Net-forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Realnost

+6
darla_
urbanstyle
whisperer
bazilija
Lena
besposlenpop
10 posters

Stranica 7 / 29. Previous  1 ... 6, 7, 8 ... 18 ... 29  Next

Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 3:22 pm

darla_ je napisao/la:
escaped je napisao/la:
Ligeja je napisao/la:Ne znam, unatoc nekim nasim inspirativnim razgovorima o paralelnim svjetovim i izborima, nekako mi je tesko povjerovati da sve sto se desava jest nasa odgovornost... Ta svojevrsna svemoc koju implicira takvo razmisljanje vodi ka gadnom osjecaju krivice... Sto reci zrtvama silovanja, primjerice? Vi ste to, zapravo, same izabrale? Izabrale ste da se dovedete u situaciju da vas neki manijak zaskoci i povrijedi vas? Slazem se, s druge strane, da jest nasa odgovornost, odnosno, krivica kako cemo se postaviti prema tom dogadjaju NAKON sto se dogodio... Odnosno, hocemo li bjezati od te traume ili se suociti s njome i pokusati povratiti samopostovanje i sve ono sto uz to ide...

pa to darli pokusavam objasnit vec cijelo desetljece ali uzalud vam trud sviraci.

Ma kurac ti meni to pokusavas objasniti  Grin, tvoja maksima je da su drugi krivi za to kako netko zivi i u kojem okruzenju zivi, a to nije jednostavno tako. Jer uvijek ima moc to promijeniti, uvijek.

Sto se tvog teksta tice Li, stvari se mogu promatrati sa razlicitih kuteva gledanja, ako se sjecas price sa slobodnom voljom, ima li je ili je nema i u kolikoj mjeri je ima. 
Razumijem da vecini ljudi promatrajuci samo sa ovog aspekta postojanja fizicke ravni je neprihvatljivo da sve sto se nadje u tvom zivotu je tamo jer jer si mu ti dozvolio da bude tamo, nema nacina da inace bude tamo, jer je ovaj film koji trenutno gledas tvoja "rezija", pa cak i silovanje. Ljudima je neprihvatljivo da bi izabrali nesto nauciti kroz to i to je okei. Zato sto na to gledaju kao na nesto negativno, ako tome oduzmes predznak negativnosti, to je samo iskustvo. I zato sto nemaju iskustvo da ih nista od toga ne odredjuje niti definira, jer ti u konacnici nisi prica o tebi, ma kakva god da ona bila.
Onda mozemo ici na varijantu da na neke stvari ne mozes utjecati i da ti se jednostavno slucajno dogode, ali da ima puno dogadjaja ruznih koji ti se dogode jer jdnostavno odbijas vidjeti da ce se dogoditi, kao moj primjer sa samarom. Vecina zena koja biva samarana vidi jako dobro naznake toga, ali im dok se to samaranje dogadja nekim drugim ljudima, a ne njima to biva poprave muski, pa onda se kao jako iznenade kad i one i njihova djeca budu samarane.
I na kraju mozemo ici na to da se sve stvari dogadjaju random u zivotu i da jedino na sto imas utjecaj je kako se ti odnosis prema onome sto ti se dogodilo.
Koja od shema ce ti biti prihvatljiva je stvar osobnog iskustva i bivanja otvorenim i za stvari koje ti trenutno mogu biti apsolutno neprihvatljive, stvar koliko ti se duboko da kopati i koliko si ranjiv i otvoren spreman biti.

kako ti totalno apsurdne teorije uspijes dobrom retorikom uciniti da izgledaju prihvatljivo to nije humano. nista od ovoga sto si napisala iznad nije tocno. prvo nisam nigdje rekao ni napisao da su za sve krivi drugi ili netko drugi  nego da smo mi kao ljudi u interakciji jedni s drugima posto zivimo u drustvenoj zajednici i nismo sami svaki na svojoj planeti pa da kazemo sami smo si za sve krivi jer smo---sami.
te tvoje teorije bipolarnosti da ovo privlaci ono ili odbija donekle su tocne.

gledaj svoje okolnosti gdje i sa kojim pedigreom si ti odrasla i kako i gdje i sa kojim pedigreom sam ja  ili netko drugi. nemoj mi samo lagati da si sve sama napravila u zivotu i da te nikad nitko nije pogurao da li financijski ili podrskom neke druge vrste.
kod mene nije tako jer sve sto sam napravio napravio sam sam samcat uz enormnu sabotazu svih vrsta od strane vlastitih roditelja pa do drustva u ovom slucaju ex YU. i onda kad sam imao najbolje godine zivota za kapitalizirati znanje, zlocinci su krenuli ratovati. i ja nisam taj koji je kriv. i nemoj mi krenuti sa spikom pa mogao si emigrirati jer nisam nazalos mogao jer sam imao dva sudska spora oko isplate pozamasne svote novaca meni od strane mojih duznika i da dobijem sporove morao sam biti redovan na zakazanim rocistima. mogao sam i otici i pustiti hrvatskoj bagri ondasnjih 60 tisuca DEM. ali 60 tisuca DEM nije macji kasalj ni neka sica nego jebeni kapital. itd da ne idem u detalje svatko ima svoju pricu i ne postoji niti stoji da je ta tvoja teorija univerzalna za sve. amen.

uostalom ja da imam tvoje godine i da sam zdrav a i da imam to sto imam ne bih u ovoj klerofasistickoj udbaskoj zlocinackoj zemlji crony rodjackog kapitalizma bio ni sekunde.

dakle da rezimiram: tvoja teorija drzi vodu samo u virtuali jer za dokazati da tvoja teorija ne drzi vodu netko mora posegnuti za dokazima iz svog privatnog intimnog zivota sto meni ne pada na pamet a ni itkom normalnom po forumu razvlaciti moj privatni zivot i intimu. ali da ti mogu u trenu srusiti tvoju teoriju, mogu, i to konkretnim primjerima ali kao sto napisah to se nece desiti iz gore navedenih razloga.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 4:10 pm

kad se ljudi oslobode ovakvog nacina razmisljanja mozda bude bolje za sve nas

Realnost - Page 7 37515776908748320818

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ ned kol 31, 2014 4:22 pm

Joj jebote tvrd si ko bracki kamen.

Teorije uopce nisu apsurdne, niti su moja umotvorina, osim ako ne mislis implicirati da sam inkarnacija Krisne, Buddhe, Krista itd. Grin

Probas pa vidis, djeluje li ili ne djeluje, kako se svijet oko tebe mijenja, kako ti iznutra mijenjas svoju scenografiju. Ako tebi ne djeluje, mozda ce nekom drugom djelovati, razgovori koje vodimo ionako ne sluze samo tebi i meni, jer bi ih inace vodili na pp.

Nego da te pitam, posto smo vec o tome pricali na javno jos na net.hr, ne smatram to nekim privatnim stvarima, ali ne moras odgovoriti ako neces. Kad imas vantjelesno iskustvo, kako ti sa te pozicije izgleda tvoj zivot? Jel imas osjecaj da si neko malo skuceno bice u tijelu Esca, koje ima zilion situacija koje ga ogranicavaju i odredjuju ili imas neko drugo iskustvo sebe tada? I koliko ti je prica o Escu tada relevantna?

Ili da recimo dozivis neku traumu glave i potpuno izgubis pamcenje i nastavljas zivot dalje, koliko bi ti ova gore prica koju si mi ispricao bila relevantna? Mogao bi ti netko do u detalje ispricati kako je izgledao tvoj zivot do tog trenutka, ali to tebi nebi znacilo ali bas nista, jer nebi imao misli koje ti trigeriraju emotivne reakcije, niti te motiviraju na odredjena ponasanja. To vise nebi bio tvoj zivot, nego eto jos samo jedna prica. Neko bi ti recimo mogao reci da ga ti volis i da on voli tebe, a ti bi mogao samo reci aha, ali nebi imao tu emociju, zasto? Jer je se ne sjecas.

E o tome ti ja pricam, sva ta zivotna prica ima samo znacenje koje joj mi pridodajemo, ali te na nikoji nacin ne odredjuje, jerbo i nakon sto potpuno izgubis pamcenje ti si i dalje tu, nije to netko drugi, a zivot ti moze izgledati od tog trena potpuno drugacije.

I govorim ti da si u stanju i potpuno preurediti ako hoces svoj neuroplasticitet mozga, bez da izgubis pamcenje, samo preispitivajuci realnost i istinitost roja misli koje svakodnevno imas u glavi. To nije apsurd to je realnost.

No ljudi misle da ako se ne drze grcevito price o sebi, ne postoje i prestanak price o sebi, dozivljavaju kao smrt, pa ma koliko god da ta prica bila horror prica, jer bolje i horr prica nego nikakva prica.

Da se razumijemo, ja ne negiram tvoja negativna iskustva, cisto razgovaramo o razlicitim mogucnostima gledanja na neke stvari.

A ako bas hoces o pedigreima, poznam ljude sa puno tezim pedigreima od tvoga, koji podosta drugacije gledaju na zivot, slicnije meni, sa jeli povoljnijim pedigreom.

Sto se tice boravka mene u ovoj zemlji, koliko god to tebi bilo nezamislivo, ja volim ovu zemlju i dokle god budem mogla si staviti koricu kruha na stol i biti okruzena ljudima koje volim, cu u njoj i ostati, jer nemam neke ambicije bivanja Djikicem.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ ned kol 31, 2014 4:49 pm

escaped je napisao/la:


dakle da rezimiram: tvoja teorija drzi vodu samo u virtuali jer za dokazati da tvoja teorija ne drzi vodu netko mora posegnuti za dokazima iz svog privatnog intimnog zivota sto meni ne pada na pamet a ni itkom normalnom po forumu razvlaciti moj privatni zivot i intimu. ali da ti mogu u trenu srusiti tvoju teoriju, mogu, i to konkretnim primjerima ali kao sto napisah to se nece desiti iz gore navedenih razloga.

Posto si nadodao dok sam pisala prvobitni odgovor. Za dokazati da ono sto ja pricam ne drzi vodu bi prvo se svatko tko hoce dokazati suprotno, morao podvrgnuti minimalno jednogodisnjem preispitivanju toga kako misli koje ima i posljedicno emocije, te emocije spremljene u tijelu utjecu na percepciju realiteta, a onda posljedicno i na same promjene u vanjskoj scenografiji, nakon godinu dana takve svakodnevne prakse bi mogli razgovarati o tome sto drzi, a sto ne drzi vodu.

Jer ako ti mislis da ja ovo pricam na osnovu par procitanih knjiga, ondak si u zabludi. Neke stvari su naravno jos stvari sa kojim se poigravam jer nisu moje utjelovljeno iskustvo, nego imam tek ajmo reci neke "uvide", ali sam definitivno zivi dokaz kompletne promjene vanjske scenografije u posljednjih 5 godina, gdje doslovno je malo toga isto, od ljudi koji me okruzuju, pa do situacija koje se odvijaju. I ne to ne znaci da sam okruzena svilom i kadifom, i da mi je zivot med i mlijeko, jer to nije niti poanta, ali znaci da ima vrlo malo prostora za energije sa kojima ne rezoniram, a ako i udju u moj zivot, vrlo brzo iz njega i izadju.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 4:56 pm

darla_ je napisao/la:Joj jebote tvrd si ko bracki kamen.

Teorije uopce nisu apsurdne, niti su moja umotvorina, osim ako ne mislis implicirati da sam inkarnacija Krisne, Buddhe, Krista itd. Grin

Probas pa vidis, djeluje li ili ne djeluje, kako se svijet oko tebe mijenja, kako ti iznutra mijenjas svoju scenografiju. Ako tebi ne djeluje, mozda ce nekom drugom djelovati, razgovori koje vodimo ionako ne sluze samo tebi i meni, jer bi ih inace vodili na pp.

Nego da te pitam, posto smo vec o tome pricali na javno jos na net.hr, ne smatram to nekim privatnim stvarima, ali ne moras odgovoriti ako neces. Kad imas vantjelesno iskustvo, kako ti sa te pozicije izgleda tvoj zivot? Jel imas osjecaj da si neko malo skuceno bice u tijelu Esca, koje ima zilion situacija koje ga ogranicavaju i odredjuju ili imas neko drugo iskustvo sebe tada? I koliko ti je prica o Escu tada relevantna?

Ili da recimo dozivis neku traumu glave i potpuno izgubis pamcenje i nastavljas zivot dalje, koliko bi ti ova gore prica koju si mi ispricao bila relevantna? Mogao bi ti netko do u detalje ispricati kako je izgledao tvoj zivot do tog trenutka, ali to tebi nebi znacilo ali bas nista, jer nebi imao misli koje ti trigeriraju emotivne reakcije, niti te motiviraju na odredjena ponasanja. To vise nebi bio tvoj zivot, nego eto jos samo jedna prica. Neko bi ti recimo mogao reci da ga ti volis i da on voli tebe, a ti bi mogao samo reci aha, ali nebi imao tu emociju, zasto? Jer je se ne sjecas.

E o tome ti ja pricam, sva ta zivotna prica ima samo znacenje koje joj mi pridodajemo, ali te na nikoji nacin ne odredjuje, jerbo i nakon sto potpuno izgubis pamcenje ti si i dalje tu, nije to netko drugi, a zivot ti moze izgledati od tog trena potpuno drugacije.

I govorim ti da si u stanju i potpuno preurediti ako hoces svoj neuroplasticitet mozga, bez da izgubis pamcenje, samo preispitivajuci realnost i istinitost roja misli koje svakodnevno imas u glavi. To nije apsurd to je realnost.

No ljudi misle da ako se ne drze grcevito price o sebi, ne postoje i prestanak price o sebi, dozivljavaju kao smrt, pa ma koliko god da ta prica bila horror prica, jer bolje i horr prica nego nikakva prica.

Da se razumijemo, ja ne negiram tvoja negativna iskustva, cisto razgovaramo o razlicitim mogucnostima gledanja na neke stvari.

A ako bas hoces o pedigreima, poznam ljude sa puno tezim pedigreima od tvoga, koji podosta drugacije gledaju na zivot, slicnije meni, sa jeli povoljnijim pedigreom.

Sto se tice boravka mene u ovoj zemlji, koliko god to tebi bilo nezamislivo, ja volim ovu zemlju i dokle god budem mogla si staviti koricu kruha na stol i biti okruzena ljudima koje volim, cu u njoj i ostati, jer nemam neke ambicije bivanja Djikicem.

ma radi se samo o jednoj stvari: zivi i pusti druge da zive bez da ugrozavas ikoga i ako nemozes pomoc nemoj ni odmoc.

zasto bih ja prihvatio tvoju teoriju? na osnovu cega? zasto ti ne prihvatis "moju teoriju" ? za promjenu. zasto bih ja uopce furao tudje teorije? pa imam i ja mozak koji je sposoban razmisljati i stvarati teorije. nemozes me uvrijediti da na mene ispljujes i brod psovki ali me mozes uvrijediti ako kazes da je moj nacin i moja teorija shit kurac od ovce a tvoja je eto super haj jer eto to si ti. znaci mojih 4 i kusur desetljeca konstantnog ucenja i prakse kroz to ucenje i obratno je totalna fulana prica jer eto jel nisam uspio sebe financijski potkovat iz raznoraznih razloga koje ovdje necu navodit jer nema ni potrebe. jer ja imam iskreno receno samo jedan problem a to su pare. za sve ostalo me savrseno zaboli dupe jer sam skoro sve prosao sto mi je u mogucnosti proci. da bi uzletio treba mi gorivo tj. novac kojeg momentalno nemam i to je jedini zajeb i nista drugo. ne trazim da mi netko pokloni pare ali brate mili ako ja od svog rada nemogu prezivjeti zato jer u ovoj drzavi gledaju samo kako bi te oderali prije nego li ti omoguce bazne uvjete da mozes pozitivno poslovati e onda jebiga stvarno je onda problem u meni jer sam umjesto strucnjaka za elektroniku, akustiku i ostale hi-tech poslove koji se u ovoj drzavi ne cijene trebao rodit retardiran i radit na kasi u Lidlu.

na ovo drugo odgovorim kasnije.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ ned kol 31, 2014 5:25 pm

Joj jebo sebe, di sam napisala da ti nesto moras prihvatiti, pricamo majketi. I zasto bi se u konacnici i morali sloziti, pa u tome je i car, na sto bi slicilo kad bi imali o svemu ista misljenja.

Mislim nema smisla da pricamo ako je tebi sve osobno, odnosno atak osobni na tebe.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 5:57 pm

darla_ je napisao/la:Joj jebo sebe, di sam napisala da ti nesto moras prihvatiti, pricamo majketi. I zasto bi se u konacnici i morali sloziti, pa u tome je i car, na sto bi slicilo kad bi imali o svemu ista misljenja.

Mislim nema smisla da pricamo ako je tebi sve osobno, odnosno atak osobni na tebe.

razgovor moze teci jedino ako se ne obezvrijedjuje nicije znanje. ja tvoje znanje ne obezvrijedjujem samo kazem da tvoja teorija nije univerzalni carobni stapic koji kod svih djeluje isto. zasto imamo vise vrsta antibiotika? jasno je zasto. i sad ti das antibiotik koji je tebi pomogao nekomu koji ima sasvim drugu bolestinu i covjek umre. imala si dobru namjeru ali rezultat je fatalan. razgovarati pro et contra o raznim teorijama da, ali, nikakvo nametanje jedne teorije kao etalona. ja sam krenuo razvijat misao o SEP-u, a ti si uletila sa gotovim rjesenjem i sta se koji kurac mi trudimo studirati kad trebamo samo priznati krivicu za sve sto nam se desava i slus. sto ne patentiras tu tvoju teoriju?

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 6:18 pm

Problem, Darla, sa osobnim pricama koje nismo mi jest da je i to dio osobne price... Ne znam jesmo li visedimenzionalna bica, bogovi ovog svemira ili tome slicno, ali ponekad mi se ucini da smo spremni povjerovati u razne fantasticne konstrukcije samo da ne bismo morali razmisljati o nasoj konacnosti, iznimnoj ranjivosti i dogadjajima koji ne idu u prilog onome kako smo zamislili ovaj zivot kojeg zivimo. Duboko u sebi vjerujem da neke stvari nisam dozvala u zivot i da ih nisam odlucila iskusiti prije dolaska u na ovu planetu da bih nesto naucila o sebi i drugima. Jer, ako i jesam, to znaci da sam prilicno poremeceni demijurg. Mislim da vecina trauma ostaje nerazrijesena bas zato jer se uvjerimo da smo im mi nekako pridonijeli, da smo ih prizeljkivali, da smo ih zeljeli iskusiti, da smo im kumpvali... Ona scena iz Dobrog Willa Huntinga, kad mu Robin veli da nije njegova krivica to sto kriomice vjeruje da jest, ima oslobadjajuci karakter.


Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ ned kol 31, 2014 6:27 pm

escaped je napisao/la:


razgovor moze teci jedino ako se ne obezvrijedjuje nicije znanje. ja tvoje znanje ne obezvrijedjujem samo kazem da tvoja teorija nije univerzalni carobni stapic koji kod svih djeluje isto. zasto imamo vise vrsta antibiotika? jasno je zasto. i sad ti das antibiotik koji je tebi pomogao nekomu koji ima sasvim drugu bolestinu i covjek umre. imala si dobru namjeru ali rezultat je fatalan. razgovarati pro et contra o raznim teorijama da, ali, nikakvo nametanje jedne teorije kao etalona. ja sam krenuo razvijat misao o SEP-u, a ti si uletila sa gotovim rjesenjem i sta se koji kurac mi trudimo studirati kad trebamo samo priznati krivicu za sve sto nam se desava i slus. sto ne patentiras tu tvoju teoriju?

Ne ja nisam uletila sa gotovim rjesenjem nego ponudila drugu perspektivu, na sto si ti meni rekao da ne znam o cem pricam i krivo razmisljam, odi si pogledaj upise unazad  Grin.

Na ovo banaliziranje sa krivicom ti uopce ne mislim odgovarati jasno pise sto sam u biti htjela reci, pa kome je leglo, leglo je, kome nije, nije.

No nebitno, budem te ja postedila mojih upisa.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 6:48 pm

darla_ je napisao/la:
escaped je napisao/la:


razgovor moze teci jedino ako se ne obezvrijedjuje nicije znanje. ja tvoje znanje ne obezvrijedjujem samo kazem da tvoja teorija nije univerzalni carobni stapic koji kod svih djeluje isto. zasto imamo vise vrsta antibiotika? jasno je zasto. i sad ti das antibiotik koji je tebi pomogao nekomu koji ima sasvim drugu bolestinu i covjek umre. imala si dobru namjeru ali rezultat je fatalan. razgovarati pro et contra o raznim teorijama da, ali, nikakvo nametanje jedne teorije kao etalona. ja sam krenuo razvijat misao o SEP-u, a ti si uletila sa gotovim rjesenjem i sta se koji kurac mi trudimo studirati kad trebamo samo priznati krivicu za sve sto nam se desava i slus. sto ne patentiras tu tvoju teoriju?

Ne ja nisam uletila sa gotovim rjesenjem nego ponudila drugu perspektivu, na sto si ti meni rekao da ne znam o cem pricam i krivo razmisljam, odi si pogledaj upise unazad  Grin.

Na ovo banaliziranje sa krivicom ti uopce ne mislim odgovarati jasno pise sto sam u biti htjela reci, pa kome je leglo, leglo je, kome nije, nije.

No nebitno, budem te ja postedila mojih upisa.

tocno sam rekao tebi i Urby da krivo razmisljate. ti si se nadovezala na SEP sa totalno krivim primjerima na sto sam postao onaj post s onim muzickim spotovima da bih rekao na sto tocno mislim kad pricamo o SEP-u. procitaj.

Urby nisam odgovorio jer sam smatrao da je odgovor tebi i odgovor na njen post pa da ce razumjet. htio sam doduse i Urby pojasnit da SEP niije ono sto vidis nego ono sto ti je pred nosom a ne vidis. SEP nije nepomaganje nekom da prijedje skale, to se zove efekt promatraca ili bystander effect.
Efekt promatrača ili Apatija promatrača je sklonost svijedoka nesreće, zločina ili druge hitne situacije izbjegavanja pružanja pomoči žrtvi. Jedna od odrednica ovog efekta glasi: "Čim postoji više pojedinaca ili svjedoka, manja je vjerovatnost da će tko pomoći".  Znanstvenici ovo ponašanje zovu difuzija odgovornosti.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ ned kol 31, 2014 7:15 pm

Ligeja je napisao/la:Problem, Darla, sa osobnim pricama koje nismo mi jest da je i to dio osobne price... Ne znam jesmo li visedimenzionalna bica, bogovi ovog svemira ili tome slicno, ali ponekad mi se ucini da smo spremni povjerovati u razne fantasticne konstrukcije samo da ne bismo morali razmisljati o nasoj konacnosti, iznimnoj ranjivosti i dogadjajima koji ne idu u prilog onome kako smo zamislili ovaj zivot kojeg zivimo. Duboko u sebi vjerujem da neke stvari nisam dozvala u zivot i da ih nisam odlucila iskusiti prije dolaska u na ovu planetu da bih nesto naucila o sebi i drugima. Jer, ako i jesam, to znaci da sam prilicno poremeceni demijurg. Mislim da vecina trauma ostaje nerazrijesena bas zato jer se uvjerimo da smo im mi nekako pridonijeli, da smo ih prizeljkivali, da smo ih zeljeli iskusiti, da smo im kumpvali... Ona scena iz Dobrog Willa Huntinga, kad mu Robin veli da nije njegova krivica to sto kriomice vjeruje da jest, ima oslobadjajuci karakter.


Sa cime ces se identificirati je tako irelevantno, hoces li misliti da si Bog, visedimenzionalno bice ili jednodimenzionalno bice, poanta je u tome da oslobodjenje lezi u tome da sto god da ti se dogodilo u zivotu te ne odredjuje, ti nisi dogadjaji koji su ti se dogodili. Tako je svejedno u konacnici jel si ih sam izabrao ili su random dogadjanja. Trauma koju ti izazivaju nece nestati oslobodjenjem krivice, moze pruziti trenutno olaksanje, ali dokle god se ti poistovjecujes sa tom traumom, tko je kriv je vrlo irelevantna stvar. Mislis da ce silovana zena prebroditi traumu silovanja time sto zna da ona nije kriva za to silovanje? Prebroditi ce ju tek kad stvarno u umu i srcu shvati da ju to ne odredjuje kao covjeka. Dokle god sebe identificira kao silovanu zenu i kao ztrvu, te  na tome temelji svoj identitet, trauma ce joj odredjivati smjer zivota, izbore koje radi itd.
Potreba za identificiranjem krivca je u biti jedna vrsta eskapizma, od situacije u kojoj se neumitno netko nalazi. I u biti besoknacni krug krvnika i zrtve. Onoga trena kad covjek vise ne zeli biti zrtva, krivac neumitno mora ispasti iz jednadzbe i transformirati se u osobu koja jednostavno nije znala i mogla drugacije. To bas nije lak proces i neki ga jednostavno ne zele, niti mogu prihvatiti. I meni je to skroz razumljivo, ali nije nesto sa cime ja rezoniram, jel sa ulogama krvnika i zrtve.
Razumijem poteskocu prihvacanja toga da smo u slucaju da smo sami odabrali proci korz neka iskustva, poremeceni demijurzi, medjutim sto ako jednostavno iskusavamo nesto sto smo i sami drugima ucinili? Ili sto ako jednostavno volimo gledati horror filmove? Koja je razlika psiholoski u uzivanju gledanja horor filma i proizivljavanja istog u zivotu? Jedno je stvarno, a drugo nije? Cak i ako ces tako karakterizirati ostaje cinjenica da netko istinski uziva u horor filmu. Klanju, masakriranju, strahu, napetosti, jer da ne uziva nebi gledao.
No ako uopce izuzmemo mogucnost visedimenzionalnosti i uopce proslih zivota, pa se orjentiramo samo na ovaj, tko je taj u nasem ziovtu tko nam uzrokuje najvise patnje mi sami ili ljudi i situacije oko nas? 
Stvari o kojima ja pricam, po meni ulaze u srz naseg bica i pruzaju bolje razumijevanje sebe, pa sad na kojem god da nivou to nekom bilo zanimljivo.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 8:45 pm

darla_ je napisao/la:
Ligeja je napisao/la:Problem, Darla, sa osobnim pricama koje nismo mi jest da je i to dio osobne price... Ne znam jesmo li visedimenzionalna bica, bogovi ovog svemira ili tome slicno, ali ponekad mi se ucini da smo spremni povjerovati u razne fantasticne konstrukcije samo da ne bismo morali razmisljati o nasoj konacnosti, iznimnoj ranjivosti i dogadjajima koji ne idu u prilog onome kako smo zamislili ovaj zivot kojeg zivimo. Duboko u sebi vjerujem da neke stvari nisam dozvala u zivot i da ih nisam odlucila iskusiti prije dolaska u na ovu planetu da bih nesto naucila o sebi i drugima. Jer, ako i jesam, to znaci da sam prilicno poremeceni demijurg. Mislim da vecina trauma ostaje nerazrijesena bas zato jer se uvjerimo da smo im mi nekako pridonijeli, da smo ih prizeljkivali, da smo ih zeljeli iskusiti, da smo im kumpvali... Ona scena iz Dobrog Willa Huntinga, kad mu Robin veli da nije njegova krivica to sto kriomice vjeruje da jest, ima oslobadjajuci karakter.


Sa cime ces se identificirati je tako irelevantno, hoces li misliti da si Bog, visedimenzionalno bice ili jednodimenzionalno bice, poanta je u tome da oslobodjenje lezi u tome da sto god da ti se dogodilo u zivotu te ne odredjuje, ti nisi dogadjaji koji su ti se dogodili. Tako je svejedno u konacnici jel si ih sam izabrao ili su random dogadjanja. Trauma koju ti izazivaju nece nestati oslobodjenjem krivice, moze pruziti trenutno olaksanje, ali dokle god se ti poistovjecujes sa tom traumom, tko je kriv je vrlo irelevantna stvar. Mislis da ce silovana zena prebroditi traumu silovanja time sto zna da ona nije kriva za to silovanje? Prebroditi ce ju tek kad stvarno u umu i srcu shvati da ju to ne odredjuje kao covjeka. Dokle god sebe identificira kao silovanu zenu i kao ztrvu, te  na tome temelji svoj identitet, trauma ce joj odredjivati smjer zivota, izbore koje radi itd.
Potreba za identificiranjem krivca je u biti jedna vrsta eskapizma, od situacije u kojoj se neumitno netko nalazi. I u biti besoknacni krug krvnika i zrtve. Onoga trena kad covjek vise ne zeli biti zrtva, krivac neumitno mora ispasti iz jednadzbe i transformirati se u osobu koja jednostavno nije znala i mogla drugacije. To bas nije lak proces i neki ga jednostavno ne zele, niti mogu prihvatiti. I meni je to skroz razumljivo, ali nije nesto sa cime ja rezoniram, jel sa ulogama krvnika i zrtve.
Razumijem poteskocu prihvacanja toga da smo u slucaju da smo sami odabrali proci korz neka iskustva, poremeceni demijurzi, medjutim sto ako jednostavno iskusavamo nesto sto smo i sami drugima ucinili? Ili sto ako jednostavno volimo gledati horror filmove? Koja je razlika psiholoski u uzivanju gledanja horor filma i proizivljavanja istog u zivotu? Jedno je stvarno, a drugo nije? Cak i ako ces tako karakterizirati ostaje cinjenica da netko istinski uziva u horor filmu. Klanju, masakriranju, strahu, napetosti, jer da ne uziva nebi gledao.
No ako uopce izuzmemo mogucnost visedimenzionalnosti i uopce proslih zivota, pa se orjentiramo samo na ovaj, tko je taj u nasem ziovtu tko nam uzrokuje najvise patnje mi sami ili ljudi i situacije oko nas? 
Stvari o kojima ja pricam, po meni ulaze u srz naseg bica i pruzaju bolje razumijevanje sebe, pa sad na kojem god da nivou to nekom bilo zanimljivo.
ja sama, jer dopustim da me određeni ljudi i situacije povrijede. Kad bi mogla mahnuti rukom, ne razmišljati o tome poštedjela bi se traume. Ne samo tog trena nego i u budućnosti jer samo prisjećanje lošeg događja izaziva istu jačinu nugodnosti odnosno ružnih osjećaja.
40 godina mi je trebalo da me prestane boljeti sjećanje na djetinjstvo. Da si kažem tvoji starci nisu znali drugačije i izreknem to mirno ne razmišljajući  više o tome i njima.
Predugo

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 9:01 pm

darla_ je napisao/la:Sa cime ces se identificirati je tako irelevantno, hoces li misliti da si Bog, visedimenzionalno bice ili jednodimenzionalno bice, poanta je u tome da oslobodjenje lezi u tome da sto god da ti se dogodilo u zivotu te ne odredjuje, ti nisi dogadjaji koji su ti se dogodili.

Pa mislim da je itekako važno s čime ili s kime se identificiram jer jednako tako mogu misliti da sam ružičasti jednorog, a nisam... Želim reći da je bitno što mislimo da jesmo jer se, u skladu s takvom mišlju o nama, i ponašamo/djelujemo u svijetu. U ovom mojem svemiru tako nekako vidim stvari.... o ostalima još nemam nekog direktnog saznanja, osim kroz njihove priče, a prema takvim pričama imam jednu dogovornu sumnju... dakle, ponašam se kao da jesu istinite pa razmišljam kamo me mogu odvesti.

A što nas određuje ako ne naša iskustva koja jesu proizašla iz događaja u kojima sudjelujemo i odnosa u kojima bivamo? Uvijek se određujemo u odnosu na nešto ili nekog. Potrebni su nam drugi s kojima se možemo usporediti i zajedno se s njima mijenjati... "Ja" jest relacijsko.

darla_ je napisao/la: Tako je svejedno u konacnici jel si ih sam izabrao ili su random dogadjanja. Trauma koju ti izazivaju nece nestati oslobodjenjem krivice, moze pruziti trenutno olaksanje, ali dokle god se ti poistovjecujes sa tom traumom, tko je kriv je vrlo irelevantna stvar.

Nije svejedno. Ako sam nešto sama izabrala, to znači da sam, u navedenom primjeru, htjela biti silovana, a to, pak, znači da sam jebeno poremećena i da uživam u patnji... Dakle, posredno, istina je da me taj događaj određuje.. ili radije, ukazuje na to kakva sam.

Ako se nešto naprosto dogodilo, odnosno, predstavlja slučajan događaj, dakle, nije moj izbor, onda je priča ipak drugačija.. Osjećaj krivice oduzima mnogo energije i usporava naš proces izlječenja. Odnosno, otpuštanja trauma... onog trenutka kad shvatim da nisam kriva za to što mi se dogodilo, lakše ću povjerovati da me taj događaj neće spriječiti da nastavim normalno ili barem normalnije funkcionirati..

darla_ je napisao/la:Mislis da ce silovana zena prebroditi traumu silovanja time sto zna da ona nije kriva za to silovanje? Prebroditi ce ju tek kad stvarno u umu i srcu shvati da ju to ne odredjuje kao covjeka. Dokle god sebe identificira kao silovanu zenu i kao ztrvu, te  na tome temelji svoj identitet, trauma ce joj odredjivati smjer zivota, izbore koje radi itd.

Ovo je točno, ali, jednako tako, ne vidim ni kako će joj vjerovanje da je sama tako izabrala poradi stjecanja iskustva u nekom dogovoru prije sadašnjeg života pomoći da prebrodi traumu, zar ne? Happy Zapravo, labilnijim osobama moglo bi dodatno otežati zaliječenje...

darla_ je napisao/la:Potreba za identificiranjem krivca je u biti jedna vrsta eskapizma, od situacije u kojoj se neumitno netko nalazi. I u biti besoknacni krug krvnika i zrtve. Onoga trena kad covjek vise ne zeli biti zrtva, krivac neumitno mora ispasti iz jednadzbe i transformirati se u osobu koja jednostavno nije znala i mogla drugacije. To bas nije lak proces i neki ga jednostavno ne zele, niti mogu prihvatiti. I meni je to skroz razumljivo, ali nije nesto sa cime ja rezoniram, jel sa ulogama krvnika i zrtve.

Potreba identificiranja krivca je posve razumljiva. Kroz nju se suočavamo s nama samima i možemo napredovati, poboljšati se... A i sam krivac. Ako ga suočimo s onime što nam je učinio, ako vidi kroz kakve nas je muke naveo, pod pretpostavkom da doista nije netko posve lišen ikakvih osjećaja, moguće je da kroz našu patnju shvati kakvu je štetu načinio.. time posredno i sam prekine svako naredno takvo djelovanje. Osim toga, mehanizam straha gadna je stvar... ako nemaš konkretnog krivca, odjednom ga u svemu nalaziš... sve postaje to nešto što nam može nauditi...

darla_ je napisao/la:Razumijem poteskocu prihvacanja toga da smo u slucaju da smo sami odabrali proci korz neka iskustva, poremeceni demijurzi, medjutim sto ako jednostavno iskusavamo nesto sto smo i sami drugima ucinili? Ili sto ako jednostavno volimo gledati horror filmove? Koja je razlika psiholoski u uzivanju gledanja horor filma i proizivljavanja istog u zivotu? Jedno je stvarno, a drugo nije? Cak i ako ces tako karakterizirati ostaje cinjenica da netko istinski uziva u horor filmu. Klanju, masakriranju, strahu, napetosti, jer da ne uziva nebi gledao.
No ako uopce izuzmemo mogucnost visedimenzionalnosti i uopce proslih zivota, pa se orjentiramo samo na ovaj, tko je taj u nasem ziovtu tko nam uzrokuje najvise patnje mi sami ili ljudi i situacije oko nas?

Nikada nisam voljela gledati horore i, iskreno, potpuno mi je nerazumljivo zašto se ljudi vole plašiti, no mogu zamisliti da, primjerice, pitaš koja je razlika između gledanja ljubavnih filmova i bivanja u romantičnom odnosu. Paaa, ogromna... Happy U prvom slučaju, pasivni smo promatrači, gutamo tuđe priče i dopuštamo da redatelji i glumci pritišću gumbiće naših emocija. U proživljavanju romantične veze, imamo daleko veću slobodu... u principu, mislim da ono što želim reći jest sljedeće (da zaokružim ovaj post): unaprijed određena "harmonija" (unaprijed određeni izbori) koja opasno naginje fatalizmu... s time da se pitanje slobodne volje prebacuje na neko hipotetsko biće koje jesmo... ali ostaje činjenica da se meni to dešava, a ne tom (hipotetskom) biću.

darla_ je napisao/la:Stvari o kojima ja pricam, po meni ulaze u srz naseg bica i pruzaju bolje razumijevanje sebe, pa sad na kojem god da nivou to nekom bilo zanimljivo.

Okej, i meni je zanimljivo. Evo me na laptopu. Još deset minuta... :P Grin

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 9:55 pm

Prethodni sam upis malo editirala jer mi se učinilo da bi mogao biti shvaćen kao sarkastičan, a to mi nije bila namjera.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 10:00 pm

darla_ je napisao/la:
No ako uopce izuzmemo mogucnost visedimenzionalnosti i uopce proslih zivota, pa se orjentiramo samo na ovaj, tko je taj u nasem ziovtu tko nam uzrokuje najvise patnje mi sami ili ljudi i situacije oko nas? 

Jašodara. Happy Tako sam nazvala negativan, začaran, tijek misli o sebi samoj. To je onaj demon koji mi konstantno ukazuje na sve moje pogreške, propuste, propuštene prilike... nabija mi osjećaj krivice i za mnoge stvari na koje nisam mogla utjecati, ali jesam bila povezana s ljudima i događajima koji su vodili ka nekom ružnom događaju... zapravo, moguće je da ovu priču s nesrećama/patnjama/bolestima kao našim prethodnim izborima vidim kao neku Jašodaru na n-tu. A Jašodara je moj tamni dvojnik proizašao iz skupa svih ikada doživljenih negativnosti... Happy

P.S. ovo "Jašodara" nema simboličke povezanosti s Buddhinom ženom... naprosto mi je ime oduvijek zvučalo smiješno, pa sam već u startu željela omalovažiti tog "demona". Kasno sam se sjetila "Jedwige".

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 10:24 pm

darla_ je napisao/la:
Potreba za identificiranjem krivca je u biti jedna vrsta eskapizma, od situacije u kojoj se neumitno netko nalazi. I u biti besoknacni krug krvnika i zrtve. Onoga trena kad covjek vise ne zeli biti zrtva, krivac neumitno mora ispasti iz jednadzbe i transformirati se u osobu koja jednostavno nije znala i mogla drugacije. To bas nije lak proces i neki ga jednostavno ne zele, niti mogu prihvatiti. I meni je to skroz razumljivo, ali nije nesto sa cime ja rezoniram, jel sa ulogama krvnika i zrtve.

ma alo Bing? kako brat? opet zaglavio izmedju dva zatvora prodavajuci slobodu? nego sto nije priznavanje da si sam kriv za sve sto ti se desava isto eskapizam? je! hrv...krc...alo Bing? ne cujem dobro. imamo smetnje na vezi ideoloski globalni drotovi nas prisluskuju...

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost ned kol 31, 2014 11:49 pm

Happy




Do cats know it’s “them” when they look in the mirror?

Yes and no. It really depends on the cat.

Self awareness is considered an advanced intellectual skill that is only possible with developed frontal lobes. Like we have. And, like cats have.

If our cat thinks their reflection is another cat, they are going to react to it as though it was another cat. Whether arching their back or extending their nose in friendship, our cat is acting as though there is another cat there. Yet this response is usually tempered by the puzzling feedback they get from this other cat who is mimicking their moves, yet is not registering on their other senses.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by darla_ pon ruj 01, 2014 6:58 am

Posto je predamnom naporan tjedan, pa ne znam koliko cu stici, a i imati volje piskarati da vas ne ostavim bez odgovora, pa za sada ukratko, a kako cu imati vremena mozda razradim  Happy.

Bakut, da o tome pricam, npr. netko nas jedan put udari, a mi se vrteci film u glavi udarimo jos tisucu puta.
E sad naravno mozemo reci da si ne mozemo pomoci, jer nas trauma progoni, ali mozemo, onak kako si ti lijepo i napisala.

Li, budem za sada kratko pa se vratim na neke djelove kasnije.
 
Ako se stvari dogadjaju nasumice, bez nekog reda i svrhe i smisla, onda je zivot sam po sebi nakupina random dogadjaja na koje nikako ne mozemo utjecati i nas odnos prema istima cisti pokusaj da sto ugodnije docekamo svoju konacnost. Sto bi znacilo svima atribuiramo odredjene uloge koje su u skladu sa time kako ih mi vidimo i zakljucimo da imamo vise ili manje srece od drugih u zivotu. U biti obmanjujemo se namjerno kako bi nam bilo lakse. Znaci ako oprastamo, oprastamo cisto da prestane agonija u nasem mozgu, a ne zato jer stvarno vjerujemo da nas je netko povrijedio i nanio nam bol jer jednostavno nije znao ili mogao drugacije. Prema tome zivimo u jednom odredjenom zakalupljenom svijetu u kojem imamo dobre ljude, lose ljude, svece, silovatelje, ubice, genijalce, glupane itd, i svi su takvi jer su tkavi nastali slijedom nasumicnih dogadjaja, odnosno genetskim naslijedjem koje je isto posljedica nasumicnih dogadjaja i okolinskih uvjeta koji su isto posljedica nasumicnih dogadjaja. Interakcije koje imamo, ljude koje srecemo, su isto nasumicni dogadjaji.
E sad to je sve okei, samo koja je svrha tog nasumicnog zivota? 
I ako je nas silovatelj iz price, posljedica svega nasumicnog, kako je to njegova krivnja? On po toj logici ne moze biti nego ono sto je. E tu obicno prestanemo sa nasumicnoscu i zahtijevamo od silovatelja da bude odgovoran za svoja djela i da izabere ono sto mi smatramo da je dobro. Meni to bas nema prevelike logike, jerbo ako je on posljedica genetskih nasumicnih rekombinacija + nasumicnih uvjeta u kojima je odrastao koji su ga uz genetiku modelirali u to sto je, kako je on kriv za to i kako se on uopce moze ponasati drugacije od onoga kako se ponasa? Onda pak posezemo za time da bi trebao promatrajuci svoju okolinu i razvijajuci empatiju shvatiti da je to ponasanje neprimjereno i da nanosi bol. A kako ce on to uciniti, ako nema te resurse u sebi? I sad se nalazimo u problemu, ako je tako kako smo rekli on ne moze biti kriv, iako mu mi doduse mozemo pripisati krivicu, jer je nama to potrebno kako se mi nebi osjecali krivi. 
Uglavnom da skratim u nasumucnom svijetu logicki gledano nitko nije kriv, jer je svatko posljedica odredjenih nasumicnih dogadjaja na koje nema nikakvog utjecaja i atribucija krivnje je cisto mehanizam racionalizacije nemogucnosti mirenja sa time da zivimo u nasumicnom svijetu, iako ako slijedimo logiku nasumicnosti, krivnja ju nikako ne moze pratiti.

Nasuprot nasumicnom svijetu imamo svijet u kojem netko kreira odnosno kokreira taj isti svijet, tu "krivci" mogu biti Bog ili mi, slijed takvog svijeta sam vise manje objasnila pa se necu ponavljati.

Iz kojeg razloga Bog ili mi odlucujemo da ce nam zivot izgledati na odredjeni nacin i jesmo li mi ili On zbog toga poremeceni je malo tesko procjenjivati na osnovi "zablje" perspektive, odnosno na osnovi samo ovog zivota, i samo iz materijalne ravni tog zivota, ako se odlucimo da nam je ovaj model prihvatljiv.

Da rezimiram, dokle covjek zivi iz uvjerenja da je on samo ovo tijelo i pridruzene mu misli, emocije i tjelesne senzacije, svakako je uputnije da se drzi ustaljenih shema uvjerenja na osnovi kojih je razvijen njegov sustav vrednovanja i baziran psiholoski konstrukt, dokle ih nije spreman malo prodrmati.

Esco, u pravu si, ti i ja zivimo u totalno dva razlicita svijeta u kojima u razlike toliko nepremostive, da nema smisla da se dalje objasnjavamo.
darla_
darla_

Posts : 1482
Join date : 31.05.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by bazilija pon ruj 01, 2014 1:51 pm

Vratimo se u realnost. Evo jedne realne fotografije iz prošlosti pa vas molim za mišljenje i komentar. Pitanje je: što mislite gdje je fotkano? (probajte zaključiti po ambijentu, po odjeći, ...) što mislite što je prikazano na fotografiji?  Zanima me sve što vam padne na pamet kad vidite fotku. ček da je smanjim.

bazilija

Posts : 89
Join date : 14.08.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by bazilija pon ruj 01, 2014 1:55 pm

evo je (zastićena je autorskim pravima):

Realnost - Page 7 287ayr

bazilija

Posts : 89
Join date : 14.08.2014

[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost pon ruj 01, 2014 2:45 pm

jedna od najboljih web stranica koju sam uspio pronaci na netu. htio sam zalijepiti link jos prije ali eto otisli smo u nekom drugom smjeru pa cu sad. preporucam svima citanje jer ce mnogima promijeniti realnost i percepciju realnosti a mnogima i pomoci da dobiju odgovore na pitanja na koja im nitko nije u stanju odgovoriti. tokom citanja obratiti paznju na rijeci tamnoplave boje klikom na njih otvara se novo stivo koje objasnjava tu rijec.

A Guide to Psychology and its Practice

idemo redom, dakle, first things first sto znaci do things in the proper order; do not skip things that you should do first.

THIS WEBSITE is dedicated to healing, not greed. Through this work I have made my knowledge and experience available to all, and for the sake of truth I do not accept monetary support from sponsors or advertising.

Therefore, if this website has helped you in your personal psychological growth, it is fitting that you make an offering of gratitude for what you have received here.

A $20 offering is but a fraction of the cost of a day of recreation or an evening of entertainment, a $10 offering is less than the cost of a movie ticket, and even a $5 offering is less than the cost of a latte.




“I don’t have any money,” you say. Well, try this: try giving up a couple cans of cola, or a cup of coffee, or some snacks, or give up meat for one day and eat vegetarian foods, and see how much money you can save.

The point here is that, if you are hoping to change and improve your life, your willingness to give up something—to make sacrifices—to help pay for that change will determine if the change actually happens.




Any offering is a gift of understanding—and a down-payment on the success of your hopes.

.......................................................................

About Me

I AM JUST ONE MAN with no office staff. I have done everything on this website—the writing, the design, and the programming—without a sponsor. No one pays me for the thousands and tens of thousands of dollars of labor I have put, and continue to put, into this website.

In all of this, I refuse to obscure the truth with greed and advertising.

My motive is healing, and everything on this website has been made available to all in the hope that integrity might flourish.

Address

Raymond Lloyd Richmond, Ph.D.
55 New Montgomery Street, Suite 420
San Francisco, CA 94105-3429
USA

WHENEVER I sit down with a new client in our first session, I explain that psychotherapy is not like a legal process to discover some mysterious truth that lies buried in the unconscious like a hidden treasure. The process of psychotherapy really involves learning to be honest, and through that honesty you will come to discover “truth” as a living grace, not as an intellectual abstraction. This means that the psychotherapist and the client must both learn to be honest with each other; it also means that the client must learn to be honest with himself or herself.

This honesty involves learning how to express openly to another person the fullness of your immediate inner experience, by setting aside all your characteristic psychological defenses. And to do that, you have to come to terms with the emotional pain that caused those defenses to come into being in the first place. Of course, that pain originated through parental and other social interactions in your childhood, but, just as you continue to encounter these same sorts of painful feelings through social interactions in your adult life, you will also encounter these feelings as a result of interactions between you and your psychotherapist. This is the essence of the therapeutic relationship. You confront your pain directly in psychotherapy, without running from it, so that you can heal it and transform it.

All of us, in fact, have grown up with denied experiences. The classic case is the alcoholic and/or abusive family that pretends brutality and incest are not occurring. Even in family systems with lesser levels of dysfunction, the process of “keeping secrets”—from others, and from yourself—can soon enough lead to mental distress or illness.

The sad thing is that this denial of experience gets carried on into professional practice as well.

I have had many clients—some in residential or day treatment settings, some temporarily in hospital settings—confide to me, “The people here are crazy, and I’m not talking about the patients.” Because I have worked in most mental health settings—crisis, inpatient, outpatient, and residential—at one time or another during the course of my training, and because I have seen with my own eyes the same things my clients complain of, I can acknowledge an unpleasant fact of the mental health system: there are counselors, nurses, and doctors who make mistakes and won’t admit it, who don’t keep promises, who lie to clients, and who are even afraid of their clients.

So I tell my clients, “Don’t let the staff wear you down.” Recognize dishonesty when you see it, and do not feel afraid to name it as dishonesty.

http://www.guidetopsychology.com/honesty.htm

http://www.guidetopsychology.com/donations.htm

http://www.guidetopsychology.com/psypract_menu.htm

http://www.guidetopsychology.com/clinical_menu.htm

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost pon ruj 01, 2014 2:48 pm

nesto o ljubavi iskonskoj ljubavi oko koje su se ovdje a i na drugim forumima lomila koplja i tipkovnice.

AS STRANGE as it might seem, psychology really cannot say much about human sexuality. It’s true that psychology can be used to treat sexual dysfunction, and psychologists know that coerced sex, such as child abuse or rape, leaves lasting emotional scars on the victims. But psychology really cannot offer much advice to consenting adults as to what sexual activities are appropriate or inappropriate. Not much, that is, except this: You can get into all kinds of trouble if you fail to understand something about the nature of perversion and love.

Perversion. This is a word not heard much in today’s world. The verb to pervert literally means “to lead astray” or “to misdirect,” and perversion usually is used in the moral sense to refer to something that leads a person away from what is good or right. But I will be using the word in the psychological sense of something that leads a person away from a psychological goal.

As an example, consider the nature of alcohol abuse. Psychologically speaking, alcoholics drink in order to avoid the pain of facing up to and making amends for all the times they have failed to take responsibility for their lives. Hence the abuse of alcohol can be called a perversion because it leads a person away from the true aim of dealing with the guilt and into a drunken state of illusory well-being.

To be clever, we could say, then, that the point of a perversion
is to always miss the point.

With more direct language, we can say that a perversion leads you away from the true depths of your emotional pain—and from the psychological healing that could happen if you were to work therapeutically with that pain—by distracting you with something apparently pleasurable.

The connection between sex and perversions is found in love. But when talking about love we need to be clear what we are really talking about.

If you study the history of human sexuality and marriage through ancient and primitive cultures, you will find that communal sex and polygamy predominate. Communal sex tends to predominate in matriarchal societies—that is, societies in which power tends to pass through women, and property is more or less communal—where women mate with whomever they want, without any particular, or lasting, emotional attachment.

In patriarchal societies, where property passes through the male lineage, knowing a child’s father is of greatest importance; hence men tend to be promiscuous, while women are carefully guarded sexually.

And then there are those curious mixtures of elements, such as in cultures where a man would offer his wife for the night to a guest, as a token of hospitality.

Yes, there are occasional stories, some very poetic—and tragic—about a man and a woman, each promised in an arranged marriage to someone else, who became passionately attracted to each other. But, as with most things in life, these exceptions only prove the rule: through most of human history, about the only thing that hardly ever seemed to influence mating was romantic love.

Yet, when individuals in Western cultures think about “finding a mate” they tend to think of romantic love. And one of the most enduring images of romantic love is the medieval knight in shining armor, the strong but pure man who rescued the lady in distress . . . and they lived happily ever after.

In reality, most medieval knights were anything but pure, and “marriages,” as in pagan cultures, lasted only as long as convenient. If you read medieval history carefully, you will find that European feudal society, especially under the influence of the Albigensians in the 11th to 13th centuries, was barbarian and chaotic, rife with murder, massacre, and cruelty. Knights, if they were anything, were nothing more than thugs and rapists who preyed upon any defenseless persons they came across. The knightly sexual ideal was to seduce a married woman, and, if she refused, to rape her. The literature of this “age of chivalry” essentially idealized adultery.

“Wait a minute,” you say. “That’s not what I learned about courtly love. Courtly love was pure and ideal. So what happened?”

Well, the troubadours and their Provençal poetry “happened.”

In the later middle ages, the troubadours, under the influence of Christianity, transformed an old literature based on hedonism into a new European literature based on the idealization of love.[1] Thus the knights went from lusting after their friends’ wives to swooning in love over a woman’s glove. The literature idealized “love” to such an extent, and set so many obstacles in front of it, that this love became almost impossible to attain. And so romance became a poetic quest for an unattainable ideal of wholeness.

The aristocracy upheld this ideal of courtly love on the surface—while doing what it wanted behind the scenes, of course—and it provided the underlying European moral influence for the masses, for the last several centuries. Consequently, bolstered by Hollywood cinema in the 20th century, romantic “love” became the obsessive secular quest of life in the Western—and Western-influenced—world. And then, with the collapse of sexual morality beginning in the 1960s, the final transformation was made: the long sought chalice of courtly love was filled with erotic sexuality; that is, lust.

Notice, however, that this courtly “love” is not a pagan concept, and, though it was influenced by Christian morality, Jacques Lacan it has nothing in common with real Christian love either. Like the famous quest for the Holy Grail, courtly love is a medieval literary creation.

Which is why the brilliant French psychoanalyst, Jacques Lacan, declared that courtly love “is an altogether refined way of making up for the absence of sexual relation by pretending that it is we who put up an obstacle to it.” [2]

In other words, the chalice of courtly love—and all the romantic sentiments and eroticism that fill it—is an illusion.[3] It’s impossible to find love through sexuality. It’s impossible to use your body to hide your emotional pain. It’s impossible to heal your own emotional brokenness through the body of another person as mortal and broken as you are. [4]

Most persons don’t realize this, but the common, or popular, view of “love” involves an element of receiving something. “I love chocolate” really means that “I enjoy getting the experience of the taste of chocolate.” Similarly, “I love you” commonly implies “I enjoy playing with your body,” or “I enjoy believing that you will give me security or protection,” or “I enjoy feeling sexual pleasure with your body” (or “I want to have sexual pleasure with your body.”) As a result, Lacan, in his teachings about love, described the typical act of love as “polymorphous perversion.” [5]

Don’t be put off by the big words. You already know what perversion means. Polymorphous simply means “having many forms.” So this amounts to saying, like the popular song from the 1980s, that we’re looking for love in all the wrong places. That is, we look for satisfaction in all the various titillating parts of the body but never find what is truly sought.

What is “truly sought” is something we all experience as painfully missing from life: some comforting sense of absolute belonging and acceptance. Those who are fortunate get a sense of this feeling as babies, under a parent’s protection, although the feeling is fractured more often than not by ordinary parental empathic failures, and then it is lost entirely as children become older and independent and the awareness of their essential human isolation and mortality sets in. Those who are less fortunate suffer a deeper lack: some parents are emotionally or physically distant and rarely provide any comfort and acceptance to their children; and some parents are outright abusive, leaving their children to languish in an environment of criticism and neglect.

Lacan points out that although “love”—that is, in its common, popular sense—is, in essence, a futile chasing after something that doesn’t exist, there is nevertheless a love beyond this “making love,” a love that exists beyond lack and limitation and that involves a sort of ecstasy of being,[6] as a matter of soul,[7] not of the body. The irony is that in the common act of “making love” we think we know what we want, but it turns out to be an illusion, while this other love touches on a real experience of which we know nothing. It’s a mystical sort of thing, as Lacan acknowledges.[8]

Now, although Lacan doesn’t say it this way, the difference between these two kinds of love—common “love” and true love (or real love)—can be conceived of as the difference between receiving and giving.

As shocking as it might sound, most of us who claim to be loving are not giving selflessly. Instead, we are addressing a covert psychological desire either to avoid being abandoned or to feel powerful.

Summary

Therefore, those who have the most to gain have the greatest desire to deceive. Those who have the least to gain—and who want nothing, and who give everything, like the saints—can love perfectly. And this perfect, true love is no imitation.


cijelo detaljno opsirno stivo ovdje:

http://www.guidetopsychology.com/sex_love.htm#love

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost pon ruj 01, 2014 2:50 pm

nesto o bipolarnom poremecaju

PSYCHOANALYTIC writers tend to focus on identity—or, to be more precise, the lack of a stable identity—as the core of Borderline Personality Disorder (BPD). But in my experience, given what I know about identity (it’s all a fraud—a social illusion), the real core of BPD, and other personality problems with Borderline elements, is rage. Rage is a raw and primitive form of anger as a response to intellectual, physical, or emotional abandonment.

The Rage from Feeling Abandoned

If you have problems with borderline symptomatology, and if you look closely, you will see that all of your interpersonal difficulties in both the past and the present were—and are—based in feelings of rage as a result of being—or feeling—unnoticed and emotionally abandoned. You will find that your whole being is given over—consciously or unconsciously—to inflicting hurtful revenge on the world around you for neglecting your emotional and physical needs.

In essence, this rage is a dramatic attempt to “get back at” the person who injured you. Even masochistic self-abuse (also called self-mutilation) can have a component of this revenge. In cutting, for example, you let out your rage in slow, “controlled” doses; in seeing your blood, you see yourself showing your wound—your life’s blood—to the “Other” who, you feel, has disavowed the value of your life.

So, too, attempts at suicide are attempts at revenge. “I’ll show them! Maybe when I’m dead they will realize how miserably they’ve treated me!”

Of course, suicide can also have the component of a desire to silence the rage. Drugs, alcohol, and sexuality can also be used to “silence” the rage. But none of these attempts to distract your attention from your rage can ever be successful. What is rage, after all, but an infant crying because she has been abandoned? Ignoring her and walking away won’t silence her crying. The only way to soothe her is to pick her up and find out what she needs—precisely what your parents didn’t bother to do.


The Rage Continues: Pushing Away

Yes, when you were a child, your father abandoned you emotionally, if not also physically. Maybe he was alcoholic; maybe he was emotionally distant; maybe he was weak and timid; maybe he was abusive; maybe he abandoned the entire family. Maybe your mother was harsh and critical and, not knowing how to reach out to you in real love, abandoned you emotionally as well. And to cope with that pain, you protected yourself by pushing them away. You found your revenge on them by becoming emotionally closed off; you hid your true feelings from them, and you acted out in disobedience to hurt them.

But now, as you are older, the rage continues. Whenever others offend you, you become enraged and you push them away, just as you pushed your parents away. Everyone who offends you, you push away.




The dynamic of pushing away actually begins as a benign defense in childhood when, confronted with your parents’s general lack of real love you say, if only silently to yourself in frustration, “Stop!” All you want is for the mistreatment to stop. But then this initial protective act grows into an aggressive act. You slowly transition from passively trying to stop the pain to actively getting revenge by pushing away anyone who offends you.




Sooner or later, then, you will look around and feel completely alone. “Look!” you say to yourself. “I’m all alone! Even God has abandoned me!” But God hasn’t abandoned you. You did it all to yourself. You pushed them all away yourself. You pushed them away in rage.


“It’s Your Fault!”

When children have to cope with dysfunctional parents—especially when the mother is demanding and the father is absent physically or emotionally—they learn to suppress their own needs and capitulate to the needs of the parents. Essentially, the children learn that hiding their true thoughts and feelings is the surest way to survive.

Eventually, the child will carry this emotional hiding right into adulthood, where it will cause frustrating difficulties in interpersonal relationships. Always holding back your true thoughts and feelings, you will feel constantly misunderstood. And then something odd happens. Blind to your own psychological defenses, and unable to see your role in the communication difficulties, you will blame others for everything. “It’s your fault!” You will always be at odds with others because, in blaming them, you fail to see that you are unconsciously speaking the angry words—“It’s your fault!”—you feared so deeply to say to you own parents.




This dynamic explains why BPD clients are so dreaded by many psychotherapists. If the psychotherapists haven’t done their own psychological scrutiny to immunize themselves from from getting caught in the unconscious of their clients, those unwary psychotherapists will find that no matter how hard they work, no matter how much of an effort they make, it only takes one BPD client to make them feel like miserable failures.




How can there ever be healing when those words of blame—“It’s your fault!”—are constantly on your lips?


The Imaginary, the Real, and the Symbolic

Now, some persons will insist that because your original wound happened in your early infancy, before you could communicate with language (that is, in a pre-verbal psychological state), the psychotherapist must take on the actions of a caring, supportive parent until you can experience pre-verbal healing, and then you can progress to a higher, cognitive level of treatment. Well, that idea misses the point that you are now an adult with adult language skills, and that the point of the treatment is to give adult linguistic expression to a trauma that overwhelmed you as an infant precisely because the trauma could not be contained symbolically in language.

So what does “symbolically in language” mean? Well, here it will be necessary to explain the three realms of psychological experience.


The Imaginary

The Realm of the Imaginary derives from the pre-verbal state of childhood. As children, we need—and desire—others to take care of our needs, but, without language, we conceive of this caretaking imaginally; that is, as images in our minds. Hence the realm of the imaginary is all in our heads, so to speak; it’s all based in the expectation that your needs should be fulfilled, and it provokes anger when your needs aren’t fulfilled.




Now, when a parent takes care of a helpless infant, the caretaking can be an act of pure—rather than imaginary—love in which the parent is concerned only for the infant’s ultimate good.

But once the child becomes capable of language and independent thought, then caretaking can fall back into the imaginary realm and degenerate into mere bribery, in which a parent “gives” only to manipulate the child with game-playing and guilt into behaviors more suited to the parent’s comfort than the child’s well-being.

Even in adulthood the desire for romantic fulfillment in another person resides in the realm of the imaginary because romantic fulfillment depends on fantasies of someone giving you what makes you feel good. As hard as it is to admit it, and as much as it contradicts popular culture, romantic sentiment is based in self-indulgence, not in a selfless love.

Furthermore, the pursuit of happiness, which characterizes contemporary culture, also belongs to the realm of the imaginary. Whether it be the “happiness” of drugs or alcohol or food or sexual stimulation or extreme risk-taking or athletic triumph or political triumph, it all points back to an infant wrapped in unconscious bliss, protected—at least momentarily—from the reality of its own vulnerability.





The Real

The Realm of the Real is the place of our essential fragmentation, vulnerability, and death. It’s the “place” where we find ourselves wounded and helpless. To most persons, it’s a terrifying place, and so most persons will do most anything to hide this reality from their own awareness. In fact, that’s the psychological function of a symptom: to hide a horrifying reality behind mental and physical manifestations such as addictions, anxiety, depressed mood, insomnia, lethargy, nightmares, weight gain, and so on.

Psychologically, then, when you encounter the real you experience a trauma. Or, more precisely stated, you experience a trauma if you encounter the real with nothing but symptoms and defenses from the Imaginary Realm.


The Symbolic

The Realm of the Symbolic is the realm of language. The truth is, when “bad” things happen to you, that is reality, but when, under the guidance of someone trained to interpret the unconscious, you learn to voice your pain openly and honestly in language, you enter into a psychotherapeutic aspect of the Realm of the Symbolic, and horror can be given containment. Learning to speak about pain and terror provides a sense of safety through a compassionate acceptance and “taming,” as it were, of your “wild” unspoken—and secret—thoughts and feelings. Thus it truly becomes possible to draw wisdom from pain and tragedy. For example, as a result of talking about dreams, or of exploring mental associations of one thing to another, an image can be formed of the hidden desires that may be motivating your self-defeating behavior.


To Heal the Rage

So, to heal your rage, it will be necessary (a) to recognize that your rage affects you to the core of your very being. It usually takes good, competent psychotherapy to do this—and it takes patience and emotional sensitivity. Then it will be necessary (b) to recognize in the moment how feelings of rage follow right on the heels of feelings of insult, abandonment, and helplessness. And then it will be necessary (c) to push past your fear and make the conscious decision to respond to that insult without rage.




(a) The Triggers of Anger


Learn to look for the actual events (notice the plural) that have been bothering you recently. Take each one separately. What are all the feelings about that event? (It won’t be just anger, because anger is the final, hostile reaction to all the other feelings.) When you have them all separated out, then you have an idea of what is really happening to you, apart from the anger.





(b) The Emotional Bridge


Next, follow each example of hurt back into its roots in the past to other times and circumstances when you felt the same way. Carefully scrutinize your childhood and examine your memories of painful events to discover what you were really feeling then, in those circumstances.




Remember, your impulsive reactions to present injuries are the unconscious expression of the emotions and fantasies you originally experienced, but suppressed, in childhood.








(c) The Remedy


Having understood the previous two steps, now deal with each event separately, according to the thoughts and emotions specific to that event. Do something constructive and creative about each problem individually, something emotionally honest and not based in the desire to hurt the other as you have been hurt. That is, choose something different from our culturally popular Satanic Rule: “Do to others what they do to you.” Choose something based in true love.




Keep in mind here that the part of you that falls into rage has the emotional maturity of a two year old child. When you feel frightened, it’s as if you become two years old again; you become a terrified and angry victim, and all rationality and trust flies out the window.

It will be important, then, that the adult part of you be able to listen to the frightened child part of you, as a wise adult would listen to a child: with patience and kindness. Be gentle while the child cries and screams. Give the child permission to cry. Then be firm in guidance. “You’re crying because you feel unloved, right? Well, to be loved it is necessary to show love to others. So let’s dry your tears, understand what happened, and find a way for everyone to be treated with respect.”





It’s as simple as a-b-c. And that difficult. Because, essentially, the healing process requires that you surrender your unconscious satisfaction in being a victim and then learn to give to the world around you the very thing your parents failed to give to you: real love.

You have been rejecting love. You are even now rejecting love. Nothing in your life will make sense until you remedy this problem.

http://www.guidetopsychology.com/bpd.htm

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost pon ruj 01, 2014 2:53 pm

nesto o granicama

BY definition, a boundary is anything that marks a limit. Psychological limits define personal dignity. When we say, “You just crossed a line,” we are speaking about a psychological limit that marks the distinction between behavior that does not cause emotional harm and behavior that causes emotional harm.

We all need to protect ourselves from emotional harm. Psychological defenses are created in childhood to serve that purpose unconsciously, but they can also lead us into unhealthy and unproductive behavior. Boundaries, unlike psychological defense mechanisms, are conscious and healthy ways to protect ourselves from emotional harm.

Some persons, however, have great difficulty setting boundaries—they may even believe that setting boundaries is rude—and this difficulty usually derives from child abuse. But let’s be clear that abuse can range from subtle emotional manipulation to severe sexual and physical abuse. To the unconscious, though, any abuse, no matter how mild or severe, is an insult to personal dignity. It’s precisely this insult to personal dignity that explains why adults who were abused as children lack the ability to set appropriate boundaries. Why? Well, their not having boundaries served them as a defense mechanism in childhood. Most abused children know intuitively that if you try to do anything to resist the abuse, you just get hurt all the more. So setting aside any resistance means less hurt.

Sadly, defenses that served you very well as a child to ensure your survival can actually cripple you with fear, dishonesty, and self-sabotage when carried into adulthood. With persistence and courage, however, any psychological defense can be overcome.

So if a lack of boundaries has gotten you into trouble in the past, take heart, for the problem can be remedied.

http://www.guidetopsychology.com/boundaries.htm

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Gost pon ruj 01, 2014 3:32 pm

bazilija je napisao/la:evo je (zastićena je autorskim pravima):

Realnost - Page 7 287ayr
u krugu stoje ljudi, pola kruga čine žene , neke od njih su gole, samo čarape i cipele imaju. Muškarci čine drugu polovicu kruga i stoje nasuprot ženama.
Gole žene su stare debele žene, muškarci su bradati i stariji.
Na licima ne primjećujem sreću ni veselje već zabrinutost i iščekivanje.
Gole žene su prekrižile ruke preko grudi.
Iako se čini da prkosno stoje one ipak prekrivaju golotinju.
Nije mi slika ljepa, nekak je mučenička, dali je logoraška ili sektaška 
Snimana poslje 1930.

Gost
Gost


[Vrh] Go down

Realnost - Page 7 Empty Re: Realnost

Postaj by Sponsored content


Sponsored content


[Vrh] Go down

Stranica 7 / 29. Previous  1 ... 6, 7, 8 ... 18 ... 29  Next

[Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.