele batine, pa se malo smirio.
Zadnje što je napravio prije toga jest da je zapalio auto susedu, jer mu je digao tlak.

Znalo se oduvijek da će tako biti, samo su njegovi starci bili uporni u skrivanju istine koju su svi vidjeli. Takav autizam i poricanje nisam nigdje drugdje vidjela, do momenta dok nije osu zario nož u srce i tada, posebno okrutno, nije dopustio Hitnoj da do njega dođe, dok nije bio siguran da je ovaj mrtav.

Nakon toga su ga odveli u Vrapče, stara je natavila s tim autizmom kao da se ništa nije dogodilo, sinek mali princ, izborila se da vikendima SAM?? dolazi autobusom do nje doma. Naravno kako nije dugo trajalo do zvizdarije koju je napravio, pa su to ukinuli, a cijela ulica odahnula.
Buffy
Buffy

Posts : 1896
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pet lis 10, 2014 8:32 am

Buffy je napisao/la:Nemoguće, po pravilu bi trebao biti u Vrapču, tj. takvoj instituciji u gradu u kojem se zločin dogodio.

Slična priča dogodila se u mom susjedstvu, jutrom pijem ness, otvorim novine, kad pol moje kuće u novinama, pola susedove.
Čitam, sused moja generacija, ubio oca.
I sad svi kao iznenađeni, a meni se krene odmotavati film, u petoj mi je razbio prst kamenom, u sedmoj mi je držao nož pod grlom, srećom moj je otac kosio i okrenuo se na vrijeme vidjeti što ovaj radi, kako je odrastao maltretirao je sve oko sebe dok nije popio debele batine, pa se malo smirio.
Zadnje što je napravio prije toga jest da je zapalio auto susedu, jer mu je digao tlak.

Znalo se oduvijek da će tako biti, samo su njegovi starci bili uporni u skrivanju istine koju su svi vidjeli. Takav autizam i poricanje nisam nigdje drugdje vidjela, do momenta dok nije osu zario nož u srce i tada, posebno okrutno, nije dopustio Hitnoj da do njega dođe, dok nije bio siguran da je ovaj mrtav.

Nakon toga su ga odveli u Vrapče, stara je natavila s tim autizmom kao da se ništa nije dogodilo, sinek mali princ, izborila se da vikendima SAM?? dolazi autobusom do nje doma. Naravno kako nije dugo trajalo do zvizdarije koju je napravio, pa su to ukinuli, a cijela ulica odahnula.
monstum

 poželim smrtnu kaznu za takve, i još meni neugodno kaj tak nekaj poželim, nisam humana Rolling Eyes

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pet lis 10, 2014 10:20 am

Buffy je napisao/la:Nemoguće, po pravilu bi trebao biti u Vrapču, tj. takvoj instituciji u gradu u kojem se zločin dogodio.

Slična priča dogodila se u mom susjedstvu, jutrom pijem ness, otvorim novine, kad pol moje kuće u novinama, pola susedove.
Čitam, sused moja generacija, ubio oca.
I sad svi kao iznenađeni, a meni se krene odmotavati film, u petoj mi je razbio prst kamenom, u sedmoj mi je držao nož pod grlom, srećom moj je otac kosio i okrenuo se na vrijeme vidjeti što ovaj radi, kako je odrastao maltretirao je sve oko sebe dok nije popio debele batine, pa se malo smirio.
Zadnje što je napravio prije toga jest da je zapalio auto susedu, jer mu je digao tlak.

Znalo se oduvijek da će tako biti, samo su njegovi starci bili uporni u skrivanju istine koju su svi vidjeli. Takav autizam i poricanje nisam nigdje drugdje vidjela, do momenta dok nije osu zario nož u srce i tada, posebno okrutno, nije dopustio Hitnoj da do njega dođe, dok nije bio siguran da je ovaj mrtav.

Nakon toga su ga odveli u Vrapče, stara je natavila s tim autizmom kao da se ništa nije dogodilo, sinek mali princ, izborila se da vikendima SAM?? dolazi autobusom do nje doma. Naravno kako nije dugo trajalo do zvizdarije koju je napravio, pa su to ukinuli, a cijela ulica odahnula.

a moguce je. jucer sam ga vidio u bircu pije kao da se nista nije desilo.

vlasnica birca ( inace zgodna mlada zena ) u trenu je ostarila za 20 godina cim ga je vidjela jos ga je morala pitat sta zelite popiti jer da mu nije htjela dat piti tko zna sta bi lik napravio. dobro, ja vidim takve budaletine svaki drugi dan ali mi vec odavno sve to pocelo vuc na gadjenje izgubio sam i volju za izac vani jer kad izadjem moram se psihicki spremit kao da idem u war zone. nemam vise zivaca za takve pacijente.
i koju poruku MUP salje gradjanima? puste ludjaka psihopatu na slobodu da jos nekog ubije? cemu MUP-ov logotip "sigurnost i povjerenje" ? jel to neka rugalica i jebanje normalnih gradjana u zdrav mozak?

proslu sedmicu gledam kako policija u sluzbenoj uniformi sa sluzbenim vozilom skuplja reket u jednom pulskom kaficu. i sada nek mi netko kaze da sam croatofob? nisam nikakav fob nego kritiziram stanje u drzavi i drustvu.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Buffy pet lis 10, 2014 10:24 am

"Najbolje" je bilo kad je dolazio sam za vikend, ljudi su pili tablete za smirenje sve dok nije opet otišao u bolnicu. Srećom je napravio zvizdariju, probao pobjeći, pa ga sad nema doma, ljudi odahnuli.
Buffy
Buffy

Posts : 1896
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Buffy pet lis 10, 2014 10:25 am

a moguce je. jucer sam ga vidio u bircu pije kao da se  nista nije desilo. 
Grozan propust.
Buffy
Buffy

Posts : 1896
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost pet lis 10, 2014 10:42 am

Buffy je napisao/la:
a moguce je. jucer sam ga vidio u bircu pije kao da se  nista nije desilo. 
Grozan propust.

i sad sta da radim, veceras mozda odem van u birc i lik opet dodje nesto mu se izokrene u mozgu i zakolje nekog u bircu. pa sta meni to treba idem van se odmorit od posla i onda naletim na takve pacijente.

je propust nije samo grozan nego bi netko u MUP-u trebao kazneno odgovarati za takav propust ali nece se to desit. isto je bilo prije nekoliko godina kad je lik poubijao cijelu svoju familiju u puli. pisalo je u novinama. i sta? lik je mjesecima prije svakodnevno pricao da ce pobit familiju jer ga truju s hranom ili tako nesto isao je kod psihijatra na psihoterapije i nitko nista nije poduzeo nikome se alarm nije upalio da je lik totalni shizofrenicar. ja sam ga vidio nekoliko godina prije nego je napravio taj zlocin i vec onda je bio aj bog ludjaci. ljudima oko sebe govorim da imam osjecaj da ce lik poubijat sve oko sebe i nista smijali su mi se da sta koji kurac uvijek ja nesto fantaziram.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Buffy ned lis 19, 2014 2:11 pm

Iz nekih svojih razloga svake godine pješačim do Marije Bistrice, nekih 30ak km. Nekada je pješačenje ugodnije, nekada manje ugodno, ali u okviru onoga što se može podnijeti u jednom danu.

Tako sam i ove godine krenula s frendicom na pohod, prvi dio puta bio je blatnjav jer počinje kroz vinograde i uzbrdicu, nedugo nakon toga postoji put koji je posut kamenjem i po njemu se moglo hodati normalno.
Posvuda se ipak moglo primjetiti kako je zemlja natopljena vodom od kiša koje su neprestano padale, prvih sat i pol hodanja nije bio nikakav problem, čak ni kiša nije padala.

Nakon nekog vremena počela je padati, sve dok se to događalo na putu po kojem se moglo hodati, imaš dobru kabanicu, sve pet.

Onda malo gore, pa dolje po livadama, stopalima poprečke da se ne otkližeš po dupetu, opet podnošljivo.
Kiša sve jača, frendica mi veli: Kad dođemo u šumu, na konju smo!
Pomislim, nema logike, nekih drugih godina kad je vrijeme bilo puno normalnije, a kiša padala par dana prije hodanja, svuda suho, a u šumi naletiš na blatne dijelove. Mislila je na kišu koju je lakše podnijeti u šumi, ali ne i na ono na što smo naišle.


I tako mi dođemo do šume.
Već pri ulasku nema više hodanja u pravom smislu te riječi, nema dizanja nogu jer tenisice ostaju u blatu, samo klizanje uz pomoć štapa.
Stariji padaju, dižu se, četveronoške prelaze određene dijelove puta.
Misleći kako je to vrhunac problema, prihvatim što se mora i krećem dalje.
Nakon nekog vremena, stalnih padova i sporog napredovanja, ljudi polako počinju kukati i paničariti, kad je čovac koji tako hoda već 32 godine rekao kako se ne sjeća da se ikada sreo s takvim vremenskim uvjetima na tom putu, svi u još većoj nervozi.


Lagano i mene lovi tjeskoba, ne zbog napora, na njega sam se davno odlučila, nego osjećam kako raste nerazumnost kod ljudi, umjesto uobičajene dodatne koncentracije kad se pojave teže prepreke, u dva popodne panika kako će nas mrak uhvatiti i kako se nikada nećemo izvući iz šume.
Negdje u to doba počinjemo shvaćati kako su uporne kiše učinile puno više štete nego što to gradski ljudi mogu i zamisliti, posred puta odroni, ponegdje voda koja teče kao veći potok s vrha šume prema putu koji je par metara ispod, pa sve u nizinu koja je inače zelena, sada su posvuda mala jezerca.


Svaku takvu prepreku treba zaobići, popeti se par metara uvis, pa onda hodati po bridu uporedo sa stazom, vratiti se kad staza izgleda iole upotrebljivom, dakle klizanje opet.

Nakon nekog vremena postalo je izuzetno naporno, ruta koju smo prešli zanemariva, nervoza je postala još veća.
Ono što mi se još manje svidjelo, a što nisam očekivala obzirom se nikada zajedno nismo našle u sličnoj situaciji, jest panični napad moje prijateljice.
I to žena za koju bih rekla da je žena stena.


Hodanje po bridu blizu staze bilo je najlogičnije rješenje, iako je šuma puna malina, šipka, kopriva i bodljikavog drveća koje neprijateljski stvori krvavu ranu gdje se najmanje nadaš, polako i sigurno, istim putem, pa ćemo nekad već stići.

Usred sve te kiše, klizanja, vlage i moguće ustrašena svim tim kukanjem o ostanku u šumi, moja prijateljica krene za grupom ljudi koje smo susreli po putu, od mene očekujući da učinim isto.
Već pri ranijem susretu vidjelo se da su "klasični" hodači, to su oni koji se prvo naliju, pa krenu hodati, ta mi se ideja nikako nije svidjela.


Međutim, ona je već u panici krenula za njima, nisam imala drugog izbora.
Mislim, imala sam, mogla sam znati koliko me uvijek košta kad se ne slušam, ali nisam mogla u svemu tome krenuti u raspravljanje, čovjek se mora nadati najboljem, ne? Grin


Krenemo mi, vidim po ljudima da blage veze nemaju što rade, razmilili se po šumi u suprotnom smjeru, traže lakši put, frendica za njima kao da su sveti gral pješačenja.
I tako trči ona za njima, trčim ja za njom, u meni stalno viče, nenenene, ali ne slušam.
U daljini vidim jednog od muškaraca iz te grupe kako preko drveta i grane po kojoj se spušta pokušava prijeći potok, viseći, naravno da ne uspijeva, podne mi je bilo od spoznaje za kime mi to idemo.


I sad najgluplje, s tog uzvišenog dijela šume, dijagonalno od puta gdje se inače hoda, krenu spuštati u nizinu, prema onom pametnjakoviću koji je već pokazao svoje "vještine".
Tu ipak progovorim i kažem kak nema logike išta od toga učiniti, ajmoajmoajmo za njima, bumo se zgubile, ostale u šumi, bla.


Krenem prema dolje sama sebi ne vjerujući što si radim, stavim štap u blato pri dnu, štap se osloni na nešto čvrsto, krenem desnom nogom do njega i propadnem do iznad koljena. Blink. Sve se odjednom uspori, tražim rješenje u glavi, a u njoj - prazna ploča. Ne postoji takvo iskustvo, pa nema ni spremljenog rješenja.
Vrte se slike iz filmova, takve situacije, ali ništa zapamćeno osim komada drveta koji ti dodaju ne bi li te izvukli.


Ok, ajde, pala sam u blato, no big deal.
I onda odjednom shift, svijest o prirodi i početak stvarnog osjećaja borbe za sebe, strah.
Neočekivana bol oko noge koja je upala, stiskanje, kako vrijeme prolazi shvaćanje kako to nije umišljaj, kako je bol konkretna i da se pijesak u kojem je noga ponaša kao beton koji se steže. Podljevi potkoljenice i ljubičasti nokti podsjetnik su na to zašto se zove živi pijesak, tih par minuta bilo je dovoljno da to učine.
Panično se odgurujem drugom nogom pokušavajući se izvući, upada i druga do gležnja, oko meni se skupljaju oni zbog kojih smo krenuli tim putem, sada u još većoj masovnoj histeriji.


Znanje iz filmova, nešto fizike, pokušavam objasniti neka stanu ispred mene i s dvije grane me povuku van.
Ne slušaju, svi govore u isti glas, grabe me za ruku, vuku, svi blatnjavi, iskliznem, padam na leđa svom snagom. Uspijem se dignuti, ponavljaju isto i konačno me izvuku.
Onda još desetak minuta drvetom kopamo tenisice, jedva nekako. U njih ne mogu, puno su pijeska i blata, odlazim do potoka, perem tenisice, navlačim ih mokre na noge.
Vani 17, pada kiša, sva sam mokra, leđa i nogu.
U međuvremenu repriza, opet trčimo za njima, osim što ja više ne mogu trčati, leđa rasturaju, prijateljica u sve većoj histeriji, shvatim kako tako više ne mogu.
Znam što se događa s tijelom kad se krene pothlađivati, kreće krv prema vitalnim organima, periferna cirkulacija sve manja, a meni je ta upravo potrebna, počinjem shvaćati kako moram dobro rasporediti gdje ću trošiti energiju.


Izlazimo na neku livadu, pijanci otišli još dalje od puta, lijevo, ona za njima, ajmoajmoajmo opet. Nema više ajmo kažem, sad je dosta, rezerve koje imam su sat vremena.

U tom vremenskom roku trebam biti van šume, inače ću kolabirati, kao što ću kolabirati čekajući da netko dođe po mene obzirom se mobitel već magli i ne znam koliko će funkcionirati.
Stanem, na njen užas, kažem joj kako ću sad nazvati muža, a nakon toga ću uključiti navigaciju za pješačenje na mobitelu, dok još radi. Ma kaj buš ga zvala, daj idemo da ih ne zgubimo.
Ne bu išlo ovaj put.
Izvadim mokre maramice, obrišem ručice od blata, nazovem, upalim navigaciju. Pokaže se kako treba ići prema desnoj strani i kako je put na jedno desetak minuta.
Joj ne, oni su otišli lijevo, tu negdje gore, sigurno je tu negdje cesta.
Tu sam pukla, rekla da ja odoh, a ti kako hoćeš. Noge su ti suhe, nisi povrijeđena, ti možeš plojhati kak god hoćeš, ja ne mogu.
Krenula je ipak za mnom, i stvarno, na rubu livade pokazao se prolaz od metra širine koji nije bio vidljiv izdaleka. Uz breg, po šipkovima opet, eto nas na. Kasnije mi je rekla kako je imala osjećaj da je cijeli svijet njen kad je vidjela stazu ponovo, spašena je.


Tu se malo unormalila, krenule opet nordijski, ali počela sam se hladiti, bol u križima tolika da mi dolazilo na povraćanje, slična onoj kad se opališ malim prstom u krevet, ali neprekidna.

Tih sat vremena bili su čista snaga volje, odluka da ja iz te šume moram van jer druga opcija ne postoji.
Zadnjih par metara već sam imala osjećaj lebdenja i bestjelesnosti, još malo i tresnula bih. Ugledam muža i umjesto osmijeha krenem plakati.
Pomislim, koji ti je, ti nisi neka pipica, istog momenta počnem ne plakati, nego ridati.
Toliko da se zatrčao preko livade po mene, prepao se. Odnio me do auta, skinuli sve mokro i krenuli doma.

Vruća voda, tableta protiv bolova, bum dobro nakon par dana.
Prolazi par dana, svaki dan temperatura, negdje peti dan kažem mužu, nešto mi tu ne štima. Mišići se već oporavili, a temperatura stalna.
Tjedan dana nakon, temperatura 39, potpuno sam iscrpljena, pojavljuje se kvrga na ramenu, ogromna. Hitna, doktori bedaci jedni, pa drugi, konačno dijagnoza - krvavi burzitis, strogo mirovanje i mobilizacija ruke.
Tako su me potegli da su mi potrgali kapilare i tkivo, krv se skupila u taj dio ramena koji se zove burza, sve skupa se zagnojilo toliko da je CRP bio šest puta veći od normalnog, teška upala. Dobila konjske antibiotike, sada već treći tjedan kako ih pijem, srećom se polako smanjuje i razgrađuje.

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna? Grin


Zadnja promjena: Buffy; ned lis 19, 2014 2:36 pm; ukupno mijenjano 1 put. (Reason for editing : .)
Buffy
Buffy

Posts : 1896
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Gost ned lis 19, 2014 4:57 pm

Buffy je napisao/la:Iz nekih svojih razloga svake godine pješačim do Marije Bistrice, nekih 30ak km. Nekada je pješačenje ugodnije, nekada manje ugodno, ali u okviru onoga što se može podnijeti u jednom danu.

Tako sam i ove godine krenula s frendicom na pohod, prvi dio puta bio je blatnjav jer počinje kroz vinograde i uzbrdicu, nedugo nakon toga postoji put koji je posut kamenjem i po njemu se moglo hodati normalno.
Posvuda se ipak moglo primjetiti kako je zemlja natopljena vodom od kiša koje su neprestano padale, prvih sat i pol hodanja nije bio nikakav problem, čak ni kiša nije padala.

Nakon nekog vremena počela je padati, sve dok se to događalo na putu po kojem se moglo hodati, imaš dobru kabanicu, sve pet.

Onda malo gore, pa dolje po livadama, stopalima poprečke da se ne otkližeš po dupetu, opet podnošljivo.
Kiša sve jača, frendica mi veli: Kad dođemo u šumu, na konju smo!
Pomislim, nema logike, nekih drugih godina kad je vrijeme bilo puno normalnije, a kiša padala par dana prije hodanja, svuda suho, a u šumi naletiš na blatne dijelove. Mislila je na kišu koju je lakše podnijeti u šumi, ali ne i na ono na što smo naišle.


I tako mi dođemo do šume.
Već pri ulasku nema više hodanja u pravom smislu te riječi, nema dizanja nogu jer tenisice ostaju u blatu, samo klizanje uz pomoć štapa.
Stariji padaju, dižu se, četveronoške prelaze određene dijelove puta.
Misleći kako je to vrhunac problema, prihvatim što se mora i krećem dalje.
Nakon nekog vremena, stalnih padova i sporog napredovanja, ljudi polako počinju kukati i paničariti, kad je čovac koji tako hoda već 32 godine rekao kako se ne sjeća da se ikada sreo s takvim vremenskim uvjetima na tom putu, svi u još većoj nervozi.


Lagano i mene lovi tjeskoba, ne zbog napora, na njega sam se davno odlučila, nego osjećam kako raste nerazumnost kod ljudi, umjesto uobičajene dodatne koncentracije kad se pojave teže prepreke, u dva popodne panika kako će nas mrak uhvatiti i kako se nikada nećemo izvući iz šume.
Negdje u to doba počinjemo shvaćati kako su uporne kiše učinile puno više štete nego što to gradski ljudi mogu i zamisliti, posred puta odroni, ponegdje voda koja teče kao veći potok s vrha šume prema putu koji je par metara ispod, pa sve u nizinu koja je inače zelena, sada su posvuda mala jezerca.


Svaku takvu prepreku treba zaobići, popeti se par metara uvis, pa onda hodati po bridu uporedo sa stazom, vratiti se kad staza izgleda iole upotrebljivom, dakle klizanje opet.

Nakon nekog vremena postalo je izuzetno naporno, ruta koju smo prešli zanemariva, nervoza je postala još veća.
Ono što mi se još manje svidjelo, a što nisam očekivala obzirom se nikada zajedno nismo našle u sličnoj situaciji, jest panični napad moje prijateljice.
I to žena za koju bih rekla da je žena stena.


Hodanje po bridu blizu staze bilo je najlogičnije rješenje, iako je šuma puna malina, šipka, kopriva i bodljikavog drveća koje neprijateljski stvori krvavu ranu gdje se najmanje nadaš, polako i sigurno, istim putem, pa ćemo nekad već stići.

Usred sve te kiše, klizanja, vlage i moguće ustrašena svim tim kukanjem o ostanku u šumi, moja prijateljica krene za grupom ljudi koje smo susreli po putu, od mene očekujući da učinim isto.
Već pri ranijem susretu vidjelo se da su "klasični" hodači, to su oni koji se prvo naliju, pa krenu hodati, ta mi se ideja nikako nije svidjela.


Međutim, ona je već u panici krenula za njima, nisam imala drugog izbora.
Mislim, imala sam, mogla sam znati koliko me uvijek košta kad se ne slušam, ali nisam mogla u svemu tome krenuti u raspravljanje, čovjek se mora nadati najboljem, ne? Grin


Krenemo mi, vidim po ljudima da blage veze nemaju što rade, razmilili se po šumi u suprotnom smjeru, traže lakši put, frendica za njima kao da su sveti gral pješačenja.
I tako trči ona za njima, trčim ja za njom, u meni stalno viče, nenenene, ali ne slušam.
U daljini vidim jednog od muškaraca iz te grupe kako preko drveta i grane po kojoj se spušta pokušava prijeći potok, viseći, naravno da ne uspijeva, podne mi je bilo od spoznaje za kime mi to idemo.


I sad najgluplje, s tog uzvišenog dijela šume, dijagonalno od puta gdje se inače hoda, krenu spuštati u nizinu, prema onom pametnjakoviću koji je već pokazao svoje "vještine".
Tu ipak progovorim i kažem kak nema logike išta od toga učiniti, ajmoajmoajmo za njima, bumo se zgubile, ostale u šumi, bla.


Krenem prema dolje sama sebi ne vjerujući što si radim, stavim štap u blato pri dnu, štap se osloni na nešto čvrsto, krenem desnom nogom do njega i propadnem do iznad koljena. Blink. Sve se odjednom uspori, tražim rješenje u glavi, a u njoj - prazna ploča. Ne postoji takvo iskustvo, pa nema ni spremljenog rješenja.
Vrte se slike iz filmova, takve situacije, ali ništa zapamćeno osim komada drveta koji ti dodaju ne bi li te izvukli.


Ok, ajde, pala sam u blato, no big deal.
I onda odjednom shift, svijest o prirodi i početak stvarnog osjećaja borbe za sebe, strah.
Neočekivana bol oko noge koja je upala, stiskanje, kako vrijeme prolazi shvaćanje kako to nije umišljaj, kako je bol konkretna i da se pijesak u kojem je noga ponaša kao beton koji se steže. Podljevi potkoljenice i ljubičasti nokti podsjetnik su na to zašto se zove živi pijesak, tih par minuta bilo je dovoljno da to učine.
Panično se odgurujem drugom nogom pokušavajući se izvući, upada i druga do gležnja, oko meni se skupljaju oni zbog kojih smo krenuli tim putem, sada u još većoj masovnoj histeriji.


Znanje iz filmova, nešto fizike, pokušavam objasniti neka stanu ispred mene i s dvije grane me povuku van.
Ne slušaju, svi govore u isti glas, grabe me za ruku, vuku, svi blatnjavi, iskliznem, padam na leđa svom snagom. Uspijem se dignuti, ponavljaju isto i konačno me izvuku.
Onda još desetak minuta drvetom kopamo tenisice, jedva nekako. U njih ne mogu, puno su pijeska i blata, odlazim do potoka, perem tenisice, navlačim ih mokre na noge.
Vani 17, pada kiša, sva sam mokra, leđa i nogu.
U međuvremenu repriza, opet trčimo za njima, osim što ja više ne mogu trčati, leđa rasturaju, prijateljica u sve većoj histeriji, shvatim kako tako više ne mogu.
Znam što se događa s tijelom kad se krene pothlađivati, kreće krv prema vitalnim organima, periferna cirkulacija sve manja, a meni je ta upravo potrebna, počinjem shvaćati kako moram dobro rasporediti gdje ću trošiti energiju.


Izlazimo na neku livadu, pijanci otišli još dalje od puta, lijevo, ona za njima, ajmoajmoajmo opet. Nema više ajmo kažem, sad je dosta, rezerve koje imam su sat vremena.

U tom vremenskom roku trebam biti van šume, inače ću kolabirati, kao što ću kolabirati čekajući da netko dođe po mene obzirom se mobitel već magli i ne znam koliko će funkcionirati.
Stanem, na njen užas, kažem joj kako ću sad nazvati muža, a nakon toga ću uključiti navigaciju za pješačenje na mobitelu, dok još radi. Ma kaj buš ga zvala, daj idemo da ih ne zgubimo.
Ne bu išlo ovaj put.
Izvadim mokre maramice, obrišem ručice od blata, nazovem, upalim navigaciju. Pokaže se kako treba ići prema desnoj strani i kako je put na jedno desetak minuta.
Joj ne, oni su otišli lijevo, tu negdje gore, sigurno je tu negdje cesta.
Tu sam pukla, rekla da ja odoh, a ti kako hoćeš. Noge su ti suhe, nisi povrijeđena, ti možeš plojhati kak god hoćeš, ja ne mogu.
Krenula je ipak za mnom, i stvarno, na rubu livade pokazao se prolaz od metra širine koji nije bio vidljiv izdaleka. Uz breg, po šipkovima opet, eto nas na. Kasnije mi je rekla kako je imala osjećaj da je cijeli svijet njen kad je vidjela stazu ponovo, spašena je.


Tu se malo unormalila, krenule opet nordijski, ali počela sam se hladiti, bol u križima tolika da mi dolazilo na povraćanje, slična onoj kad se opališ malim prstom u krevet, ali neprekidna.

Tih sat vremena bili su čista snaga volje, odluka da ja iz te šume moram van jer druga opcija ne postoji.
Zadnjih par metara već sam imala osjećaj lebdenja i bestjelesnosti, još malo i tresnula bih. Ugledam muža i umjesto osmijeha krenem plakati.
Pomislim, koji ti je, ti nisi neka pipica, istog momenta počnem ne plakati, nego ridati.
Toliko da se zatrčao preko livade po mene, prepao se. Odnio me do auta, skinuli sve mokro i krenuli doma.

Vruća voda, tableta protiv bolova, bum dobro nakon par dana.
Prolazi par dana, svaki dan temperatura, negdje peti dan kažem mužu, nešto mi tu ne štima. Mišići se već oporavili, a temperatura stalna.
Tjedan dana nakon, temperatura 39, potpuno sam iscrpljena, pojavljuje se kvrga na ramenu, ogromna. Hitna, doktori bedaci jedni, pa drugi, konačno dijagnoza - krvavi burzitis, strogo mirovanje i mobilizacija ruke.
Tako su me potegli da su mi potrgali kapilare i tkivo, krv se skupila u taj dio ramena koji se zove burza, sve skupa se zagnojilo toliko da je CRP bio šest puta veći od normalnog, teška upala. Dobila konjske antibiotike, sada već treći tjedan kako ih pijem, srećom se polako smanjuje i razgrađuje.

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna? Grin
jebemu, ko da sam bila stobom. Popizdila bi na tu frendicu.
jedna stvar upada u oći , čovjek trpi i trpi da ne bi ispao mimozast, a sranja se i te kako događaju.

Blaženi mobitel i navigacija  i dragi dobri čovjek - muž

ovo je bio pravi križni put

Mog frenda je bolilo nešto oko pupka, žena ga tri dana tjerala na poso, kao nije mu ništa, dok treči dan nije kolabirao, završil na hitnoj imal je perforaciju sljepog crijeva.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by darla_ ned lis 19, 2014 5:48 pm

Buffy je napisao/la:
Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna? Grin

Grin


Ljudi se skroz uzjebu kad je nekakav pritisak, odnosno stresna situacija, toliko ljudske gluposti sam u slicnim situacijama vidjela da je to nevidjeno. Na stranu sad prica jedne vrste duhovne katarze koju covjek prodje u takvim situacijama, znas cega se ja u biti prestrasim kad vidim takve ljudske reakcije, zamisli da imas takve ljude pored sebe u recimo ratnoj situaciji ili nekoj druge vrste opasne po zivot, veci su ti hazard oni nego okolinski uvjeti.

Moja frendica se tako na mene naljutila u jednoj prilici. Uglavnom bila je kod mene sa svojom curicom i mala je u igri pala i zveknula glavom o rub stola i tanka ona kozica na celu pukla, krvi sikti svuda, ja odletila u kupaonu, namocila rucnik hladnom vodom, uzela malu u ruke i pritisla ranu. Zgrabila torbu i izlazim sa malom u rukama, ona stoji kao kip i histericno place. Velim joj ja koji ti je kurac, Dom zdravlja je preko ceste daj idemo, samo plasis djete, kad te vidi takvu, a ona hoda zamnom i sam ponavlja, jao koji ce imati oziljak, pa ona je curica, joj biti ce unakazena za cijeli zivot. Meni doslo da joj samar zveknem, strasi djete, ali nema se vremena. Uglavnom trcim ja tako sa djetetom u rukama preko ceste, tada sam jos u Grizanskoj stanovala. I uletimo tamo, vidjela sestra krvavo djete, uzeli nas preko reda i sad veli sestra, to bi ju trebalo odvesti u bolnicu da ju neko lijepo sasije, mala je curica, mi nismo tak spretni u sivanju, a ipak se o liceku radi. Nis ocisti sestra ranu, stavi one male flasterice da zatvori ranu i preko gazu zalijepi. I sad sjedamo mi u auto, ova i dalje histericno nes pizdeka, djete se drzi za mene kao mali priljepak i nis ja pravac Rebro. Dodjemo gore, pocne meni sestra na hitnoj slovo kako djete ne spada u tu u bolnicu po mjestu stanovanja, reko bili su kod mene u gostima u Dubravi, po tome spada i sad ona krenula nes filozofirati, ja reko di vam je doktor, pokaze ona meni sobu, ja pravac tamo, ova se zamnom dere, ko na filmu, ja velim pozovite mi doktora. Uglavnom da skratim doktor bio normalniji od nje, uzeli malicku sasio ju predobro, ima skoro nevidljiv oziljak danas sest godina nakon. I na kraju smirila se ova i sve okei i veli ona meni, tebe bi i u ratu pored sebe dobro bilo imati, tako mi se u biti stalno i javlja ta asocijacija o ratu, a znam da sam ja njoj odgovorila, a tebe bi u ratu trebalo prvu ubiti, jer si veca opsanost ti, nego neprijatelj, jer sam bila bjesna kao pas. Smrtno se bila uvrijedila na mene. Mislim jesam pretjerala, ali koja histerija, koje glupe rijeci, dijete to sve slusa, samo je ustrasenije, sta bi tek bilo da je ozljeda bila ozbiljnija.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by besposlenpop ned lis 19, 2014 7:19 pm

besposlenpop
besposlenpop

Posts : 5172
Join date : 03.06.2014
Age : 64
Location : Zagreb West

http://www.cosgan.de/images/midi/frech/c042.gif

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by besposlenpop ned lis 19, 2014 7:37 pm

Buffy je napisao/la:...  
Negdje u to doba počinjemo shvaćati kako su uporne kiše učinile puno više štete nego što to gradski ljudi mogu i zamisliti, posred puta odroni, ponegdje voda koja teče kao veći potok s vrha šume prema putu koji je par metara ispod, pa sve u nizinu koja je inače zelena, sada su posvuda mala jezerca.


...
Ti se pojaviš jedamput mesečno ... a onda jedamput godišnje sve nadoknadiš u jednom postu.  Rolling Eyes 

Kiše padaju milionima godina i čine eroziju koja je prirodna pojava. 
Kad se odroni komad terena kud su ljudi neprirodno izasfaltirali cestu ... ili utrli planinarsku stazu - onda to nazovu šteta.


Kolinda je napisao/la:Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna? Grin
A čupali su te iz blata. Sama si to doživjela, pa mi mi jasno kak bi mi iza kuhinjskog stola, to bolje znali od tebe?  Shocked
















Oporavi se čim prije.  Love
besposlenpop
besposlenpop

Posts : 5172
Join date : 03.06.2014
Age : 64
Location : Zagreb West

http://www.cosgan.de/images/midi/frech/c042.gif

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Buffy ned lis 19, 2014 8:06 pm

dromsin je napisao/la:jebemu, ko da sam bila stobom. Popizdila bi na tu frendicu.
jedna stvar upada u oći , čovjek trpi i trpi da ne bi ispao mimozast, a sranja se i te kako događaju.

Blaženi mobitel i navigacija  i dragi dobri čovjek - muž

ovo je bio pravi križni put

Mog frenda je bolilo nešto oko pupka, žena ga tri dana tjerala na poso, kao nije mu ništa, dok treči dan nije kolabirao, završil na hitnoj imal je perforaciju sljepog crijeva.

Pizdiš znutra, ali ne smeš na van jer vidiš da se i ona jadna zgubila, samo gleda u mene da ne sjednem u šumi i ne kažem kak nemrem dalje pale

Gledala kasnije neke dokumentarce o ljudima kaj su se zgubili, redovito plaču kad ih pronađu, ja sad obavezno plačem s njima Laughing
Buffy
Buffy

Posts : 1896
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Obične priče - Page 7 Empty Re: Obične priče

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Stranica 7 / 17. Previous  1 ... 6, 7, 8 ... 12 ... 17  Next

[Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.