Re: Tijek misli ..

[whisperer]

Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.

Super osvrt, a i super font, čitljiv, bar meni

Idem probati...

Ima neka opcija H1, H2, H3... sve pretvori u štampana slova. Sad zamisli taj mamutovac naštampan, djelovalo bi kao da se iz petnih žila derem... to je mogao upotrebljavati samo Aleluja.

[besposlenpop]

Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.

Si ovo ti na avu?

To je Ani Bezzerides iz True Detectiv-a...

...

I mislil sam da nisi. 
A je ti bar slična?

[Buffy]

Ja sam ovo počela govoriti već nakon 50e...

http://www.nytimes.com/2015/08/09/fashion/im-too-old-for-this.html?action=click&pgtype=Homepage&version=Moth-Visible&module=inside-nyt-region®ion=inside-nyt-region&WT.nav=inside-nyt-region&_r=1

[Gost]

Razmišljam kako su ovo djeca sretna što su se rodila u vrijeme razumijevanja... Ja sam bila samo čudno dijete

https://vimeo.com/17148626

Hvala ti, Buffy, na ovome.  Upravo pogledala. Divni su!

[Buffy]

Dok ih ne dohvati sustav...

[Gost]

Dok ih ne dohvati sustav...

Malo ću prepričati o čemu je riječ za one koji još nisu odgledali.

Dakle, djevojčica vidi "boje" oko ljudi. Svijetloplava i zelena govore joj o radosti, tamnoplava, siva i crna pokazuju se kao mračnija raspoloženja. Osjeća i stabla. Vidimo je pored jednog unakaženog kojeg dodiruje i govori nam pomalo smrknuto kako se nada da će ga netko dokrajčiti jer stablo "pati". Hladno je na dodir. A kad je hladno na dodir, "osjeća bolove". Ako je toplo, stablo je "radosno". Toplina i hladnoća nemaju veze s grijanjem sunca, već posebnim izvorom samog stabla. Zatim je vidimo kako uranja ručice u nemirnu vodu. Veli:

Fairies.. don`t exist, but angels do. Everyone has a guardian angel. Sanne is my guardian angel. I made up that name myself. She wouldn`t tell me her name. I see a white light around her, but no colours. She`s very kind. I know who my mother`s guardian angel is. It`s my grandad-grandad. It`s my grandad who died. Grandad Engelbertus. He`s really called Engelbertus... 

Redateljica ju tada pita govori li ikada nekome o Sanne, a ona uzvraća: They say "That`s amazing" or "That`s weird". Veli redateljica, dakle, ne vjeruju. Djevojčica odgovara potvrdno. 

Dječak je prekog. Zanimljivo opisuje ono što mu se dešava. Veli da je poput televizora, promiču mu slike umom i katkad ga preplaše jer vidi i nesreće i smrt. Veli da ne vidi budućnost, već ono što se već dogodilo samo što ljudi toga još nisu svjesni. Luta šumom u pratnji psa i druži se s prekrasnom sovom. Sav je neka nježnica. Vidimo ga kako s velikom pažnjom i poštovanjem, umirujućim glasom, razgovara s jednim mladim ptićem kojeg je pronašao.

[Buffy]

Razmišljam jutros koliko su me nasljeđena uvjerenja i strahovi uskraćivali u životu, um je stvarno spužva koju treba držati vrlo čistom.

[Gost]

Captain Jean-Luc Picard civil rights speech

“You know, there are some words I’ve known since I was a schoolboy: “With the first link, the chain is forged. The first speech censured, the first thought forbidden, the first freedom denied, chains us all irrevocably.”
"Those words were uttered by Judge Aaron Satie, as wisdom and warning. ”

“The first time any man’s freedom is trodden on, we’re all damaged.”

[whisperer]

I mislil sam da nisi. 
A je ti bar slična?

Naravno da je! Ovakvim stavom i ekspresijom lica svakodnevno pohodim supermarkete, banke, vrtić..

[Gost]

V.

Pobjegnimo zajedno! Putovat ćemo mjesecom, šminkati se u odrazu večernjega svjetla, a negdje oko Bermuda bit će nam slabo pa ćemo povraćati u vjetar. Iskopajmo se iz ovoga groba Mediterana i pljunimo u more. Strpljivo stojiš u redu s papirima, kašlješ i gutaš bronhalnu sluz. Hladno ti je, prsti su ti natekli od cjelodnevnoga šivanja, hladno ti je, na kaputu je jedna rupa koju nisi stigla pokrpati, skrivaš ju papirima ispisanih reumatičnom rukom, hladno ti je, prsti su ti ružni. Pobjegnimo zajedno, Amerika će ti zaliječiti ružne prste. Više nećeš morati toliko šivati. Službenik te ne gleda, uzima papire i na jedan lupi pečat. Odbijena, piše. Odbijena ste, ponavlja. Sve jače i jače kašlješ. Gubite se van, ni ne gleda te. Bolesni ljudi ne mogu putovati u Ameriku. Tebi je jedno plućno krilo toliko zakržljalo da je čudo da uopće dišeš. Bolesnim je ljudima bolje da ostanu u svojim bolesnim gradovima. Dok se ne izliječe. Gradovi.

Čekaj me u Genovi! Ne možeš, nemaš novaca za put do Genove, a ne daju ti da se ukrcaš na Auraniju. Miljama si udaljena, hladno ti je i psuješ u razmacima između dva udaha, hladno ti je, kaput ti je ružniji na danjem svjetlu i nemaš zdrava pluća za tako dalek put. Pobjegnimo zajedno, u Americi ćeš kupiti novi kaput. Više nećeš morati šivati. Nije ti važno jer će ionako svi pocrkavati kao oni mornari s Maryje Celeste, daleko izvan kursa i puno prije Amerike. Sutra me čekaj u Genovi! Više nikada neće biti gladni! Nije ti važno jer će se i on srušiti na podu nečije kuhinje u Americi bez da je ikada bio sit.

Hajde da ošamarimo ovoga vraga i pobjegnemo zajedno! Bolesna sam, hladno mi je i ne mogu krenuti na put, hladno mi je i morat ću još dugo šivati da bih iskopala prolaz do tebe. Gladna sam. Hajde da pobjegnemo zajedno!

[Gost]

VI.

Kad sam bila mala gornja i donja ulica sukobile su se sa zavojem. Kada nitko sa zavoja ne bi došao na igru, naša gornja izazivala bi donju. U donjoj su živjeli majka sa tri sina, mlađa žena sa mužem i ljubavnikom, jedan branitelj u dvadesetima za kojega kažu da rata nije vidio i bračni par koji je svake godine slavio pedesetu godišnjicu braka. U mojoj gornjoj poredale su se obitelji u kojima je jedan član uvijek pio više nego drugi, slikar koji nije slikao, otac sa petero djece i jedan starac nadprosječne visine. Jedne je večeri moj otac drugoga t a t u vodio na šivanje prsta kojega si je ovaj prerezao razbijenom pivskom bocom. Moj je otac zamotao prst u maramicu, maramicu stavio u džep, njegovu krvavu ruku pod svoju i jurnuo prema bolnici u kojoj se ovaj trijeznio iduća dva dana. Dok je moj otac gulio bauštelu u Munchenu mene nitko nije htio uzeti za ruku i odvesti do bolnice zbog upale uha jer su svi, kao i uvijek, bili pijani. Mjesec dana prije početka rata mi smo odselili u centar grada. Žena onoga koji je zamalo ostao bez prsta poklonila mi je ručnik. Plakala sam skoro godinu dana. Za igralištem i parkom, najviše. Onda sam prestala plakati zbog parka i počela plakati zbog rata i prijateljice koja je preko noći nestala, a da rata nije vidjela. Ime škole su promijenili. Napisala sam već u jednoj pjesmi da je škola dobila ime po Mariju koji leži pokopan kraj moga prastrica Leopolda. Mario je bio mlađi od Leopolda, ali su obojica najebala, strijeljani su na ulazu u centralno groblje Kozala. Moj je nono Ivan svakoga dana do kraja svoga života govorio susjedu u boćariji da je izdajica i govno koje mu je ubilo brata. Ja sam tada pila Cocktu, misleći da je staroga opalio gemišt jer su svi šutjeli i okretali glavu od nas.

Dvadeset godina poslije, donju su ulicu zatvorili da bi vozila mogla nesmetano parkirati ispred najružnijega trgovačkoga centra na svijetu. Nad gornju se nadvilo stablo čudnoga ploda. Slikar koji nije slikao se ugušio, žena onoga koji je zamalo ostao bez prsta umrla je mjesec dana nakon muža, muž od žene s ljubavnikom je poginuo, a bračni je par umro od gladi. Branitelj koji nije vidio rat i dalje ga ne vidi. A na zavoju, kao i uvijek, ničega novoga, osim antene na krovu zgrade, usmjerene prema zapadu.

K. P.

[Buffy]

"8. prosinca 1986.

Zdravo, Johne. Hvala ti na dobrom pismu. Nije loše ponekad se prisjetiti kako je sve započelo. Znaš odakle sam došao. Čak i ljudi koji su o tome pokušali pisati ili snimati filmove, nisu to uspjeli prenijeti. Nazivaju to poslom 'od 9 do 5'. Nikad nije od 9 do 5, nema besplatnih pauza za ručak na takvim mjestima. Štoviše, na većini takvih mjesta izbjegavaš pauze da bi zadržao posao. A tu je i PREKOVREMENO i u knjigama im nikad ne polazi za rukom opisati prekovremeno i to da, požališ li se na to, uvijek postoji neki naivac koji će doći na tvoje mjesto.
Znaš moju staru izreku: 'Ropstvo nikad nije iskorijenjeno, samo se proširilo na druge rase'.
Ono što najviše boli jer postepeno propadanje ljudskosti onih koji zadržavaju poslove koje ne žele jer se boje da je alternativa puno gora. Ljudi se jednostavno isprazne. Postaju tijela u kojima se nalazi preplašeni i poslušni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I tijelo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.
Kao mladić nisam mogao vjerovati da bi ljudi mogli dati živote pod takvim okolnostima. Kao starac, još uvijek ne vjerujem. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila koji isplaćuju u mjesečnim ratama? Zbog djece? Djece koja će raditi isto što i oni?
Ranije, kad sam bio mlad i seljakao se s posla na posao, bio sam naivan i pokušao razgovarati s radnicima: 'Hej, šef u svakom trenutku može ući i sve nas otpustiti. Samo tako. Nije li vam to jasno?'
Samo bi buljili u mene. Predstavljao sam nešto o čemu nisu željeli razmišljati.
U današnjoj industriji postoje masovna otpuštanja. Stotine gube poslove i njihova su lica u čudu:
'Dao sam 35 godina života...'
'To nije u redu...'
'Ne znam što činiti...'
Nikada robove ne plaćaju dovoljno da bi bili slobodni. Daju im samo toliko da ostanu na životu i vrate se na posao. Ja sam to zapazio. Zašto nisu i oni? Klupa u parku ili opijanje u barovima činilo mi se podjednako dobro. Zašto tamo ne otići prije nego me oni tamo pošalju? Zašto čekati?
S gađenjem sam pisao protiv svega toga, bilo je olašanje izbaciti sve to sranje iz sebe. I sad kad sam tu, takozvani profesionalni pisac, nakon što sam potratio 50 godina života, otkrio sam da postoje i druga gađenja.
Sjećam se kad sam radio u jednoj tvornici, jedan od suradnika rekao je: 'Nikad neće biti slobodan'.
Jedan od šefova upravo je prolazio pored nas (zvao se Morrie) i ispustio je slasni cerek, uživajući u činjenici da je njegov kolega zarobljen do kraja života.
Imao sam sreću da napustim jedno takvo mjesto, bez obzira na to koliko mi je trebalo, i to me je ispunilo takvom radošču. Pišem to starog uma i starog tijela, iza mene su vremena kada bi većina muškaraca dopustila samima sebi da nastave s takvim stvarima, ali budući da sam počeo kasno, dugujem samom sebi da nastavim. A kad riječ počnu nestajati i kad će mi morati pomoći da uspem stepenicama i više ne bude u stanju razlikovati pticu od spajalice, i dalje osjećaj da će nešto u meni pamtiti na koji sam način prošao kroz ubojstvo, nered i muku i domogao se barem plemenitog načina da umrem.
To što niste u potpunosti potratili život čini se kao vrijedno dostignuće, barem što se mene tiče.
tvoj dečko
Hank"

[Gost]

da je Bukowski sad ziv u ovoj zlocinackoj vukojebini koju neki nazivaju Hvatska, a koja nije nista drugo nego prcija par tisuca kriminalaca psihopata slizanim sa rvackom klerofasistickom crkvom, cini mi se da bi imao vulgarniji jezik i tipkovnicu od mene. jebo bi Bukowski Ukrasnim figuricama svaki gen i krvno zrnce...i bio bi baniran puno vise puta nego ja.

[besposlenpop]

Živim u Šibeniku, imam 40 godina, udana sam i ne želim djecu. I to nitko ne može prihvatiti, kaže Jasmina P.

Ispovijest autorice bloga NoKids Jasmine P. za Telegram

Prije nekoliko dana proslavila sam deset godina sretnog braka. Bez djece. Nije to nešto što nam se dogodilo, što nas je zadesilo mimo naše volje, zbog nekog zdravstvenog ili sličnog problema – suprug i ja smo, jednostavno, odlučili da nećemo imati djecu.

Ljudima koji ne žele djecu jako je teško živjeti u današnjem društvu. Posebno u manjim sredinama, poput Šibenika. Zapravo je katastrofa. Jedna moja prijateljica koja se nije nikada udala i nema djecu doslovno je pukla na živce. Završila je na psihijatriji jer su je u ovoj sredini izolirali, smatrali je čudnom i beskorisnom.
Dosad smo suprug i ja izgradili neki svoj svijet, puno putujemo, imamo puno hobija i poslove koje volimo. Imam četrdeset godina, radim kao pravnica. Stalno sam u pokretu i imam svoj blog NoKids koji sam počela pisati prije dvije godine. On je nastao kao neka vrsta reakcije na sve te pritiske iz okoline. Osjetila sam potrebu da u pisanoj formi kažem što mislim o svemu. On mi služi kao ispušni ventil.

Najgori komentar koji sam doživjela

A što je bio okidač za njegovo pokretanje? Svakodnevni komentari i pitanja. Ali zbog jednog određenog sam sjela i počela pisati. Sjećam se, bila je nova godina i nazvali su me daleki rođaci s kojima nisam bila u kontaktu. Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati. Ja nikoga ne pitam zašto ima djecu, pa nije pristojno ni mene pitati zašto ih nemam.
Vjerujte mi, komentara je tijekom ovih godina bilo svakakvih. Od onih klasičnih pitanja što čekaš, nećeš uvijek biti mlada do komentara kakav je to život bez djece. Jedan posebno pamtim – što bi tvoja mamica rekla. On mi je bio najgori.
Majka mi je umrla prije desetak godina. S njom nikada o tome nisam razgovarala, ali je bila žena širokih svjetonazora i vjerujem da me ne bi osuđivala, kao što me ne osuđuje ni tata. On se pokazao najtolerantnijim, samo mi je rekao – kćeri, to je tvoj izbor.
U krugu prijatelja i poznanika, mi smo jedni od rijetkih s takvim odabirom. Skoro svi drugi imaju djecu. U početku, kada smo se tek vjenčali, iako smo već tada dobro znali da našom kućom neće odzvanjati topot malih nožica i da motiv našeg vjenčanja nije produljenje loze – drugi to nisu znali. I pitanja su pljuštala sa svih strana – kada ćete, što čekate, ili, ono glupavo: ima li šta novog – obavezno popraćeno znakovitim bedastim smješkanjem i namigivanjem. Stoički smo sve to otrpjeli.

Nije znao što bi u prvi trenutak mislio

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.
Sjećam se kada sam nakon godinu dana veze današnjem suprugu, a tadašnjem dečku, rekla da se ne protivim braku, ali da ne želim djecu. Saslušao me, bio je iznenađen i nije znao što bi prvi trenutak mislio. Kako mi je rekao, prvi se put susreo sa ženom koja tako misli. Sljedeći dan mi je rekao da mu je jedino bitno da se nas dvoje dobro slažemo i da nije sa mnom zbog djece, te da u tome ne vidi nikakav problem.
Ja sam oduvijek osjećala da ne želim djecu. Nije to nešto što sam saznala u kasnijoj životnoj dobi niti je to rezultat kakve psihičke traume – jednostavno, nikada nisam željela biti majka. Ta mi je ideja uvijek bila strana. Prvi sam puta toga postala svjesna još u ranom djetinjstvu – većini djevojčica iz moga društva omiljena zanimacija bila je igranje lutkama koje su bile njihova djeca. Ja se nikada u toj dobi nisam ufuravala u ulogu mame koja uspavljuje svoju lutku, mijenja joj robicu i slično tome. Moje zanimacije bile su posve druge naravi, i jednom kad mi je majka kupila lutku, koje se i dan danas živo sjećam, nisam znala što bih s njom. Na kraju sam je darovala jednoj djevojčici koja je bila oduševljena darom.
I kako su godine odmicale, a ja odrastala, i na kraju postala mlada djevojka i žena – ta želja za djecom u meni nije nastajala. Sasvim suprotno. Užasavala me pomisao da bih mogla ostati trudna, roditi i zauvijek biti vezana za to dijete, obvezana svoj život podrediti njemu. Tada sam još mislila – proći će me, valjda, jednom kad budem starija, osjetit ću valjda taj famozni majčinski nagon o kojem svi govore tamo negdje u kasnim dvadesetima ili tridesetima… Iako mi je već tada bilo jasno da to neće biti tako.

Nova prijateljstva

U srednjim dvadesetima uslijedila je masovna histerija udaja/ženidbi i poroda. Moje prijateljice, s kojima sam do tada izlazila van i bezbrižno provodila dane svoje mladosti, odjednom su postale grozničave zbog toga jer su im rodbina i okolina počele spominjati biološki sat. Pa su se, brže bolje, krenule udavati i rađati. Najviše njih je dolazilo pred oltar već u visokom stupnju trudnoće i kasnije kad sam razmišljala o toj očitoj suprotnosti s katoličkim naukom (ništa prije braka) došla sam do zaključka da je ženama u našim krajevima nužno proći test plodnosti da bi se udale, bez obzira što piše tamo neka sveta knjiga.
S većinom tih prijateljica izgubila sam kontakt nakon što su dobile djecu. Jednostavno smo se prestale družiti. Moj krug prijatelja se u to vrijeme drastično suzio. S vremenom sam upoznala nove ljude s kojima dijelim slične afinitete. No, u jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.
Već u dvadesetima sam uvidjela da sam po tom svom stavu prema djeci drugačija. Taj je osjećaj u meni počeo rasti posebno nakon jednog posjeta mojoj tada najboljoj prijateljici, koja je u roku nekoliko godina od vjenčanja rodila troje djece.
Nemam pojma kako smo došli na tu temu, ali njezin muž kojeg je i inače krasilo ruralno ponašanje, te koji je činjenicu da je našao ženu i napravio djecu doživljavao kao najveći uspjeh u životu, ničim izazvan je rekao: Da bi žena bila prava žena, ona mora imati muža, djecu i dom. Kad sam kasnije razmišljala o tome, došla sam do zaključka da je takvu glupost izvalio namjerno, jer ja u to vrijeme nisam bila udana, niti sam imala djecu, pa je na svoj primitivni način pokušao da me usmjeri na pravi put. No, jedino što je postigao je to da sam suosjećala s njegovom ženom što je za životnog partnera odabrala takvog kromanjonca.

Neki ljudi su uvrijeđeni mojim izborom

Tijekom svih ovih godina mislila sam da će mi se mišljenje po pitanju djece promijeniti, ali to se nije dogodilo. Došla sam u one godine kad se od mlade žene očekuje, u našem tradicionalnom društvu, da pronađe odgovarajućeg ženika i da rodi. I tada sam prvi puta postala svjesna da je moj stav koji sam imala prema rađanju i djeci nešto što je izuzetno nepopularno u društvu, nešto što se skoro pa ne smije javno izreći, tabu. Nevjerojatno je kako se neki ljudi nađu uvrijeđeni vašim izborom da nemate djecu.
No isto sam tako shvatila da mnoge žene misle kao ja, ali da, jednostavno, nemaju hrabrosti tako živjeti jer im je odgojem, tradicijom i društvenom uvjetovanošću usađeno u glavu da im život neće imati smisla ako ne rode dijete, da će nešto strašno bitno propustiti u životu ako ne budu imale podmladak, i da će zbog toga žaliti cijeli život.
Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju. Recite da ne želite djecu i proglasit će vas djecomrscem. Ljudi vide i čuju ono što žele vidjeti i čuti.
A ja sam se i dalje nadala da ću postati normalna. Da mi pomisao na majčinstvo neće izazivati tjeskobu nego radost. Da ću i ja, jednog dana, poželjeti imati svoje dijete, svoju krv, i da ću biti normalna kao i druge žene. Nesumnjivo, bilo bi mi mnogo lakše živjeti u društvu koje nas okružuje kad bih i sama postala majka. Uklopila bih se u sredinu koja idealizira roditeljstvo i djecu.

Sve jači pritisak

I tako sam pokušavala pronaći neku čar u svim tim bebama mojih prijateljica koje su me okruživale, u svoj toj eksploziji majčinstva, kakica, cike i vriske kojoj se moja generacija posvetila – no uzalud. Ništa privlačnog u tome nisam nalazila, upravo suprotno od toga, i moje uvjerenje da uloga majke nije za mene, postajalo je sve čvršće. Usporedno s time, društveni pritisak okoline da jednog dana i ja moram roditi, bio je sve jači.
Nitko vam otvoreno neće reći da moraš roditi, ali vam to daju do znanja na milijun drugih načina. I ti ćeš jednom ovako, znale bi mi reći prijateljice kada bih došla u posjet njima i njihovim bebama, iako sam znala da neću. S druge strane, i rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog “kako si?”, bude “a što čekaš s djecom?”. Mnogi su smatrali da sam bolesna.
Sjećam se situacije s bivšom kolegicom iz osnovne škole s kojom se nisam vidjela godinama. Igrom slučaja dogodilo se da smo relativno često, nakon dugo vremena neviđanja, nailazile jedna na drugu, pa smo iz onog otuđenog, formalnog “bog, kako si?” prešle na prisniji razgovor, prisjećanje na dobra, stara vremena.
I tako jednom prigodom ona me mjerka ispod oka dok sam stavljala naranče u vrećicu, nešto se nećka, pa krene prema meni… Napokon se odvažila i upitala me: “Čuj, već neko vrijeme te to mislim pitati, pa evo sad ću. Reci mi, ovaj, možeš li ti imati djece? Mislim, znam da si u braku i da nemaš dijete. A ja imam dobrog ginekologa koji rješava pitanje neplodnosti.” Rekla sam joj da ne želim imati djecu, a njezin izraz lica bio je nevjerojatan. Kao da se uvrijedila.

Ignoriranje pitanja

Tako da sam ubuduće, u svrhu održavanja kako-tako civiliziranih odnosa, počela ignorirati ta pitanja, u granicama u kojima sam uspijevala, iako je jako teško ignorirati činjenicu da toliki ljudi koji vam tako malo znače u životu očekuju od vas – da rađate.
Zanimljivo, nisu muškarci ti koji postavljaju takva pitanja – jako mnogo žena, nažalost, razmišlja tako. Moja mentorica na prvom poslu na kojem sam radila nakon Pravnog fakulteta bila je izuzetno uspješna poslovna žena bez djece, elegantna, kulturna, obrazovana, i u životu je postigla skoro sve što je željela postići. No, kako nikad nije rodila, često sam na njezin račun imala prilike čuti sažaljive, skoro posprdne komentare okoline kako joj malo vrijedi sav taj uspjeh, karijera i položaj, kad nema djece. Danas se tome više ne čudim i sama sam čula takva šaputanja.
Djeca su smisao života, često možemo čuti iz usta jednog dijela roditeljske populacije i onih koji to pretendiraju postati. To, jednostavno, nije i ne može biti univerzalna istina za sve ljude. Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.
Dapače, mislim da je daleko smisleniji i ispunjeniji od života većine ljudi koji su život podredili djeci jer ga trošim na putovanja, posao koji volim, druženje s ljudima koje volim, na svog partnera, na hobije, i vjerojatno bih od mnogo toga morala odustati da sam se odlučila na majčinstvo. Zbog čega svi ti koji idealiziraju djecu i roditeljstvo malo ne progovore i o drugoj strani roditeljstva?

Nova faza u mom životu

O tome kako se ljudi međusobno otuđe kada dobiju djecu, kako prijateljstva sve više blijede jer su djeca prioritet i jer se ni za što drugo nema vremena, o tome kako ljudi s vremenom odustanu od svojih afiniteta i talenata jer djeca zahtijevaju svo vrijeme ovog svijeta i svu pozornost. O ogorčenju kad djeca jednom odu, a ti si im dao sve i žrtvovao sve za njih.
Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila. Mnogo egoističnije od toga, barem po mom shvaćanju, je stvarati djecu i biti nekome loša majka samo zbog pritiska okoline.
Ja sam, napokon, došla do te faze u svome životu kada osjećam da se nikome ne moram pravdati zbog svog izbora. I da više ne moram trošiti svoje dragocjeno vrijeme na sulude pokušaje da razmišljam kao normalna žena, jer ja jesam normalna.

[besposlenpop]

Mržnja je krajnje jednostavna. Uz malo truda možete mrziti svakoga

Telegramov kolumnist Goran Vojnović o tome kako mrziti Slovence

Željeli biste mrziti Slovence, ali vam to nikako ne uspijeva? Tolerantan ste čovjek, nenaviknut na mržnju i razjeda vas sumnja u njen smisao? Čini vam se da vaša mržnja nema dovoljno domoljubne oštrine koju zahtijeva ovaj sudbonosni trenutak? Slijedite donjim uputstvima i ubrzo ćete mrziti Slovence kao što nikad niste mrzili Srbe.

1. Mržnja je krajnje jednostavna. Ne zahtijeva mnogo misaonog napora, nikakav prirođen dar, a ni određene fizičke predispozicije pa je stoga primjerena za svakoga. Za penzionere, trudnice i za ljude sa posebnim potrebama. Učenje mržnje obično se odvija brzo i bez problema. I u slučaju da ste mrzitelj početnik, za samo nekoliko tjedana uz redovitu vježbu bit ćete pravi profesionalci i na vašoj će vam mržnji zavidjeti najponosniji članovi Hrvatske stranke prava. Uz malo truda moći ćete mrziti koga god poželite, od voditelja jutarnjeg programa do literarnih kritičara, jer kad jednom savladate tehniku, vi svoju mržnju možete bez problema preusmjeravati sa jedne na drugu skupinu ljudi.

Sasvim normalno

2. Za početak morate mržnju prihvatiti (ako već imate iskustva sa mržnjom i ako ste već mrzili cigane, muslimane ili pedere, možete nastaviti s točkom četiri) i pomiriti se s njom. Trebate znati da je mržnja osjećanje poput svih drugih osjećanja, a u ovom emotivno ispražnjenom svijetu svako je osjećanje dragocjeno. Mrziti je ljudski, zato ne smijete zbog toga imati grižnju savjesti. To je naročito važno, jer vam savjest može spriječiti da zamrzite onako silno kako biste željeli.
3. Nadalje, potrebno je znati da je mržnja ponekad nužna. Vjerujem da je mnogima teško ne voljeti narod koji je svijetu dao argeta paštetu i voćne sokove u suradnji s prirodom, ali ponekad treba nadići i samoga sebe. Potlačiti morate svoje mladalačke simpatije do Anje Rupel i utišati u sebi šarmantni glas Zorana Predina, jer vjerujem da ne želite postati prvi narod u povijesti čovječanstva koji je svoju zemlju predao sa osmijehom na licu i sa ljubavlju u očima. Zato svaka dva sata pomislite na slovenske ribare koji neometano izvlače hrvatske brancine iz Savudrijske vale, a svaka tri na Joška Jorasa kako po umaškim zidovima piše Tudi tukaj je Slovenija! (u koliko to ne bi djelovalo, možete si pomoći čitanjem portala Dnevno.hr, slušanjem govora Tomislava Karamarka ili odlaskom na Thompsonov koncert, ali se prije toga obavezno posavjetujte sa liječnikom ili farmaceutom).
4. Kad budete spremni, zatvorite oči i pomislite na Slovenca koji vas je u zadnje vrijeme iznervirao. Ako već duže vrijeme niste bili u kontaktu sa Slovencima, možete zamisliti neku slovensku povijesnu ličnost ili estradnu zvijezdu koja vam je istinski antipatična (meni, recimo, na pamet padaju Edvard Kardelj i Borut Pahor, ali sve ovisi o vašem ukusu pa možete zamisliti i Janeza Janšu i Zmagu Jelinčiča), ali je najbolje da zamislite Slovenca kojeg ste osobno upoznali. Na primjer, gosta u porečkom kampu koji je uporno naručivao piće na vama nerazumljivom slovenskom jeziku, kao da sjedi usred Celja.

Hate-friendly

5. Zamislite si, dakle, tog ignoranta, nacrtajte si pred očima njegovo arogantno lice i pomnožite ga u mislima sa dva miliona. Dobićete dva miliona napuhanih, oholih idiota, dobit ćete Slovence koji vas mole da ih mrzite, dobit ćete narod koji bi da ljetuje u Hrvatskoj, a koji ne želi govoriti ni riječi Hrvatskog jezika, krajnje posesivan narod koji bi se svakoga ljeta naseljavao na vašoj obali kao da je njegova. Dobit ćete hate-friendly Slovence slične Bosancima, biciklistima, židovima, socijalistima i komunistima.
6. Ali pažnja! Vrlo je važno da u toku tog procesa ne pomislite na Slovenca koji vam je možda simpatičan. Znam da je vjerojatnost za nešto takvo stvarno mala, ali ako ste kojim slučajem otvorena i tolerantna osoba, puna ljubavi, ili imate neku drugu manu, može vam se čak i neki Slovenac zavući pod kožu.

Strašne vinjete

Ako vam se, dakle, u misli prikrade pokojni osvajač hrvatskog olimpijskog zlata, Iztok Puc, morate ga u istom trenu izbaciti iz stvorene mase omraženih Slovenaca. Ako ste, recimo, pomislili na velikog slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, vi se odmah prisjetite da je on rođen u Zagrebu, da je obični purger, a ako ste pak pomislili na Vladu Kreslina, ni on nije Slovenac, nego Prekmurec, što mu ga dođe skoro Mađar. Magnifico je, znamo to, čefur, Srečko Katanec je Međimurec, a Goran Dragić i Samir Handanović su Bosanci. A Đuro je ostao preduhovit da bi mogao postati Slovenac.
7. Kad vam pred očima ostane samo dva miliona arogantnih gostiju porečkog kampa, treba vam još samo nekoliko jednostavnih i nepobitnih činjenica. Recimo ona, da Slovenci mogu svakog ljeta baš svi doći na more u Hrvatsku, a Ukrasne figurice ne mogu ni svake zime, a kamo li svi na skijanje u Sloveniju. Ili to da su suci devedesetih godina na utakmicama RK Celja i RK Zagreba uvijek sudili u korist Slovenaca. Ili to da Slovenci nikada ne bi uveli vinjete za manje od pola godine da to od njih nije zahtijevao Bruxelles.
8. Na kraju, treba svoju mržnju samo još pretvoriti u riječi i zapisati na Facebooku ili Twitteru. Sa zapisivanjem emocije učvrstimo, i ako zapišemo Slovenci su gnjide ili Slovenci su alpski Srbi, mržnju ćemo u sebi još jače osjetiti. Štoviše, vašu će mržnju polajkati ili je retvitati mnogi ugledni digitalni intelektualci, poslanici i ministri, i tako vašoj mržnji dati značenje, a vama pomoći da se srastete sa njom. Uz sve to postati ćete i dio mase koja dijeli jedno mišljenje i nikada više nećete biti usamljeni.
Ako ste slijedili upute, spremni ste za ozbiljnu borbu za arbitražnu pravdu. U ime vala, nasipa i Svete Gere vi ćete bojkotirati Gorenje i svoj veš iz inata prati na ruke, a možda ćete i odlomiti koji brisač na golfu mariborske registracije. Pa iako na kraju izgubite cijelu Savudrijsku valu i pola Istre, barem ćete znati da se niste predali bez borbe.

[Gost]

Jacque Fresco (born March 13, 1916), is an American futurist and self-described social engineer. Fresco is self-taught and has worked in a variety of positions related to industrial design.

https://en.wikipedia.org/wiki/Jacque_Fresco

[Gost]

The Venus Project in Slovenia. Jacque comes in at 17:15.

[Buffy]

Imala ga na starom FB profilu, ima osmišljene projekte koje mainstream tretira kao da je s kruške pao. Baš kako je rekao pametni dečec na FB:

"Kada bismo se ravnali po mišljenju mase vjerojatno bismo još uvijek koristili toljagu i udarali se po glavi ispuštajući neartikulirane zvukove. Sav napredak kroz ljudsku povijest djelo je pojedinca. Masa je sasvim sigurno uvijek dobra samo za dvije stvari: za izbore i da služi kao topovsko meso u ratu.

Umni pojedinac se, nadvisivši srednju mjeru običnog čovjeka uzdigao, uz brojne kritike mase, do višeg mišljenja i pridonio razvoju kulture i civilizacije.

Kad sljedeći put primijetite nekog čudaka, možda neobično dijete koje se ne uklapa u gabarite, zamislite se, možda je baš on taj, novi Aristotel ili Tesla."

[besposlenpop]

... Masa je sasvim sigurno uvijek dobra samo za dvije stvari: za izbore i da služi kao topovsko meso u ratu.

...

Znači, takav stav imaš o izborima? 

[Buffy]

Takav stav imaju političari spram naroda.

[Gost]

covjecanstvu je pun quratz rvata.

[besposlenpop]

covjecanstvu je pun quratz rvata.

[Gost]

jake li fore. tu krpu vidi samo 2 milijuna rvackih imbecila jer je taj stoljnjak samo na google.hr i nigdje drugdje.

evo ja sam na ruskom gogletu i tamo nema te karirane strace nego ima ovo:



a zena se zove:

Marina Ivanovna Cvetajeva (ruski Марина Ивановна Цветаева; Moskva, 1892. - Jelabuga, 1941.) bila je jedna od najoriginalnijih ruskih i sovjetskih pjesnikinja. Uz poeziju pisala je drame i eseje.

evo jedne njene:

I Know the Truth

I know the truth - forget all other truths!
No need for anyone on earth to struggle.
Look - it is evening, look, it is nearly night:
what will you say, poets, lovers, generals?

The wind is level now, the earth is wet with dew,
the storm of stars in the sky will turn to quiet.
And soon all of us will sleep beneath the earth, we
who never let each other sleep above it.

“”
"I know the truth" Tsvetaeva (1915).
Trans. by Elaine Feinstein

[Gost]

ovo je bitno a ne karirana straca:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/evo-kako-birokracija-unistava-tvrtke/841804.aspx

evo i jedan od komentara:

Ja sam isto htio otvoriti obrt. No poučen iskustvom susjeda koji je nakon zatvaranja obrta morao platiti brdo novca, odustao sam. I nakon godinu dana od zatvaranja su mu dolazili računi s različitim dadžbinama od države.
U nas se može otvorit firma za 20-ak kuna, ali zatvaranje ćeš platiti 20 000 kn. I zato se ja bojim imati ikakav obrt iako imam dobre ideje. Otvaranje obrta je u nas kockanje u kojem možeš izgubiti svu imovinu koju posjeduješ. Mogu opstati jedino jaki igrači.
U novinama je previše negativnih iskustava oko obrta. Ja u ništa ne vjerujem, ni u naše sudstvo, ni u vlast, ni da možeš uspjeti s obrtom, niti da ova država ima smisla. Pojedu ti sve što zaradiš na poreze, pedevee, namete, ljekove iako imaš dopunsko. Imaju za svaku vrstu otimačine i krađe zakonsko obrazloženje. I ne možeš se ti s gamadi borit.
Kako li sam bio samo veliki domoljub. Danas sam mrzac ove države i nemam nikakav ponos što sam H r v a t i po ocu i po majci. Današnji blagdan mi ništa ne znači. Upravo zbog ovog nereda i pljačke koji su nam priuštili ovi naši domoljubi. Ne želim biti u istom jatu s njima.

[*madonna*]

Razmišljam jutros koliko su me nasljeđena uvjerenja i strahovi uskraćivali u životu, um je stvarno spužva koju treba držati vrlo čistom.

o tome intenzivno razmišljala zadnjih dana. dok se toga ne riješimo, začarani je krug iz kojeg nema izlaza. pomalo se rješavam toga, jer, za nagli rez nemam mogćnosti a mislim da bi moglo i biti opasno. po um i stabilnost. ne mislim konkretno za sebe već općenito. 

reske i konačne rezove ne mogu si svi priuštiti. ja imam djetence koje je okruženo cijelom mojom porodicom . postepenim koracima moram i njih naučiti da sama odlučujem o svom životu.

[Sponsored content]