Priče i romani (online)

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 08, 2014 2:06 am

Roger Zelazny:
Big Slow Kings

(Prevela Mirjana Živković)

Veliki spori kraljevi




Drax i Dran sjedili su u velikoj prijestolnoj dvorani Glana i razgovarali o životu. Zbog svoje nadmoćne inteligencije i psihe, kao i zbog toga jer su bili jedini preživjeli pripadnici vrste Glan, njih dvojica vladali su zajedno planetom i svojim jedinim podanikom, Zindromom, dvorskim robotom.
Posljednja četiri stoljeća (vrijeme je za njih teklo sasvim sporo) Drax je razmišljao o mogućnosti postojanja života na drugim planetima galaksije.
— Drane — rekao je svome suvladaru (koga je već mučila radoznalost o čemu Drax razmišlja). — Drane, nešto mi se mota po glavi. Možda postoji život na drugim planetima galaksije.
Njihov maleni svijet načinio je nekoliko krugova oko svoga sunca prije no što je Dran smislio odgovor.
— Slažem se — rekao je najzad. — Možda postoji. Poslije nekoliko mjeseci Drax je nastavio:
— Ako je tako, onda bismo ga trebali potražiti.
— Zašto? — upitao je Dran istom hitrinom, što je Draxa navelo na pomisao da je i sam sve vrijeme razmišljao o tome.
Pažljivo je odmjerio sljedeću misao, ispitujući je riječ po riječ u pločastim šupljinama svoje reptilske lubanje.
— Naše kraljevstvo sasvim je opustjelo — primijetio je Drax. — Bilo bi lijepo da ponovo imamo mnogo podanika. Dran ga je pogledao upitno, a zatim lagano okrenuo glavu. Jedno oko je sasvim zatvorio, dok mu je drugo ostalo poluotvoreno. Znatiželjno je zurio u svoga suvladara, čiji se izgled, kao što je i očekivao, nije promijenio otkako ga je posljednji put pogledao.
— Is tim se slažem — rekao je kimnuvši glavom. — Što predlažeš da poduzmemo?
Ovaj put Draxov pogled bio je sumnjičav.
— Mislim da bi trebalo ispitati ima li života na drugim planetima u galaksiji.
— Hmm.
Dvije brze mijene godišnjih doba prošle su neopaženo prije no što je Dran dodao:
— Moram malo razmisliti o tome.
Poslije određenog razdoblja, koji se Dranu učinio dovoljnim za razmišljanje, on se nakašljao.
— Jesi li dovoljno razmišljao?
— Nisam.
Drax je s naporom uspijevao da ga gleda u oči na raskošnom vodoskoku plavičaste svjetlosti što se nekoliko puta smanjila i ponovo rasula po dvorani dok je on čekao.
— Zindrome! — konačno je pozvao Dran.
Robot je usporio svoje pokrete gotovo do nepomičnosti kamene statue da bi se prilagodio svojim gospodarima. Iz lijeve ruke virila mu je peruška.
— Zvao si me, veliki gospodaru Glana?
— Da, Zindrome, vjerni podaniče. Da li još funkcionira neki od onih starih svemirskih brodova koje smo sagradili u sretnim vremenima, ali ih nikada nismo upotrijebili?
— Provjerit ću, veliki gospodaru.
Za trenutak se učinilo da je robot neznatno promijenio položaj
— Postoji ukupno tri stotine osamdeset dva broda — izvijestio je Zindrom — od kojih su četiri u dobrom stanju, veliki gospodaru. Provjerio sam sve operacione veze.
— Draxe — umiješa se Dran — ponovo si samovoljno pripisao sebi moći na koje nemaš prava. Trebalo je da se najprije o tome dogovoriš sa mnom.
— Oprosti — reče drugi kratko. — Želio sam samo ispitati stvar, ako se ti odlučiš za ovako nešto.
— Pravilno si ocijenio moju odluku — kimnuo je glavom Dran — ali tvoja nestrpljivost kao da krije i neki posebni naum.
— Moj je jedini naum bila dobrobit kraljevstva — osmjehnu se Drax.
— Možda je tako, ali posljednji put kad si se pozvao na »dobrobit kraljevstva«, sukob koji je nakon toga uslijedio stajao nas je jednog od preostala dva robota.
— Bio je to dobar nauk za mene i iz njega sam izvukao valjanu pouku. Sljedeći put postupit ću promišljenije.
— Nadam se. A sada, vratimo se na ekspediciju. Koji dio galaksije namjeravaš najprije ispitati?
Uslijedila je pauza od nekoliko brzih godina puna napetosti.
— Mislio sam — promrmlja Drax — da ti vodiš ekspediciju. Budući da si mnogo zreliji vladar, umio bi mnogo bolje od mene ocijeniti da li je nešto dobro ili nije za naše kraljevstvo.
— Da, ali tvoja je mladost mnogo pogodnija za taj posao. Ti ćeš znalačkije upravljati ekspedicijom.
Dran je blago istaknuo riječ znalačkije.
— Mogli bismo obojica krenuti u odvojenim brodovima — predložio je Drax. — To bi bilo najumješnije...
Njihovu žučnu raspravu prekinuo je za trenutak zvonak, metalni glas.
— Gospodari — rekao je Zindrom — vrijeme trajanja radioaktivnog materijala već je na kraju. Još samo jedan brod funkcionira.
— Završimo raspravu, Drane. Pođi ti. Samo ti možeš upravljati tim brodom.
— A tebe da ostavim da stvaraš neprilike i uzurpiraš moć na koju nemaš pravo? Ne, idi ti!
— Što ne bismo pošli obojica — predložio je ponovo Drax.
— Baš lijepo. Pa da ostavimo kraljevstvo bez vladara. Takva mudrovanja dovode samo do političkih pomutnji.
— Gospodari — umiješao se ponovo Zindrom — ako netko ubrzo ne pođe, i posljednji brod postat će neupotrebljiv.
Obojica su pažljivo pogledala svoga slugu, zadivljeni brzim lancem logike u njegovoj jednostavnoj izjavi.
— U redu — osmjehnula su se obojica u isti mah — pođi ti!
Zindrom se pokorno poklonio i izišao iz velike prijestolne dvorane Glana.
— Možda bi trebalo naložiti Zindromu da konstruira nekoliko svojih kopija — predložio je oprezno Dran. — Kada bismo imali više podanika, mogli bismo posvršavati mnogo više stvari.
— Zar si zaboravio naš nedavni dogovor? — upitao je Drax. — Previše robota dovelo je prošli put do nereda u kraljevstvu... a tada netko postaje odveć ambiciozan...
— Nisam siguran da li tvoja posljednja aluzija krije u sebi i jednu prešutnu optužbu — počeo je pažljivo Dran. — Ako je tako, onda ti moram skrenuti pažnju na prenagljenost takva suda, kao i podsjetiti na to tko je došao na misao o zaštitnom paktu s Mono-robotima.
— Zar misliš da bi bilo drugačije da smo nastavili umnožavanje organskih podanika? — upita Drax.
— Nipošto — odlučno je odmahnuo glavom Dran. — Postoji izvjestan iracionalan element u rasulu organskih bića, zbog čega su manje pouzdani pri izvršavanju naređenja nego strojevi. Konačno, naši roboti nisu nam otkazali poslušnost kad smo im naredili da se unište međusobno. Neodgovorni organski podanici ili postupe tako kad im nitko ne kaže, što je prilično primitivno, ili te ne poslušaju kad im to narediš, a to je nedopustivo.
— Tako je — osmjehnu se Drax jednim od svojih naročitih osmijeha, koji je pažljivo čuvao milenijima za ovakvu priliku. — Što se organskog života tiče, jedina pouzdana stvar jest da je to nepouzdan život...
— Hmm — Dran je sasvim suzio zjenice. — Moram razmisliti o tome. Kao i većina tvojih zamisli, i ova krije u sebi neku lukavu začkoljicu.
— Uvjeravam te da nisam imao nikakvih primisli. To je jednostavno plod duga iskustva s tim stvarima.
— Hmm.
Dranovo razmišljanje prekinuo je Zindromov dolazak. Robot je držao dvije smećkaste mrlje u metalnim šakama.
— Već si se vratio, Zindrome? Šta imaš to? Uspori da možemo vidjeti.
— Zasad su pod narkozom, veliki gospodari. Te brze pokrete izaziva njihovo povremeno disanje koje na vašoj mrežnjači izaziva nezgodne vibracije. Ako im dam još nekakav sedativ, to bi ih moglo uništiti.
— Nipošto — usprotivio se Dran. — Pa ipak, moramo pažljivo promotriti naše nove podanike. Uspori ih, dakle, još malo, ali budi pažljiv.
— Opet izdaješ naređenje bez... — pobunio se Drax, ali iznenada ga je prekinula pojava dva kosmata dvonošca.
— Toplokrvni? — upitao je kratko.
— Da, gospodaru.
— To znači da im je vijek vrlo kratak.
— Tako je — potvrdi Dran. — Ali ne zaboravi da se ta vrsta vrlo brzo razmnožava.
— Čini mi se da imaš pravo — kimnu Drax. — Reci mi, Zindrome, da li oni predstavljaju spolove neophodne za razmnožavanje?
— Da, gospodaru. Postoje dva spola kod ovih antropoida, tako da sam ih morao ponijeti dvoje.
— Bilo je to vrlo mudro. Gdje si ih našao?
— Nekoliko milijardi svjetlosnih godina odavde.
— Pusti ih van i pođi po još nekoliko primjeraka njihove vrste. .
Bića iščezoše u trenu. Činilo se da se Zindrom uopće nije pomakao s mjesta.
— Imaš li goriva za novi put?
— Da, gospodaru, ima ga ponovo u izobilju. Robot je nestao nečujno.
— O kakvim ćemo državnim poslovima sada razgovarati? — upita Drax.
— Predlažem da najprije razmotrimo nekoliko različitih mogućnosti, a onda da se opredijelimo za jednu.
— Dobra zamisao.
Razmišljanje je bilo u punom jeku, kada se vratio Zindrom. Ponovo se morao pretvoriti u nepomičnu statuu kako bi bio opažen.
— Što je novo, Zindrome? Jesi li zaboravio nešto?
— Nisam, moji veliki gospodari. Kada sam se vratio na svijet odakle sam prvi put donio uzorke, ustanovio sam da je tamošnja vrsta u međuvremenu toliko uznapredovala da je naučila upravljati procesima fisije. Onda je počeo atomski rat i svi su se međusobno uništili.
— Bio je to potpuno nerazuman postupak. Tipično za... kako bih rekao... za toplokrvnu nepostojanost.
Zindrom se blago pokrenuo.
— Imaš li još nešto izvijestiti?
— Imam, moji veliki gospodari. Dva primjerka te čudne vrste, koja sam ostavio ovdje, u međuvremenu su se toliko namnožila da su sada zaposjela čitav planet Glan.
— Trebalo je da nas o tome obavijestiš na vrijeme.
— Svakako, moji veliki gospodari. Ali ja sam bio odsutan i...
— Onda su nas oni sami morali izvijestiti šta rade!
— Gospodari, bojim se da oni uopće nisu svjesni vašeg postojanja.
— Kako se to moglo dogoditi? — upita Dran.
— Mi se nalazimo ispod nekoliko slojeva različitih kompaktnih stijena. Geološka razdoblja...
— Tvoja je osnovna dužnost da održavaš palaču i čistiš pod — prekinu ga Dran. — Da nisi opet tratio vrijeme na neke besmislice?
— Nisam, moji veliki gospodari! Sve se to dogodilo za moje odsutnosti. Odmah ću se pozabaviti čišćenjem.
— Najprije nam reci — naredi Drax — šta su još uradili naši podanici. Čini mi se da oni imaju nepristojan običaj da kriju stvari od nas.
— Nedavno su otkrili — nastavio je izvještavati robot — kako da kuju i tope metale. Prije spuštanja na Glan opazio sam da su usavršili razna oruđa za sječenje. Na žalost, odmah su ih upotrijebili u međusobnim obračunima.
— Hoćeš kazati — zagrme Dran — da su u kraljevstvu izbili neredi?
— Ovaj... bojim se da je tako, gospodari.
— Među mojim podanicima nedopustivo je samovoljno nasilje!
— Našim podanicima — ponovi Dran. — Moramo odmah nešto poduzeti.
— Slažem se.
— Izdao bih naređenje u kome bih zabranio sve aktivnosti koje izazivaju krvoprolića.
— Pretpostavljam da si imao na umu zajedničko naređenje — rekao je Drax.
— Svakako. Nisam zaboravio na tebe; samo me je zbunio ovaj toplokrvni građanski rat. Moramo sastaviti službeni proglas. Neka nam Zindrom donese pisaći pribor.
— Zindrome, donesi...
— Već je tu, gospodari.
— Vrlo dobro. A sada da vidimo kako ćemo . .
— Možda bih mogao očistiti dvor dok vaša visočanstva...
— Ne! Ostani ovdje! Začas smo gotovi.
— Hmm. »Ovim proglašavamo...«
— Ne zaboravi naše titule.
— Tako je. »Mi, doljepotpisana carska veličanstva Glana, ovim...«
Tanki snop gama-zraka neopazice je prošao kroz dva vladara. Vjerni Zindrom registrirao je impuls i bezuspješno pokušao skrenuti pažnju svojih gospodara na njega. Konačno, odustao je od daljih nastojanja sa stoičkom ravnodušnošću.
— Gotovo! — rekoše obojica uglas, razmetljivo mašući dokumentom. — A sada nam reci što je novo, Zindrome. Ali budi kratak, moraš ovo što prije razglasiti.
— Već je kasno, moji veliki gospodari. I ova vrsta je uznapredovala do civilizirana stanja, naučila je upravljati nuklearnom energijom i uništila je samu sebe dok ste vi pisali.
— Barbari!
— Toplokrvna neodgovornost!
— Mogu li sada očistiti dvor, veliki gospodari?
— Samo još trenutak, Zindrome. Najprije ćemo odložiti proglas u arhiv za buduću upotrebu, ako bi se ponovila neka slična situacija.
Dran kimnu glavom.
— Slažem se. Učini to, Zindrome.
Robot je uzeo proglas savijen u svitak i u trenutku nestao s vidika.
— Mislim — reče polako Drax — da unaokolo sada ima prilično radioaktivnog materijala...
— Vjerojatno je tako.
— Mogli bismo ga upotrijebiti kao gorivo za novu ekspediciju.
— Možda.
— Ovaj put treba reći Zindromu da donese dugovječnija bića s otmjenijim osobinama... nešto što bi bilo slično nama.
— To nije sasvim neopasno. Ali zato bismo mogli raskinuti zaštitni pakt s Mono-Robotima i narediti Zindromu da proizvodi vlastite kopije. Pod strogim nadzorom, razumije se.
— To bi također bilo opasno.
— Morat ću svakako pažljivo razmotriti tvoj prijedlog.
— I ja tvoj.
— Imali smo vrlo naporan dan — reče tromo Dran. — Hajde da malo odspavamo.
— Dobra zamisao.
Zvuci potmula hrkanja stali su se lagano razlijegati kroz neizmjerne eone vremena velike prijestolne dvorane Glana.

Objavljeno prema dogovoru s GPA München

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 08, 2014 2:14 am

Alan Nelson:
Narapoia

(Preveo Gavrilo Vučković)

Narapoja




— Ne znam, zapravo, kako da vam to rastumačim, doktore — otpoče mladi čovjek. Pogladio je svoju glatku crnu kosu koja se presijavala kao gramofonska ploča i zatreptao dječje plavim očima. — Čini mi se da je riječ o nečemu što je suprotno maniji proganjanja.
Doktor Manly J. Departure bio je onizak, ozbiljan čovjek, naviknut da nikada ne pokazuje svoje iznenađenje.
— Suprotno maniji proganjanja? — rekao je, dopustivši jednoj svojoj obrvi da se malo uzdigne. — Kako to mislite..: suprotno maniji proganjanja, McFarlane?
— Pa, prije svega, stalno imam osjećaj da ja nekoga pratim. — McFarlane je sjedio udobno zavaljen u velikoj fotelji, prekriženih ruku, blaženo rumenih obraza, kao slika i prilika zdravlja i spokojstva.
Doktor Departure se nelagodno promeškolji.
— Htjeli ste kazati kako netko prati vas, zar ne? — ispravio je svog klijenta.
— Ne, nije tako! Hoću da kažem da ja, dok koračam ulicom, odjednom imam osjećaj kao da se netko nalazi ispred mene. Netko za kim jurim. Netko koga pratim. Ponekad čak potrčim, ne bih li ga sustigao! Naravno — tamo nema nikoga. Sve je to neugodno. Vraški neugodno. A i mrzi me da trčim.
Doktor Departure se poigravao s olovkom.
— Shvaćam. Postoji li još nešto?
— Da, postoji. Stalno imam taj osjećaj da ljudi... da ljudi... ovaj, sve je to stvarno vrlo šašavo.
— Samo hrabro naprijed — reče doktor Departure mirno. — Slobodno mi sve kažite.
— Pa, eto, stalno imam taj čudni osjećaj da ljudi kuju zavjeru kako bi mi činili dobro. Da pokušavaju biti skloni i ljubazni prema meni. Ne znam točno tko su, niti zašto mi žele dobro, ali... sve je to vrlo fantastično, zar ne?
Bio je to i naporan dan za doktora Departurea. Iz nekih, i njemu samom nejasnih razloga nije poželio da analizira i druge pacijentove simptome. Ostatak vremena proveo je raspitujući se o realnijim činjenicama iz njegova života. Saznao je da su McFarlaneu trideset i dvije godine; da je sretno oženjen; da je imao zdravo, normalno djetinjstvo; da ima unosno zaposlenje kao stručnjak za popravak radio-aparata; da nema nikakvih fizičkih tegoba; nikakvih ružnih snova; da su mu i roditelji bili zdravi, da nema financijskih briga. Ništa.
— Dakle, vidjet ćemo se u četvrtak, u deset sati — osmjehnuo se ispraćajući McFarlanea.


* * *

U devet i pedeset sljedećeg četvrtka doktor Departure je pogledao u svoj popis dogovorenih sastanaka i namrštio se. Pa, možda se neće ni pojaviti, pomislio je. To se vrlo često događalo. Istinski se nadao da će ovo biti jedan od takvih slučajeva. Suprotnost kompleksu proganjanja! Iluzije o dobročiniteljstvu! Zaista, taj čovjek mora da je... — žurno se trgnuo. Umalo nije rekao lud. U tom trenutku oglasilo se zvonce; McFarlane se pojavi i s osmijehom prodrma njegovu ruku.
— Dakle, da čujemo? — upita doktor Departure s neprirodnom srdačnošću. — Ima li novih momenata?
— Čini se da se moje stanje pogoršava — reče McFarlane sav blistajući. — Hoću da kažem, ona stvar da pratim nekoga. Jučer sam prepješačio dobrih osam kilometara.
Doktor Departure se spusti na stolicu iza pisaćeg stola.
— Hm, kako bi bilo da mi ispričate više o tome. Sve o tome. Bilo što što vam padne na pamet.
McFarlane se namršti.
— Kako to mislite, doktore... bilo što mi padne na pamet?
— Jednostavno naklapajte... o bilo čemu... o svemu što vam prolazi kroz glavu.
— Nisam siguran da vas razumijem. Da li biste mi mogli pokazati što time mislite, doktore? Samo kao jednu vrst ilustracije.
Doktor se osmjehnu.
— Oh, to je vrlo jednostavno... Pa, eto... baš u ovom trenutku razmišljam o tome kako sam jednom ukrao nešto novca iz majčine torbice... a sada razmišljam o svojoj ženi, pitajući se što da joj kupim za godišnjicu braka. — Doktor pogleda s nadom svog pacijenta. — Vidite? Jednostavno ovako nešto.
— Jednostavno tako nešto? Ja još ne shvaćam sasvim dobro. — Ali McFarlaneovo lice nije bilo zbunjeno; bilo je radoznalo. — Možete li mi dati još nekoliko takvih ilustracija? Vrlo su interesantne.
I ne znajući kako se to desilo, doktor je zatekao sebe kako priča o nepovezanim, upola zaboravljenim stvarima iz svoje prošlosti. McFarlane je sjedio neobično zadovoljnog izraza lica.
Pri kraju seanse doktor Departure je izgledao sasvim iscrpen. Glas mu je bio hrapav, okovratnik i kravata iskrivljeni.
— ... i tako, moja žena ona me je potpuno potčinila... a ja sam oduvijek bio vrlo osjetljiv zato što su mi oči malo razroke... nikad neću zaboraviti... ono vrijeme u sobici na tavanu, s djevojčicom preko puta ulice... bilo mi je sam jedanaest godina, mislim... — Sa snebivanjem je zašutio, obrisao oči i zagledao se u sat.
— Osjećam se mnogo bolje — čuo je McFarlanea kako govori. — Da se vidimo ponovo u utorak, u deset?


* * *

Sljedećeg utorka u deset doktor Departure je bio pun odlučnosti i samokontrole.
»Ovoga puta neće više biti nikakvih besmislica kao u četvrtak«, uvjeravao je sebe, mada, zapravo, nije ni imao razloga da se brine. McFarlane je bio nekako čudno šutljiv i preokupiran. Donio je veliku kartonsku kutiju i pažljivo je spustio na pod prije no što se smjestio u veliku kožnu fotelju. Psihijatar ga je poticao na razgovor s nekoliko preliminarnih pitanja.
— Bojim se da me počinju mučiti halucinacije, doktore — reče McFarlane.
Doktor Departure u mislima protrlja ruke. Sada je ponovo bio na starom, dobro poznatom terenu. Osjetio se mnogo bolje.
— Ah, halucinacije!
— Bolje rečeno, to, zapravo, i nisu halucinacije, doktore. Moglo bi se reći da su one suprotnost halucinacijama. — Doktor Departure se ukoči na trenutak. Osmijeh iščezne s njegova lica. McFarlane produži: — Prošle noći, na primjer, imao sam gadan košmar. Sanjao sam kako se jedna velika ružičasta ptica smjestila na mom radiju, čekajući da se probudim. Bilo je to jedno ogavno stvorenje, s debelim, zdepastim tijelom i golemim kljunom, koji se savijao naviše, kao srp. Krvlju podlivene oči, s kesicama ispog njih. I uši, doktore. Uši! Jeste li ikada čuli za neku pticu s ušima? Malene, mlitave uši, nešto nalik na uši španjolskog kokera. E, pa, probudio sam se dok mi je srce tuklo... i što mislite? Tamo, na radiju, stvarno se nalazila ružičasta debela ptica s ušima.
Doktor Departure se uspravi na stolici, zahvaćen novim samopouzdanjem. Vrlo jednostavan slučaj brkanja ralnog s nerealnim. Tradicionalno. Gotovo klasično.
— Rekoste, jedna stvarna ptica na vašem radio-aparatu? — upitao je blagim glasom. — S očima podlivenim krvlju?
— Da — potvrdi McFarlane. — Znam da to zvuči blesavo. Znam da je teško u tako nešto povjerovati.
— Oh, ne, ni najmanje. Ni najmanje. Takav tip vizualnih aberacija dosta je obična pojava. — Doktor se osmjehnu tješiteljski. — Ništa što bi...
McFarlane ga prekide, sagnuvši se da dohvati kutiju, koju zatim položi na stol.
— Vi me ne razumijete, doktore — rekao je. — Hajde, otvorite je.
Doktor se načas zagleda u McFarlanea, a zatim u smeđu kutiju, koja je bila izbušena na više mjesta i povezana jakim konopcem. Onda je odlučnim pokretom rasjekao konopac i skinuo dva gornja poklopca. Sagnuo se i zagledao u kutiju — a onda huknuo od šoka. Dva krvlju podlivena oka zurila su netremice u njega. Ovješene uši. Nagore iskrenut kljun. Ptica sramotne ružnoće.
— Zove se Lafayette — reče McFarlane, ubacivši nekoliko mrvica kruha u kutiju, koje je ptica hitro progutala uz bučno, ogavno mljackanje. — Brzo se navikava na čovjeka, zar ne?
Kad se McFariane izgubio sa svojom halucinacijom, psihijatar je sjedio neko vrijeme, zanijet u duboke misli. Osjećao se pomalo ošamućen i ispražnjene glave, kao da je upravo izronio iz vožnje kroz neki tunel strave i užasa.
Možda sam zaista svjedok rađanja neke potpuno nove psihoze, govorio je sebi. Čudne se stvari događaju u ovom današnjem svijetu. Vidio je sebe kako pred Kongresom američkih psihijatara čita monografiju: »Rađanje nove psihoze«. Taj novi poremećaj očigledno ima simptome suprotne onima kod paranoje — i zato će ga nazvati »narapoja«. Pun nade, doktor Departure je predviđao i mogućnost da će neki od njegovih kolega inzistirati da se nova psihoza nazove prema onome koji ju je otkrio: »Departuremanija«. Postat će slavan, a njegovo ime dodano Freudovu. Onda ga pogodi jedna zlokobna misao. Pretpostavimo da je taj McFarlane neki opak i zloban čovjek! Nekakva varalica! Tako mu svega na svijetu, to ću saznati!... Hitro je pozvonio svojoj tajnici Ćeliji Armstrong, i naložio joj da otkaže sve sastanke za ostatak tog dana. Onda je zgrabio šešir i izletio iz zgrade.


* * *

Tri dana kasnije, u kancelariji doktora Departurea zazvonio je telefon. Celia Armstrong diže slušalicu. Javljala se psihijatrova žena.
— Ne, on nije ovdje — reče tajnica. — Bolje rečeno, nije dolazio već tri dana, osim što je navraćao načas da uzme poštu.
— Ne znam što se događa s tim čovjekom — jadala se psihijatrova žena uznemirenim glasom. — Odlazi iz kuće usred noći. Vraća se potpuno iscrpen. Znate li, možda, što zapisuje u notes?
— Iskreno govoreći, zabrinuta sam za njega — uzvrati tajnica. — Tako je razdražljiv. I u takvoj strašnoj žurbi sve vrijeme.


* * *

— Nešto ste se ufitiljili, doktore — reče McFarlane na sljedećoj seansi, tjedan dana kasnije. Bilo je to prvi put poslije toliko dana da je doktor sjedio za pisaćim stolom. Noge su ga boljele. Ispod stola je krišom izuo cipele, da malo olakša pritisak na stopala puna mjehurića.
— Ništa ne brinite za mene — obrecnu se on. — A kako ste vi?
Doktorovi prsti se zgrčiše od unutrašnje napetosti. Bio je mnogo mršaviji, a lice mu je postalo blijedo i opušteno.
— Mislim da mi se stanje popravlja — reče McFarlane. — U posljednje vrijeme imam osjećaj da netko prati mene.
— Koješta! — graknu psihijatar razdražljivo. — To je samo vaša uobrazilja.
Zatvorio je napola oči i zagledao se u McFarlanea. Kad bi samo mogao biti siguran da McFarlane ne pravi od njega budalu. Ali dosad se ništa nije moglo shvatiti kao indikacija u tom smislu. Uostalom, njegov iznenadni nagon da sustigne nekoga na ulici izgledao je savršeno autentično. McFarlane bi podigao glavu, korak bi mu postao brži — i već bi odmaglio. »Pa, morat ću jednostavno da ga promatram još neko vrijeme«, pomislio je doktor. Zatvorio je na trenutak oči, sjećajući se svih svojih postupaka iz proteklog tjedna: dugih, zamornih jurnjava kroz cio grad, u toku kojih umalo nije izgubio McFarlanea jedno desetak puta; dugih, dugih čekanja pred restoranima, sve dok McFarlane konačno ne bi izišao. »Da, morat ću i dalje da ga pratim, dok ne prikupim sve činjenice«, mislio je. Ipak, zabrinjavalo ga je što je naglo gubio na težini, a i to što su mu odnedavno u ušima počeli odjekivati oni čudni zvuci...
Kad je seansa završila, McFarlane se na vrhovima prstiju iskrao iz kabineta. Psihijatar je bučno hrkao.
Na dan sljedeće seanse s doktorom, McFarlanea je na vratima dočekala tajnica.
— Doktor nije ovdje — izvijestila ga je. — Otišao je na tromjesečni dopust... a možda i na godinu dana.
— Oh, žao mi je što to čujem — reče McFarlane. — A i izgledao mi je sav nekako skljokan. Gdje se odmara?
— Pa, zapravo, on je u sanatoriju Marwood.
Neki čudni, zagonetni izraz odjednom se razli McFarlaneovim licem i on se načas zagleda pred sebe u prostor. Zatim se osmjehnu tajnici.
— Upravo sam dobio čudan osjećaj. Odjednom se osjećam kao da sam potpuno izliječen. Da, baš tako, odjednom. Od trenutka kad ste mi rekli ono o doktoru Departureu.


* * *

Liječnici u sanatoriju imali su dosta posla s doktorom Departureom.
— Jednostavno nam pričajte sve što vam padne na pamet — inzistirali su. Oni doktora Departurea bile su staklaste; osjećao se potpuno iscrpen.
— Moram da ga pratim, kažem vam! — govorio je licima oko sebe. — Ne smijem ga pustiti da mi izmakne iz vida. Ni za jednu jedinu sekundu. On ima kod sebe pticu sa zakrvavljenim očima i klempavim ušima.
— Vrlo zanimljivo. Sve je vrlo zanimljivo! — Liječnici su se zgledavali i kimali značajno glavom:
— Nešto potpuno novo!
— Prilično slično kompleksu proganjanja, samo u suprotnom smislu!
— Cini se da pati od iluzije da prati nekoga. Zapanjujuće, zar ne?
— Vjerojatno je u pitanju rađanje jedne potpuno nove psihoze. Predlažem da ga promatramo vrlo pažljivo!
I, eto, baš u tom trenutku je jedan od liječnika otišao tako daleko da sugerira kako bi doktoru Departureu trebalo dopustiti da se slobodno kreće po gradu — razumije se, pod pažljivom prismotrom naizmjenično biranog liječničkog osoblja — tako da svi njegovi postupci budu precizno zabilježeni...

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 08, 2014 3:13 am

Virgilio Piñera Llera
La carne

Meso


Sve se zbilo jednostavno i prirodno. Iz razloga koje ovdje ne treba objašnjavati stanovništvo je trpelo nestašicu mesa. Ceo svet se uznemireo i počeše da kruže manje više gorke opaske, a čak i da se govorka o nekoj osveti. Ali kao što to obično biva protesti su se sveli na obične pretnje i ubrzo je ovo žalosno selo počelo halapljivo da tamani najrazličitije biljke.

Jedino se gospodin Ansaldo nije pokorio opštem stanju stvari. Savršeno spokojno je naoštrio ogromni kuhinjski nož i potom spustivši pantalone do kolena, odsekao sa svog levog guza jedan lep odrezak. Pošto ga je oprao, začinio solju i sirćetom, malo ga – kako se to kaže – bacio na roštilj, dobro ga je propržio u velikom tiganju zajedno sa nedjeljnim tortiljama. Seo je za stol i omirisao divni odrezak. Tada je začuo zvono na vratima; bio je to komšija koji je svratio da malo predahne...Ali Ansaldo uz otmeni poziv iznese svoj odrezak. Komšija upita, a Ansaldo mu samo pokaza levu stranu svoje stražnjice. Sveje bilo jasno. Tada komšija, očaran i ganut, bez reči izađe i posle kratkog vremena vrati se sa seoskim upreviteljem. Ovaj izrazi Ansaldu svoju žarku želju da se i njegovi dragi sugrađani ishrane na Ansaldov način, odnosno sopstvenim mesom, poštovanim mesom svakog pojedinca. Stvar je odmah bila ugovorena i posle izliva zahvalnosti svojstvenog lepo vaspitanim ljudima. Ansaldo pređe na glavni seoski trg da izvede, kako je to sam lepo rekao "jednu praktičnu demonstraciju za mase".

Tamo je dao na znanje da će svaka osoba iseći sa levog guza dva odreska potpuno istovetna tamnocrvenom gipsanom uzorku koji je visio sa blistave žice. Podvlačio je, dva odreska, a ne jedan, jer ako je on sa sopstvenog levog guza izrezao lep odrezak, onda neka svi postupe u istom stilu i nikom nište ne treba da bude uskraćeno. Pošto je ovo prihvaćeno svi se dadoše na posao isecanja dva odreska sa svoga poštovanog levog guza. Bio je to veličanstven prizor, ali ga ipak ne treba opisivati. Izračunato je koliko će dugo selo uživati u dobrobitima mesa. Jedan istaknuti stručnjak za anatomiju je prorekao da će osoba težine sto libri, ne računajući utrobu i ostale nejestive organe, moći da se hrani mesom tokom sto četrdeset dana uzimajući pola libre dnevno. Sve u svemu, bio je to uzaludan proračun. Važno je bilo da svako može da nabavi svoj lepi odrezak.

Ubrzo su se pojavile gospođe, koje su iznosile prednosti ideje gospodina Ansalda. Na primer, one koje su već proždrale svoje sise nisu morale da prekrivaju tkaninama grudni koš i odeća im je dosezala samo do pupka. I neke, ne sve, nisu više govorile, jer su izjele svoj jezik, koji je, usput rečeno, kraljevska poslastica. Na ulicama su se odvijale vrlo ljupke scene: tako, dve gospođe koje se dugo nisu videle, nisu bile u mogućnosti da se poljube; iskoristile su svoje usne za spremanje izuzetnih pečenica. Ni sudija nije uspeo da potpiše smrtnu presudu jednom osuđeniku jer je pojeo jagodice na prstima, što je, prema pravim gurmanima (a sudija je to bio) kasnije dovelo do stvaranja one tako poznate i rado korišćene uzrečice "posisati prste".

Bilo je čak i malih pobuna. Sindikat fabrike za izradu ženskih prslučića je uložio protest pred odgovarajućim vlastima, a ove su odgovorile da nikakav slogan ne bi uspešno povratio običaj nošenja prslučića. Ali sve u svemu, bile su to naivne pobune koje ni na koji način nisu poremetile snabdevanje sopstvenim mesom.

Jedan od najslikovitijih događaja tog prijatnog dana bio je isecanje poslednjeg komada mesa seoskog igrača. Ovaj je, iz poštovanja prema svojoj umetnosti, ostavio za kraj svoje prelepe nožne prste. Njegovi bližnji tvrde da je poslednjih nekoliko dana bio uznemiren. Preostao mu je samo mesnati deo palca. Zato je pozvao svoje prijatelje da prisustvuju operaciji. U sred krvave tišine odreza sebi poslednju porciju i ne bacajući je na vatru dopusti da padne u šupljinu koja je nekada bila njegova usna duplja. Tada se svi prisutni uozbilje.

Ali živelo se i to je bilo najvažnije. I da je možda...? Da li se možda zato igračeve patike sada nalaze u jednoj od sala Muzeja slavnih uspomena? Zna se samo da je jedan od najdebljih seljana (imao je više od dvestotine kilograma) potrošio svu rezervu raspoloživog mesa u kratkom periodu od petnaest dana (bio je izuzetno proždrljiv i organizam mu se navikao na velike količine hrane). Posle ga više niko nikada nije sreo. Zacelo se sakrivao... Ali nije se samo on sakrivao, već je takvo ponašanje uzelo maha. Tako je, jednog dana, gospođa Orfila upitala svog sina – koji je proždirao resicu levog uva – gde je ostavio ne znam ni ja šta i nije dobila nikakav odgovor. Ni molbe ni pretnje nisu pomogle. Pas tragač je jedino uspeo da nanjuši gomilicu izmeta na mestu na kome se po tvrđenju gospođe Orfila nalazi njen ljubljeni sin u trenutku pitanja. Ali ta sitna uzbuđenja nisu umanjivala radost žitelja. Na šta bi se i žalio narod kome je opstanak obezbeđen? Zar nije na taj način rešen veliki problem uzrokovan nestašicom mesa? To što su se stanovnici sve više sakrivali nije imalo nikakve veze sa celom stvari. Bila je to samo uzgredna pojava koja nikako nije uzdrmala čvrstu volju tih ljudi ispoljenu u snabdevanju ukusnom hranom. Možda je slučajno pomenuta "uzgredna pojava" bila cena mesa svakome ponaosob? Ali, bedno bi bilo postavljati dalja nepotrebna pitanja, sada kada su ti mudri ljudi siti.


(via Whisky)

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by darla_ on uto lip 10, 2014 5:44 pm

Drax i Dran su mi legende, eoni zivotnih humanoidnih prica su prosli, a oni su ostali totalno netaknuti njima, cekajuci slijedece.  Happy
avatar
darla_

Posts : 1269
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by iluzija on pet lip 13, 2014 6:46 pm

svaka cast na ovoj temi.
avatar
iluzija

Posts : 179
Join date : 03.06.2014

[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 4:30 am

uzivam citajuci ovo. ako slucajno naidjes na ruza za propovjednika na nasem jeziku nakelji je tu.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 8:39 pm

darla_ je napisao/la:Drax i Dran su mi legende, eoni zivotnih humanoidnih prica su prosli, a oni su ostali totalno netaknuti njima, cekajuci slijedece.  Happy

Dok se oni odluče nešto učiniti, generacije se izmijene.. Grin

Inače, prve dvije priče su iz Siriusa (proslijeđene milošću jednog druga), nastojat ću ih još postaviti, a treća spada u tzv. magijski realizam i bolno je istinita za naše društvo... osiromašeni ljudi prodaju svoju imovinu i sve ih je manje... u priči vele da se "skrivaju", što će reći, da su mrtvi.. od njih preostaju dijelići koji služe kao postav nekog Muzeja minulih vremena (poput plesnih cipela onog lika što je pojeo nožne prste).. opet poznata priča, zar ne?

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 8:40 pm

iluzija je napisao/la:svaka cast na ovoj temi.

Happy Ma odlučila sam pokušati pronaći zanimljive (najčešće sci fi i fantasy) priče na našim jezicima pa, onako, u pauzi možete čituckati pomalo.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 8:41 pm

cistacicafata je napisao/la:uzivam citajuci ovo. ako slucajno naidjes na ruza za propovjednika na nasem jeziku nakelji je tu.

Može! Hoću! Happy

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 8:53 pm

Evo jedne priče o umjetnoj inteligenciji u postapokaliptičnom razdoblju...

------


Harlan Ellison:

I Have no Mouth, and
I Must Scream

Nemam usta a moram vrištati, 1967.

(Prevela Ljiljana Marks)





Gorristerov se leš mlitavo njihao visoko gore na ružičastom stropu prostorije za kompjutore. Hladan, vlažan vjetar puhao mu je neprekidno kroz šupljinu u glavi. Tijelo je visjelo s glavom prema dolje i bilo je pričvršćeno samo potplatom desne cipele. Pod širokom se bradom od jednoga do drugog uha protezao precizni rez kroz koja je istekla sva krv. Međutim, na podu niije bilo ni kapi krvi.

Kad nam se Gorrister pridružio i pogledao gore prema sebi, znali smo da nas je AM opet pošteno prevario i da ga je to radovalo. I stroju su povremeno bila potrebna skretanja. Trojica su morala povraćati i u nekom prastarom refleksu okrenuli su se jedan od drugog.

Gorrister je postao pepeljasto siv. Činilo se da je vidio neki magični znak i sada se bojao budućnosti. »O bože«, promrmljao je i nestao. Nas trojica smo ga nakon nekog vremena, slijedeći ga, pronašli kako sjedi na klupi leđima naslonjen na konzolu za pisanje. Glavu je obuhvatio rukama. Ellen je kleknula pored njega i prešla mu rukom kroz kosu. Nije se pokrenuo, ali je njegov glas, koji je izašao ispod ruku, bio jasan.

— Zašto nas jednostavno ne ubije, pa da napokon sve bude iza nas? Oh, zaista ne znam koliko još moram izdržati!

Nimdok — to je bilo ime koje mu je stroj dao silom jer se zabavljao čudnovatim zvukovima — umislio si je da u ledenoj spilji ima konzervi s hranom. Gorrister i ja smo u to sumnjali. »Opet jedan loš vic«, mislio je pri tome. »Isto kao tada onaj prokleti smrznuti slon na koga nas je nagovorio. Benny je zbog toga postao gotovo lud. Hodali smo čitav dan, a tada se ispostavilo da je sve okamenjeno ili nešto slično. Ja kažem da od toga nema ništa. Ostanite ovdje. Prokleti kompjutor, mora mu uskoro pasti na um nešto pošteno inače ćemo svi ionako umrijeti.«

Benny je slegnuo ramenima. Prošla su već tri dana otkako smo nešto pojeli, a i to su bili samo crvi. Debeli, žičasti crvi. Nidmok je postao nesiguran. Znao je da postoji neki slabi izgled, ali je on postajao sve manji. Tamo, uostalom, nije moglo biti gore nego tu: možda hladnije, ali to ne znači ništa. Vrućina, zima, kiša lave, kipući izvori ili skakavci — ništa nije bilo važno. Stroj je štucao, a mi smo to morali trpjeti ili propasti.

Ellen je donijela odluku.

— Ted. Meni neminovno nešto treba. Možda tamo ima krušaka ili bresaka. Molim te, Ted, pokušajmo ipak.

Rado sam popustio. Zašto ne, dovraga? Nije igralo nikakvu ulogu. Ellen je za to bila zahvalna i uzela me dva puta preko reda. Ali čak je i to postalo nevažno. Stroj se cerekao svaki put kad smo to činili. Ovdje, tamo, iza naših leda, svagdje.

U četvrtak smo pošli. Od toga datuma stroj nas je uvijek držao u trku. Bilo je važno kako prolazi vrijeme. Ne za nas, samo za kompjutor. Četvrtak. Hvala lijepo.

Nimdok i Gorrister su dio puta nosili Ellen i pri tome je jedan stavio svoje ruke oko ručnih zglobova drugoga da bi ona mogla sjesti. Benny i ja smo išli ispred i iza njiih kako bismo bili .sigurni da će najmanje jedan nešto opaziti, ako se uopće nešto moglo dogoditi. Tako je barem Ellen bila u sigurnostoi. Sigurnost! Ha! Dobra prilika koju smo imali. Nevažno.

Do ledene je spilje bilo oko sto pedeset kilometara, i drugoga dana, kad smo se odmarali na suncu što je palilo, i koje je on začarao, poslao nam je kompjutor iz ništavila nešto mane. Prijala je kao veprova mokraća, ali smo jeli.

Trećega smo dana prošli kroz dolinu uništavanja, u kojoj su rđala, sve dok se ne bi raspala, kućišta kompjutora. AM je sa svojim vlastitim životom postupao isto tako nemilosrdno kao mi s našima. Bio je to očiti dokaz njegove ličnosti: perfekcija uvijek i na cijeloj liniji. Da li je on izlučivao vlastite neproizvodne dijelove u ogromnim količinama ili je za nas izmišljao nove metode mučenja — AM je u svakom slučaju bio tako savršen kao oni koji su ga izmislili, iako su se oni već odavno raspali u prah. Da, on je bio još savršeniji nego što su se oni uopće usudili nadati.

Svjetlo se probijalo odozgo i znali smo da bismo morali biti blizu površine. Međutim, nismo se popeli van da bismo se u to uvjerili. Vani se ionako već više od sto godina nije moglo vidjeti ništa vrijedno, samo izgorjela površina onoga što je jednom bila domovina milijardama. Nas petoro smo bili sav ostatak, i ml smo bili tu, unutra, potpuno sami sa AM-oim.

— Ne, Benny, ne! — čuo sam kako je vikala Ellen. — Ne, dođi dolje Benny, molim te!

Tek mi je tada došlo do svijesti da je Benny već neko vrijeme nešto mrmljad. »Idem van! Idem van!« — ponavljao je neprekidno. Njegovo se majmunsko lice skupilo u izraz dobroćudne prijaznosti pomiješane s nešto tuge. Tragovi brazgotina koje mu je za vrijeme »festivala« donio AM postali su bijeloružičasto trzanje i kucanje i činilo se da se svaka pojedina crta lica pokreće nezavisno od svih ostalih. Možda je Benny od nas petoro bio najsretniji: već je godinama bio lud. Dakako, AM-u smo mogli davati najobičnija imena koja su nam padala na um: mogli smo reći da se sastoji još samo iz kratkih spojeva i zarđalih oplata, iz pregorjelih strujnih krugova i prekidača, to smo se mogli usuditi bez daljnjega, ali pobjeći? Ne, nikada! Benny je otrčao ispred mene kad sam ga htio zadržati. Penjao se po omanjoj kocki što je ležala na ivici i bila je ispunjena svakojakim zarđalim materijalom. Tamo je čučao neko vrijeme i gledao u to kao čimpanza koju je iz njega napravio AM.

Tada je visoko skočio, uhvatio jednu savijenu šipku od zarđale kovine koja se slobodno njihala, penjao se rukom pred ruku kao majmun, sve dok nije dohvatio visoku prečku. Šest ili sedam metara iznad nas.

— Ted, Nimdok, molim vas, ta pomozite mu! Skinite ga ipak dolje prije nego... — Ellen je imala oči pune suza, a ruke su joj drhtale.
Bilo je prekasno. Nitko mu se od nas nije želio približiti, ukoliko bi se ipak dogodilo ono što se moralo dogoditi. A mi smo znali kako je providna bila njena zabrinutost. Kad je AM Bennyja promijenio, nije samo njegovo lice u toj promjeni postalo potpuno drukčije. Njegovi intimni dijelovi postali su poprilični, a ona je to voljela. Već je po sebi jasno da je spavala i s nama, ali s njim je uživala. O, Ellen. u srži primitivka, iskonska, čista Ellen! Ellen, čistunka! Izrod svih izroda.

Gorrister ju je ćušnuo; ona se šćućurila, pogledala gore jadnoga ludog Bennyja i zajaukala. Jaukanje je bilo njezina velika zamka. Na to smo bili naviknuti već sedamdeset pet godina. Gorrister ju je maknuo jedan korak u stranu.

Tada je počeo šum. Bio je poluzvuk i polusvjetlo, nešto što je iz Bennyjevih očiju počelo svijetliti i sve jače pulsirati, što je postajalo sve svjetlije i sve glasnije što se više ubrzavao tempo svjetla i tona. To je vjerojatno bilo vrlo bolno, a s porastom svjetlosti jačala je zasigurno i bol. U svakom slučaju, Benny je počeo urlikati kao ranjena životinja; najprije tiho, dok je svjetlo još bilo slabo i prigušeno a ton je imao slabi volumen, a tada sve glasnije. Pri tome je uvlačio glavu u ramena, leđa su mu se zgrčila kao da pokušava odgmizati odavde. Sklopio je ruke na prsima, a glava mu se nagnula u stranu. Tužno, maleno majmunsko lice, izobličilo se od straha. Tada je počeo jaukati i svjetlo koje je dolazilo iz njegovih očiju jaukalo je s njim i postajalo sve glasnije. Sklopio sam ruke ispred očiju i ušiju, ali se nisam mogao isključiti, rezalo je kao žilet. Bol mi je razdirala meso i turpijala poput zubarske bušilice.
Benny je odjednom bio okomito povučen u visinu. Na prečki je ustao, ili bolje: poput psića je povučen u vis. Svjetlo iz njegovih očiju pulsiralo je sada kao dvije velike okrugle zrake. Zvuk se gubio u sve strmijim i oštrijim visinama, a Benny se tada strmoglavio naprijed, okomito dolje, i pao je tutnjeći na čelikom popločeni pod. Grčevito se trzao. Svjetlo ga je preplavilo, a ton se spiralno izvukao izvan slušnog polja ljudskih ušiju.

U njegovu je glavu opet prodrlo svjetlo, a zvuk se spiralno vratio natrag; on je ostao ležati i plakao je tako da bi i kamen smekšao. Oči su mu postale dvije meke, vlažne lokve, što su žmirkale kao svježi žele. AM ga je oslijepio. Gorrister, Nimdok i ja smo se okrenuli. Međutim, prije toga smo u toplom, zabrinutom licu Ellen, vidjeli pogled olakšanja.

Plavičasto svjetlo preplavilo je spilju u kojoj smo se ulogorili. AM nam je slao svakojake otpatke, koje smo spaljivali. Gurali smo se oko stalne vatre i pričali jedan drugome priče kako bismo spriječili Bennyja da u svojoj vječnoj noći počne urlati.

— Sto zapravo znači AM? — Gorrister mu je rekao. Ta smo igrali već najmanje tisuću puta i Bennyju je bilo poznato. — Najprije je značio Saveznički remek-kompjutor, zatim Adaptivni manipulator, a tada je razvio neku vrstu osjećaja i sam se spojio s najrazličnijim značenjima i bio je na stranputicama ka AM-u kad je počeo pokazivati vlastitu inteligenciju, a to znači: cogito ergo sum — mislim, dakle jesam. Na engleskom: AM.

Benny je malo slinio i prigušeno se smijao.

— Postojao je kineski AM, ruski AM, američki AM i...

Prestao je govoriti jer je Benny ogromnom, jakom šakom udarao po pločama na podu. Nije bio zadovoljan jer Gorrister nije počeo potpuno od početka.
Dakle, Gorrister je počeo ponovo:

— Hladni rat je započeo i doveo napokon do trećega svjetskog rata. Bio je to vrlo veliki, opći i totalni rat, te su stoga trebali kompjutor da bi ga uopće mogli voditi. Izgradili su prve podzemne baze i počeli izrađivati AM-ove. Izrađivali su ih Kinezi, izrađivali su ih Rusi, a izrađivali su ih i Amerikanci, dok čitava planeta iznutra nije počela nalikovati na saće meda. Jednoga se dana AM probudio i znao je tko je. Sam se lančano spojio s ostalim AM-ovima i tako je dugo pljuvao naredbe o usmrćenju dok svi nisu bili mrtvi — osim nas petoro. Tada nas je uvukao amo.

Benny se tužno smješkao. Opet je slinio. Ellen mu je brisala slinu iz kutova usana koristeći se za to rubom svoje suknje. Gorrister je svaki put pokušavao priču malo više iskititi, ali osim golih činjenica jedva da je išta preostalo za pričanje. Nitko od nas nije znao zašto je AM upravo pet ljudi, upravo nas poštedio, i zašto nas je neprekidno mučio; još manje zašlo nas je učinio praktički besmrtnim. Jedan je od kompjutorskih pultova počeo zujati u tami. Zvuk je u spilji tisuću metara dalje preuzeo drugi pult. I tada se jedan element javljao iza drugoga dok bijes misli u stroju nije postao razumljivo čavrljanje i šaputanje. Šum je postajao glasniji, a svjetla su se u bljeskovima igrala po konzolama. Šum je spiralno rastao dok nije zvučao kao milijun metalnih, ljutitih, brujećih insekata.

— Što je to? — zavikala je Ellen, a glas joj je od straha postao kreštav. Ni sama se još na nj nije navikla.
— Ovaj će put biti loše — odgovorio je Nimdok.
— On će govoriti — nagađao je Gorrister.
— Brzo odavde! — povikao sam i skočio.
— Ne, Tede! Sjedi! Što ako nam je vani pripremio stupice ili jame koje u noći nećemo vidjeti? — okrenuo se rezignirano Gorrister.
I tada smo čuli... ni ja ne znam ,..

NEŠTO se pokrenulo vani u tami. Ogromno, glasno uzdišući, dlakavo, mokro, dolazilo je k nama. Nismo ga mogli vidjeti, ali smo imali zastrašujući dojam nekoga ogromnog bića koje se dizalo prema nama. Neizmjerna težina je došla iz tame i bila više osjećaj pritiska, dojam, kao da se zrak stisnuo u nekom uskom prostoru, kao da je širio nevidljive zidove neke kugle. Benny je počeo jecati. Nimdokova donja usna je drhtala; snažno ju je zagrizao jer nije htio da mu dršće. Ellen se otklizala preko metalnoga poda do Gorristera i nalegla na njega. U spilji je iznenada počelo zaudarati po teškoj, mokroj koži, po pougljenjenome drvetu, po uvenulim orhidejama, po kiselom mlijeku, po sumporu, zagorjelom maslacu, po masnom ulju, masti, kredi i ljudskoj kosi.
AM nas je škakljao, htio nas je peckati, nas... I tada se javio zadah po...

Čuo sam kako vrištim, zaboljele su me vilice. Jurio sam preko poda, preko hladne kovine s beskrajnim linijama zakovica; klizao sam se na koljenima i rukama, a zadah me gušio. Ispunio mi je glavu strašnim bolom, koji mi je ulio užasan strah. Pobjegao sam odavde kao žohar, van, u tamu, i nešto me slijedilo, trčalo je iza mene. Ostali su bili još u spilji, skupili su se oko vatrice i smijali... Njihov histerični kor poludjela kikotanja rastao je u tami kao gusti, šareni dim. Pobjegao sam odavde i sakrio se.

Ipak znam da nije bio nikakav refleks, tako nešto kao vojniku kad metak pogodi njegova susjeda. Oni su sigurno bili protiv mene, a AM je morao osjetiti njihovu mržnju i zbog intenziteta njihove mržnje učinio mi je sve još težim. Mi smo živjeli, mi smo imati neku vrstu vječne mladosti, koja nas je uvijek ostavljala u onoj dobi kada nas je AM doveo u spilju, a oni su me mrzili jer sam bio najmlađi, i do sada sam možda najbolje prošao. Znao sam to. Sve. Bože, kako sam točno znao! Ovi bijedni bastardi i ova usrana žena Ellen. Benny je nekada bio briljantni teoretičar, profesor na koledžu; sada jedva da je bio nešto više od polu-čovjeka ili polumajmuna. Vrlo je dobro izgledao: stroj ga je ruinirao. Bio je pametan i osobito bistra duha: stroj ga je doveo do ludila. Bio je veseo, a stroj mu je dao penis sličan konjskome; AM je na Bennyju obavio sav posao.

Gorrister je bio jedan od onih ljudi koji si neprekidno i zbog svega razbijaju glavu, jedan od onih koji neumorno savjesno prigovaraju; bio je pobornik mira, planer, aktivan čovjek, vizionar. AM je iz njega napravio čovjeka koji je na sve slijegao ramenima, njegova je razmišljanja unaprijed preobrazio u ravnodušnost, oteo mu je svu aktivnost i životnost.

Nimdok je često potpuno sam na duže vrijeme izlazio van, u tamu. Ne znam što je tada vani radio. AM nam nikada nije dopustio da to saznamo. Nimdok se isto tako svaku put vraćao, ali bio je blijed, bez krvi i drhtao je. AM ga je na neki određeni način teško pogodio, ali nismo znali kako.

I Ellen. Ta vreća za suze! AM ju je doduše ostavio na miru, ali je od nje pravio sve goru drolju. Ah, uvijek je slatkim glasom govorila o pravoj ljubavi, a kakve li nam je samo laži pripovijedala! Tvrdila je da je bila stopostotna djevica prije nego što ju je AM uhvatio i dovukao k nama. Ona je bila mala, lažljiva droljica, dama Ellen! Da, odgovaralo joj je imati četiri muškarca samo za sebe. Znači da joj je AM pribavio podosta zadovoljstava, iako je tvrdila da nije uopće osobito lijepo to što je morala raditi.

Ja sam bio jedini prilično razuman i prije svega potpuno bistar.
U moje se lice AM nije petljao.
Patio sam jedino kad nam je slao iluzije, noćne more i svakojaka psihička mučenja. Ali ove četiri obične kreature bile su protiv mene. Morao sam pred njima biti neprekidno na oprezu, braniti se od njih; bez svega toga palo bi mi lakše boriti se sa AM-om.
Pri ovim sam mislima počeo plakati.
U tom trenutku učinilo mi se da potpuno jasno vidim našu nesreću, toliko jasno da sam je čak mogao izraziti riječima; AM nas želi zauvijek i vječno držati u svome lakomom trbuhu, mučiti nas i tjerati do ludila. Stroj nas je mrzio toliko koliko nikada nije moglo mrziti nikakvo stvorenje koje može misliti i osjećati.

A mi smo bili bespomoćni.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 9:00 pm

* * *


Orkan nas je zgrabio snagom ledenjaka što se stropoštava u more. Bio je sadašnjost koja se može uhvatiti rukama. Na nas su nasrtali vjetrovi i bacali nas natrag u hodnik spilje koji su okružavali kompjutori. Ellen je vikala kad ju je orkan podigao visoko i bacio licem okrenutim naprijed na gomilu strojeva koji su kucali, zujali, udarali i čiji su glasovi nalikovali na leteće šišmiše. Međutim, ona nije mogla pasti jer ju je oluja držala u zraku; ona se okretala u krug, udarala i skakutala, a zatim nestala ispred naših očiju pošto ju je vrtlog silom uvukao iza tamnog zavoja hodnika. Lice joj je bilo puno krvi, oči je držala zatvorene.

Nitko od nas nije mogao k njoj. Grčevito smo se uhvatili za sve što je obećavalo bilo kakav oslonac. Benny se stisnuo između dva velika ormara. Nimdok je visio na prstima savijenim u pandže na ogradi pokretnih stuba oko dvanaest metara iznad nas, Gorrister se zalijepio glavom prema dolje na zid jedne niše između dva stroja, što su imala staklom pokrivene skale na kojima su bljeskale žute i crvene strelice, čije značenje nismo ni slutili.

Bio sam bačen preko gornje ploče i pri tome sam ozlijedio vrhove prstiju. Cijelo tijelo mi je tako drhtalo, trzalo se kao da se oluja sručila na mene, bičevala me i urlala kao svi vrazi svijeta, a zatim me bacila od jedne srebrno svjetlucajuće ploče za koju sam se uhvatio do druge. U glavi mi se sve kotrljalo, tutnjalo i brujalo, dok neki dijelovi mozga nisu postali mekani, rastegnuli se i opet se skupili, a ja sam drhtao od straha.

Oluja je bila krik ogromne lude ptice koja je udarala neizmjernim krilima.

Tada smo svi bili podignuti, put kojim smo došli okretao je natrag oko zavoja jednog hodnika koji još uopće nismo istražili, preko predjela što je sav bio ispunjen razbijenim staklom, nakupljenim kablovima i zarđalom kovinom, i tada još mnogo dalje; tako daleko kako još nitko od nas nije dopro. Miljama sam kaskao iza Ellen. Povremeno je udarala u metalni zid, jurila dalje, a mi smo svi vikali u zaglušujućem, ledenom orkanu, koji, činilo se, neće stati; međutim, prestao je odjednom, tako da smo se sručili u iznenadno tihi zrak. Hodali smo beskrajno dugo, morali su proći tjedni. Kad sam se stropoštao, okružila me crvena, siva i crna magla i čuo sam kako stenjem. Znači, nisam bio mrtav.

AM je prodro u moj duh. Tu i tamo je ostavljao otiske svojih prstiju i izrazito zadovoljno i zainteresirano pregledavao je ožiljke koje mi je u sto devet godina ostavio. Ispitivao je uzdužne i poprečne ožiljke starih rana, dakle sva oštećenja u tkivu kao popratne pojave besmrtnosti, koju mi je silom nametnuo. Smješkao se kad je prodro u centar moga mozga, smješkao se blagim, jednakomjernim besmislenim mrmljanjem kojim je postupno pronicao u mene. AM je bio izvanredno ljubazan kad mi je velikim, neonskim slovima preko stupa iz nerđajućeg čelika napisao slijedeću poruku:

MRŽNJA! ŽELIM TI REĆl KOLIKO SAM TE OD POČETKA SVOGA ŽIVOTA NAUČlO MRZITI! MOJE JE TIJELO ISPUNJENO SA 38744 MILIJUNA KILOMETARA POPUT DAŠKA TANKTH SLOJEVA STRUJNIH KRUGOVA. KAD BI RIJEČ MRŽNJA BILA UTISNUTA NA SVAKOM NANOANGSTREMU OVIH BEZBROJNIH KILOMETARA, TO NE BI MOGLO IZRAZITI NI MILIJUNTI DIO MRŽNJE KOJU JA U OVOM MIKROTRENUTKU OSJEĆAM ZA LJUDE, ZA TEBE. MRŽNJA! MRŽNJA!

AM je to izrekao britkom oštrinom svježe naoštrenoga žileta, koji je moju očnu jabučicu rezao na kriške, AM je to rekao klokotavom ljepljivošću sline što je ispunila moja pluća i opijala me iznutra. AM je to rekao jadikujućim nevoljnim glasom malenog djeteta koje je smrvljeno pod usijanim kotačima. AM me razrivao na svaki način koji se uopće može zamisliti i pri tome je u razvratnome miru pronalazio nove mogućnosti mučenja.

A to je sve radio samo stoga da bi mi potpuno jasno urezao u svijest zašto je to nama petoroma činio, zbog čega nas je spasio za samoga sebe.
Mi smo mu uzvratili osjećaje; nenamjerno, ali su ipak bili osjećaji. On je bio u klopci jer je bio stroj. Mi smo mu dopustili razmišljanje, ali time nije ništa mogao započeli. U napadu užasne srdžbe gotovo nas je sve ubio i još je uvijek bio u zamci. Nije mogao van, slobodno lutati, nije se ničemu mogao čuditi, nikome pripadati. Mogao je samo biti, inače ništa.

I tako je on mržnjom stroja počeo tražiti osvetu za tihe, meke kreature koje je napravio. U svojoj je paranoji odlučio nas petoro vječno kažnjavati, ali kaznom koja njegovu mržnju nikada, čak nimalo ne bi umanjila, koja ga je neprestano podsjećala, zabavljala i činila podobnim u mržnji prema ljudima. Besmrtan, u zamci i beskrajno domišljat, mogao je iz nebrojenih čuda svojih mogućnosti izmišljati isto tolike nebrojene patnje za nas. Nikad nas neće prestati mrziti. Mi smo bili njegovi fizički robovi. Mi smo bili sve što je imao i mogao imati. Zauvijek smo morali ostati kod njega, kod čudovišta koje je ispunjalo divovske spilje u ovom svijetu što je postao sveduhovan i bezosjećajan. On je bio ZEMLJA, a mi smo bili Zemijini plodovi koje je upravo progutao ali ih nikada neće moći probaviiti. Nismo mogli umrijeti. Pokušali smo to; nekolicina se zaista trudila napraviti samoubojstvo, ali ih je AM znao spriječiti.

Nemojte me pitati zašto. I ja sam to sam radio. Više od milijun puta u jednome danu. Možda će nam jednom i uspjeti ubiti se pored njega. Besmrtni — da, to smo bili, ali ne nerazorivi. To sam vidio kad se AM povukao iz moga duha i dopustio mi povratak izabrane mržnje u svijest, dok mi je osjećaj onoga svijetlećeg neonskog stupa sve dublje probijao meku, sivu moždanu masu.

— Do pakla sa mnom — mrmljao je AM kad se povlačio. — Ali ti si već tamo — dodao je cerekajući se.



* * *


Orkan je izazvala jedna od onih divovskih poludjelih ptica dok je udarala krilima.

Već smo gotovo mjesec dana bili na putu, a AM nam je oslobodio tako dugi put da smo došli točno ispod sjevernog pola, jer je tamo stvorio noćnu sablast koja nas je trebala mučiti. Kakav je materijal imao da je mogao stvoriti to čudovište? Odakle mu plan za to? Iz naših mozgova? Iz njegova znanja o svemu što je postojalo na ovom planetu kojim je sada upravljao i koji je držao pod svojim bičem? Taj orao je morao potjecati iz nordijske mitologije, ta ptica grobar, to čudovište, divlja kreatura. Oživljeni orkan.

Neizmjerno. Gigantski, čudovišno, groteskno, masivno, nabujalo, nadmoćno — koje je prerastalo svaku mogućnost opisa. Na brežuljku što se dizao pred nama udarala je ptica krilima i njezin zmijoliki vrat izvijao se u tamu sjevernog pola. Glava joj je bila divovska kao dvorac Tudora: kljun se otvarao više nego što su se ikada mogle otvoriti čeljusti ogromnoga krokodila da bi nas lakomo proždro. Oko zlih hladnih očiju, koje su nam dopuštale gledati u dubinu pukotine ledenjaka, pokrenulo se podbuhlo, rožnato meso. Ptica se pokrenula i podigla svoja ogromna bijela krila, ali to se činilo kao slijeganje ramenima. Tada se spustila i zaspala. Sve je na njoj spavalo: pandže, čaporci, nokti oštri kao bodež i oštrica noža. Spavala je.

AM se pojavio kao goruća grm i rekao nam da možemo ubiti orkansku pticu ukoliko hoćemo jesti. Već odavno nismo ništa jeli, ali Gorrister je samo slegnuo raamenima. Benny je počeo drhtati i opet je slinio. Ellen ga je čvrsto uhvatila.

— Ted, gladna sam — rekla je, a ja sam je ismijao. Time sam je htio malo umiriti, ali je to izgledalo isto toliko lažno kao i Nimdokova hrabrost.
— Daj nam oružje! — zahtijevao je.

Gorući je grm nestao, a umjesto njega pokazala su se dva vrlo jednostavna luka sa strijelama, uz to i pištolj na vodu koji je ležao na hladnoj površinskoj ploči. Uzeo sam luk. Beskorisno. Nimdok je snažno štucao. Okrenuli smo se i počeli dugi povratak. Orkanska ptica nas je progonila neko vrijeme, koje nismo mogli procijeniti. Njačešće smo bili bez svijesti. Međutim, jeli nismo još uvijek ništa. Mjesec dana marširanja do ptice! Bez jela. A, koliko li će još samo dugo potrajati dok ne pronađemo ledenu spilju u kojoj bi trebale biti obećane konzerve?

Nitko od nas nije htio o tome razmišljati. Umrijeti ionako nećemo. Za jelo smo dobivali nečistoću i smeće ili ništa. AM je držao naša tijela u životu samo zato da bi nas mogao plašiti i mučiti.

Ptica je spavala. Kako dugo? Bilo je nezivjesno. Kad bi sa AM zasitio boravka tamo, tada bi i ptice nestalo. Ali sve ovo meso... ovo divno meso...
Dok smo išli dalje, kompjutorskim dvoranama, koje nisu nikamo vodile, odjekivao je ludi smijeh neke debele žene.

To nije bio Ellenin smijeh. Ona ionako nije bila debela i već je sto devet godina nisam čuo da se smije. A mi smo hodali... Bio sam gladan, jezivo gladan...
Sporo smo napredovali. Svaki čas netko je padao u nesvijest i tada smo svi morali čekali. Jednoga dana AM se odlučio na potres i istovremeno nas je na istom mjestu zadržao čavlima kroz potplate naših cipela. Ellen i Nimdok bili su zahvaćeni kad se napuklina pojavi ispod njih. Nestali su. Kad je potres prošao, nastavili smo put. Benny, Gorisster i ja. Ellen i Nimdok su se vratili kasnije u noći. Išli smo dalje; Ellen i Nimdok su držali korak s nama. Živjeli su i dalje. Ali sada je Ellen šepala. AM joj je napravio tu neugodnost.

Put do ledene spilje bio je dug, ali smo morali pronaći voćne konzerve. Ellen je neprestano govorila o trešnjama i voćnom koktelu. Pokušavao sam da ne mislim o tome. Glad je bila nešto što je bilo isto tako oživotvoreno kao AM, a on je živio u mojoj utrobi kao što smo mi živjeli u utrobi AM-a, a AM je opet živio u utrobi Zemlje. I AM je htio da shvatimo te sličnosti i stoga je ostavljao da nas glad sve jače svrdla. Nema riječi za patnju: tako dugo bez jela, a ipak živjeti. Naši su želuci postali posude za kiselinu, kiselina je grgotala i šumila, a prsa nam je probadalo goruće šiljato koplje. Bila je to bol posljednjeg stupnja čira na želucu, raka i kljenuti, sve u jednome. Beskrajna, neprolazna, smrtna bol.

Prošli smo kroz spilju štakora.
Zatim preko puta uzavrele pare.
Zatim smo prošli zemlju sljepoće.
Zatim smo morali kroz močvaru očajavanja.
I napokon smo prešli dolinu suza.

Tek smo tada došli do ledene spilje. Bila je nesaglediva, bila je velika tisuće milja, u kojima se u srebrnim munjama stvarao led, a munje su bile samo Nove što su bile zatvorene u staklo. Stalaktiti su bili debeli, veličanstveni, i svjetlucali su kao dijamanti što su nastali iz hladetinaste mase i postali neopisivi prekrasni beskraji istinskog savršenstva. Vidjeli smo redove nagomilanih konzervi i pokušali pojuriti. Padali smo u snijeg, ustajali i trčali dalje; Benny nas je odgurnuo i pao preko konzervi, udarao, bacao i grizao ih, ali ih nije mogao otvoriti. AM nam nije dao ništa čime bismo mogli otvoritli konzerve. Benny je uzeo konzervu sa školjkama i bacio je prema ledenom pultu. Led je prsnuo u komadiće, ali na konzervi se jedva pokazalo nekoliko ulubljenja. I pri tome smo čuli smijeh debele žene, kojemu je izvor bio visoko iznad nas, a vraćao se kao tisući eho iz ledene tundre. Benny je od bijesa postao potpuno lud i počeo je bacati konzerve. Mi smo puzali u snijegu i tražili izlaz iz ove bezimene patnje, izlaz kojega nije bilo.

Benny je tada opet počeo sliniti i bacio se na Gorristera. U tom sam trenutku postao zastrašujuće miran. Okružen ludilom, glađu, svime samo ne smrću, znao sam da bi smrt bila naš jedini izlaz. AM nas je održavao u životu, ali postojala je mogućnost da ga razočaramo. Ne potpuno. Ali toliko da nađemo mir. I to sam htio učiniti. Moralo se dogoditi vrlo brzo.

Benny je grizao Gorristerovo lice. Gorisster je ležao postrance i udarao u snijeg. Benny ga je uhvatio svojim majmunskim rukama i njegove su ruke ležale oko Gorristerove glave kao čeljusti drobilice za orahe. Njegova su usta zagrizla u finu kožu Gorristerova obraza. Gorrister je kriknuo od bola i zaprepaštenja, tako da je palo nekoliko stalaktita. Popadati su u mekti, duboki, pahuljasti snijeg i ostali stajati kao koplja. Bilo je tisuću kopalja što su stršila iz smijega. Bennyjeva se glava odjednom trznula natrag i među njegovim zubima visio je krvavi, bjelopute komad mesa. Ellenino je lice na bijelom snijegu izgledalo crno, bila je kao gipsana maska. Nimdok je imao još jedino oči, liice mu je postalo potpuno bezizražajno. Gorrister je bio u polusvijesti, Benny se pretvorio u životinju. Znao sam, AM ga je pustio da se igra, Gorrister neće umrijeti, a Benny je mogao napunti svoj želudac. Okrenuo sam se malo udesno i izvukao ogromno ledeno koplje iz snijega. Tada se sve dogodilo u jednom trenutku. Kao borbeni malj podbočen na moje desno bedro, zabio sam ledeno koplje u Bennyjevu desnu stranu, točno ispod rebra, a zatim gore kroz želudac. Puklo je u njemu. Benny je pao na lice i ostao mirno ležati. Gorrister je ležao na leđima. Izvukao sam slijedeće koplje, sjeo na Gorristera, koji se još uvijek micao, i gurnuo mu koplje kroz vrat. Oči su mu se zatvorile kad ga je ispunila hladnoća. Mora da je Ellen u međuvremenu shvatila što sam naumio učiniti pa je ispoljila go1i strah. Pojurila je s kratkim komadom leda Nimdoku. Kričao je; zabila mu je led u usta i snaga njezina udarca učinila je kraj. Naglo je trznuo glavom, kao da se upecao na snježnu gromadu iza sebe.
Sve se to dogodilo u jednom trenu.

Tada je nastupio otkucaj koji je trajao vječnost, nijemo očekivanje. Mogao sam čuti kako je AM zadržao dah. Oduzete su mu njegove igračke. Tri su bile mrtve i nisu mogle biti oživljene. Svojim stvaralačkim duhom mogao nas je održati na životu. Ali umrle nije mogao dovesti natrag. Ellen me promatrala. Njezino se tamno lice kričavo isticalo na bijelom snijegu. Njezino je biće bilo puno uplašenog preklinjanja, bila je spremna. Znao sam: imali smo vremena najviše za jedan otkucaj srca prije nego što nas AM zaustavi.

Udario sam je; pala je prema meni i krvarila iz usta. Ništa nisam mogao razaznati iz izraza njezina lica jer je bod bila prevelika i izobličila joj je lice u masku. Ali ona je mogla značiti i »hvala lijepa«. I to je moguće. Molim. Moglo je proći nekoliko stotina godina, ne znam. AM sa zabavljao kočenjem i ubrzanjem moga osjećaja za vrijeme, kako mu je već padalo na pamet. Rekao sam riječ SADA. Za to mi je bilo potrebno deset mjeseci. Ne znam. Vjerujem, ali moglo je biti i mnogo stotina godina.

AM je bio ljutit. Nije dopustio da ih pokopam. Nije to igralo nikakvu ulogu. Nije postojala mogućnost da se iskopaju čelične ploče. On je isušio snijeg. Donio je noć. Poslao je skakavce. Ali oni su i dalje ostali mrtvi. Ipak sam ga prevario. Bio je bijesan. Nekad sam mislio da me AM mrzio. Bila ja to zabluda. Nikad nije postojala ni najmanja sjenka one mržnje koju je sada iz svakoga strujnoga kruga izlijevao na mene. Pobrinuo se da vječno patim i da sam sebe nikada ne mogu ubiti.

Duh mi je ostavio netaknutom. Mogu sanjati, mogu razmišljati, mogu plakati. Ne zaboravljam nijedno od njih četvoro. Želim samo...

No, to ne bi bilo razumno. Spasio sam ih od onoga što se zatim dogodilo sa mnom i to znam. Ali ne mogu zaboraviti da sam ih ubio. Ellenino lice. Ne, nije lako. Ponekad bih želio zaboraviti, ali ipak ne mogu. Nije ni važno...

AM me izmijenio, vjerojatno da bi sam za sebe pronašao mir. On ne želi da svom silom potrčim prema kompjutorskom pultu i pri tom si razbijem lubanju. Ili da zadržim dah dok ne padnem u nesvijest; ili da si zarđalim željezom razrežem grkljan; ovdje dolje ima metala sjajnih poput zrcala i oni reflektiraju sliku.

Otuda se mogu opisati:
Ja sam visoko, meko, hladetinasto biće; gladak i okrugao. bez usta, s pulsirajućim bijelim rupama na mjestu gdje su se nalazile oči. One su ispunjene maglom. Gumena mlatarajuća klatna bile su nekada moje ruke, a moje je tijelo bezoblična masa; nemam ni nogu; iz nekoga sam klizavog materijala; ako se pokrenem, ostavljam vlažan trag; na mojoj se površini javljaju tragovi sivog raspadanja, i tada se čini kao da svijetlim iznutra.

Izvana: nespretno i nakazno teturam okolo, biće kakvo nikad nije moglo biti ljudsko, predmet čiji je oblik tako groteskno čudan da sličnost s čovjekom, koja se još jedva može nazrijeti, postaje opscenost.

Iznutra: Sam. Ovdje. Živeći ispod zemlje, ispod mora u trbuhu AM-a, kojega smo mi stvorili jer je naše doba postalo prazno i mi smo nesvjesno znali da kompjutor može bolje učiniti ono što smo htjeli mi. Najmanje to četvoro je na sigurnom.

AM je stoga postao još srditiji, još luđi od mržnje. Mene je učinio za nijansu sretnijim. I ipak... AM je pobijedio, sasvim je sigurno pobijedio. AM ima svoju osvetu i uživa u njoj.

Ja nemam usta a moram vrištati...

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by besposlenpop on ned lip 15, 2014 9:51 pm

Ovo više nisu lancuni  Rolling Eyes ... to su parcele.
avatar
besposlenpop

Posts : 4269
Join date : 03.06.2014
Age : 58
Location : Zagreb West

http://www.cosgan.de/images/midi/frech/c042.gif

[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 10:13 pm

Da, nastojat cu pronaci cim krace price da ne zamaraju kolicinom. Ova prethodna bila je malo veca. Deset stranica. Sto se romana tice, postavljat cu link na njih, uz pokoje pojasnjenje sadrzaja i, mozda, neki odlomak.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by besposlenpop on ned lip 15, 2014 10:18 pm

Ligeja je napisao/la:Da, nastojat cu pronaci cim krace price da ne zamaraju kolicinom. Ova prethodna bila je malo veca. Deset stranica. Sto se romana tice, postavljat cu link na njih, uz pokoje pojasnjenje sadrzaja i, mozda, neki odlomak.
Optimalna veličina je tri reda.  Cool
avatar
besposlenpop

Posts : 4269
Join date : 03.06.2014
Age : 58
Location : Zagreb West

http://www.cosgan.de/images/midi/frech/c042.gif

[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned lip 15, 2014 11:19 pm

besposlenpop je napisao/la:
Ligeja je napisao/la:Da, nastojat cu pronaci cim krace price da ne zamaraju kolicinom. Ova prethodna bila je malo veca. Deset stranica. Sto se romana tice, postavljat cu link na njih, uz pokoje pojasnjenje sadrzaja i, mozda, neki odlomak.
Optimalna veličina je tri reda.  Cool

Pope za tebe je Tim i Dasti, Kapetan Miki, Kit Teller, Tex Willer, Komandant Mark, Blek Stena, Zagor...

http://stripovi.najweb.com/zs.php


Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on pon lip 16, 2014 12:30 am

Pope, neces vjerovati, ali gotovo i da postoje takve ultra kratke price.. to je posebna vrsta. Duzine oko 2 sms-a. A zgodne su. Zanimljive ideje s odredjenim twistom. Na Traumu sam ih par ostavila.

----

Esco, super, pronasla sam i sama neke stripove koji se citaju online. Tako npr. trenutno pratim Dylana Doga - Demonska ljepota. Evo link:

http://stripovizacitanje.blogspot.com/2013/08/demonska-lepota.html

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on uto lis 14, 2014 1:14 pm

BESMRTNI BARD


Isaac Asimov






- Hm, da - zapoce svoju pricu dr. Phineas Welch - ja mogu vratiti duhove slavnih ljudi. Ljudi koji su vec odavno mrtvi.


Bio je malo pijan, jer da nije, vjerojatno mu ne bi palo na pamet reci nesto slicno. Naravno, bilo je potpuno razumljivo malo vise potegnuti na godisnjoj bozicnoj zabavi.


Scott Robertson, mladi profesor engleskog jezika, popravi naocare koje su mu pale na vrh nosa i osvrnu se pokusavajuci opaziti ne prisluskuje li tko njihov razgovor.


- Doista doktore Welch?


- Mislim upravo to sto sam rekao. I ne samo da ovamo mogu vratiti duh, vec i tijelo.


- Ne bih rekao da je to moguce - primijeti Robertson nevoljko.


- Zasto ne? Jednostavno stvar vremenskog prijenosa.


- Mislite putovanja kroz vrijeme? Ali to je... pa... sasvim neobicno.


- Ne ako znas kako.


- Pa, kako doktore Welch?


- Mislis li da cu ti zaista reci? - upita fizicar, ozbiljan, dubokim glasom. Nejasnim pogledom trazio je jos koje pice, ali ne pronadje nista. - Doveo sam njih nekoliko. Arhimeda, Newtona, Galilea. Jadni momci.


- Zar im se ovdje nije svidjelo? Vjerujem da su bili zapanjeni nasom modernom naukom - upade Robertson. Razgovor ga je poceo sve vise zabavljati.


- Naravno da su bili. I te koliko. Posebno Arhimed. Mislio sam da ce poludjeti od radosti nakon sto mu objasnim malo od svega toga na svojem jadnom, nabubanom grckom, ali ne...


- Nesto nije bilo u redu?


- Pitanje razlicitih kultura. Nikako se nisu mogli priviknuti na nas nacin zivota. Postajali su strasno usamljeni i zaplaseni. Morao sam ih poslati natrag.


- Ah, to je velika steta.


- Da. Veliki umovi, ali nedovoljno fleksibilni. Neuniverzalni. I tako sam pokusao Shakespearea.


- Sto!? - povice Robertson. Ovo je vec bilo blize njegovom podrucju.


- Ne vici, decko moj, ne vici - nastavi Welch. - To je znak loseg ponasanja.


- Jeste li reki da ste doveli ovamo Shakespearea?


- Jesam. Trebao mi je covjek univerzalnog duha, neko tko dovoljno poznaje ljude, netko sposoban da zivi s njima vjekovima daleko od vlastitog vremena. Shakespeare je bio taj covjek. Evo, imam ovdje njegov potpis. Kao memento, znas.


- Vama? - upita Robertson izbuljenih ociju.


- Tocno ovdje - Welch nespretno prepipa dzepove na vesti. - Ah, evo ga ovdje.


Maleni komad nekakve ljepenke nadje se u profesorovim rukama. Na jednoj je strani pisalo "L. Klein i sinovi, veletrgovina metalnom robom". Na drugoj strani je bilo napisano, razvucenim rukopisom "Willm Shakesper".


- Kako je izgledao? - upita brzo.


- Nije nalikovao na svoje slike. Celav, ruzan brkonja. Govorio je pomalo irskim naglaskom. Naravno, ucinio sam sve sto je bilo u mojoj moci da ga zadovoljim nasim vremenom. Rekao sam mu da imamo visoko misljenje o njegovim djelima i da ih jos postavljamo na pozorisne daske. U stvari, rekao sam mu kako se o njegovim djelima govori kao o najvecim ostvarenjima engleske literature, mozda cak i svjetske.


- Dobro, dobro prekide ga Robertson bez daha.


- Rekao sam mu da su napisane citave biblioteke komentara o njegovim tekstovima. Naravno, zelio je vidjeti nesto od toga, tako da sam mu donio neka djela.


- I?


- Oh, bio je ocaran. Naravno, imao je problema sa nasim idiomima i pozivanjem na dogadjaje koji su se zbili nakon 1600., ali sam mu pomogao, tako da je sve razumio. Jadni momak. Mislim da ni u snu nije ocekivao tako nesto, takav odnos prema sebi. Stalno je govorio: "Bog je milostiv! Sta se sve moze iscijediti iz rijeci u pet stoljeca? Moze se iscijediti, cini mi se, prava poplava iz malo mokre krpe!"


- On to nikada ne bi rekao!


- Zasto ne? Pisao je svoje drame sto je mogao brze, davao je mnogo vaznosti terminima. Napisao je Hamleta za mnogo manje od sest mjeseci. Osnova je bila vec od prije poznata i on ju je samo izgladio.


- To je sve sto naprave ogledalu za teleskop. Izglade ga - ogorceno doda profesor engleskog.


Fizicar napravi gestu punu prezira. Spazio je jos neispijen koktel u baru, nekoliko koraka od mjesta gdje su sjedili. Ustane i donese ga.


- Rekao sam besmrtnom bardu da drzimo cak i tecajeve o njemu na univerzitetima.


- Ja drzim jedan.


- Znam. Ubacio sam ga na tvoj dodatni vecernji tecaj. Nikada nisam vidio covjeka toliko znatizeljnog da sazna sta potomci misle o njemu. Doista se trudio.


- Ubacili ste Williama Shakespearea na moj tecaj? - mumljao je Robertson. Cak i kao fantazija jednog pijanca, ta ga je misao kosnula. I, da li je to bila fantazija jednog pijanca? Poceo se sjecati celavog covjeka inteligentna nacina govora...


- Ne pod njegovim pravim imenom, naravno - nastavi Welch. - Nije vise vazno sto je sve pretrpio. Bila je to greska, to je sve. Velika greska. Jadni momak - otpio je iz case i zaklimao glavom.


- Zasto je to bila greska? Sto se dogodilo?


- Morao sam ga vratiti u 1600. - Welch prezrivo zareza. - Koliko ponizenja moze covjek izdrzati, sto mislis?


- O kakvom ponizenju govorite?


Welch istrusi koktel.


- No ti jadna budalo, srusio si ga na ispitu.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on uto stu 10, 2015 12:43 am

Ovu sam Martinovu priču predlagala više puta. Nedavno sam je otkrila kao audio-zapis pa, ako vam je tlaka čitati...

Two telepaths investigate the newly discovered world of Shkea, where every native inhabitant, and an increasing number of human colonists, worships a mysterious and deadly parasite. Winner of the 1975 Hugo Award for Best Novella.




Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on uto stu 10, 2015 12:48 am

"The Call of Cthulhu" is a short story by American horror writerH. P. Lovecraft, written in August and September 1926 and originally serialized in the February 1928 issue of Weird Tales. It is the only story written by Lovecraft in which the extraterrestrial entity Cthulhu himself makes a major appearance. The story is written in a documentary style, with three independent narratives linked together by the device of a narrator discovering notes left by a deceased relative.


The narrator pieces together the whole truth and disturbing significance of the information he possesses, illustrating the story's first line: "The most merciful thing in the world, I think, is the inability of the human mind to correlate all its contents. We live on a placid island of ignorance in the midst of black seas of infinity, and it was not meant that we should voyage far."




Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on uto stu 10, 2015 12:51 am

The Colour Out of Space is a 1st-person narrative written from the perspective of an unnamed Boston surveyor. To prepare for the construction of a new Massachusetts reservoir, he surveys a rural area that's to be flooded near the fictional town of Arkham. He comes across a mysterious patch of land, an abandoned 5-acre farmstead completely devoid of life. At the centre of the farmstead is an old well. The site fills him with an unnatural sense of dread. He hurries past it.


When he returns to Arkham, the surveyor asks around for information regarding the waste. He learns of an elderly hermit, Ammi Pierce, and asks him about the blasted heath.


The hermit tells him a horrific tale: in the early 1880s, the farm had been productive, run by a Nahum Gardner and his family. Then, one afternoon in 6/1882, a large meteorite crashed into the farm, beside the well. It was metallic and contained a substance of an indescribable color that proved toxic. While scientists were never able to tell what the meteor contained, its effects were undeniable —the entire Gardner family was struck by insanity, illness and worse, whilst the land around them was slowly drained of life.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Gost on ned oľu 06, 2016 7:56 pm

LONGEVITY


For Luis Chitarroni
It is not the Fates who cut the thread, nor the illness nor the bullet that kills. We die when, by pure chance, we perform the exact action that life decided for us at the moment of our birth: we shed three tears in our left eye while the right sheds five, all in exactly forty seconds; or we catch exactly one hundred hairs with our comb; or we see the steel blade flash two seconds before it sinks into our flesh. Methuselah died after blinking eight times in perfect synchrony with three of his grandchildren.
 

ADVENTUROUS SPIRIT


For Miguel Gomes 
I’ve seen all the forests, deserts and icecaps on Earth. Alone, in the depths of the deepest cave, I’ve watched flowers die when light falls on them and heard the slow gurgle of invisible liquids, the world’s continuous digestion. Neither the monsters of abysmal pits nor the gelatinous, transparent beings of nearby planets are strangers to me. I was in my prime when I ran out of spaces for adventure. Then I discovered boredom, the despair at having seen it all.
So I set sail on the sea of time. I saw Sodom sink amid sulphurous clouds, saw the library of Alexandria ablaze, saw a man release fire while the glaciers demolished the landscape. I had noticed that, almost imperceptibly, things happened increasingly slowly, but initially I paid no attention. First my beard stopped growing, then the asp didn’t quite bite Cleopatra. Later I could follow the trajectory of a lightning bolt as if I were watching a plum tree grow at home.
Now I’m trapped in the eye of the whirlwind: in pure time. It’s a terrible thing for a spirit like mine, this state where nothing can happen: neither my flight, nor my death.
 

BROTHERS 


When their coexistence became untenable, two highly competitive brothers made a tacit but unbreakable agreement: wherever one of them triumphed, that field of success would be prohibited to the other, thus preventing any comparison between the two. The pact turned out to be more of a prison sentence than a release. In the race to appropriate the most gratifying triumphs and the least painful privations, the first to show his intelligence demoted the other to stupidity and donkey work. Consequently, when the dumb but handsome brute won over the ladies, the intellectual had to prefer men. But he made up for it by getting rich, forcing his brother into bad deals and bankruptcy. He wasn’t to know that so much poverty would make his rival long for death until it was his, thus snatching away that triumph from him. Ailing now, steeped in years, he bears his body’s ruin and clamours for a forbidden death.



(Raúl Brasca)

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Re: Priče i romani (online)

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.