Re: Traži se Don Juan :)

[besposlenpop]

Ovo je kao da čitam; Žene s Venere, muškarci s Marsa.

Zvuči ko da ti je taj naslov neozbiljan?

Dublje promisli pope.. koliko muškaraca poznaješ sa gore navedenim principima? I ne prepoznaješ kod nekih žena mušku stranu, a kod muškaraca žensku? Što je za tebe uopće ženstvenost? Ono, kada nas pokušate izmodelirati kako vama odgovara pa smo "podatne", u suprotnom, kada ne uspijete u tome,  smo gnjavaža?  Očekujem podroban odgovor! Go pope, go!

...

Ne brojim muškarce u svojoj okolini prema seksitičkim, ili tek stereotipnim fasadama.
A pogotovo se ne bavim psihoanalizama ljudi, pa niti muško-ženskim mozgovima.

Ženstvenost ti je za mene jedan stereotip, koji se ponegdje ponekad uklapa, a ponekad beznadežno nedostaje ... al da je nekaj bez čega se ne može - nije. Ima i važnijih stvari ...
A ja ti nisam baš tip koji bi modeliral, pokušavam živjeti u svijetu takvom kakav je i pokušavam prihvaćati žene takve kakve jesu i kakve misle da jesu - u krajnjoj liniji, žene su za mene suprotni spol i to je fakt koji je nepromjenjiv (ajmo ovdje zaobići LBGT) ... a dalje se sve svodi na individualnost. 

Nadam se da sam dal nekakav zadovoljavajući odgovor? 

[Buffy]

Lijepo rečeno... no, moram još jednom napomenuti da tema nije usmjerena na moj osobni svijet. On je uglavnom pročišćen, usudila bih se reći sretan. Više gledam širu, generalnu sliku i situacije s kojima se neposredno susrećeš, primjećuješ.. Ja baš volim život, guštam u njemu i svaka nepredvidljivost mi je izazov, no vidim da to u mojoj okolini nije baš tako. Žene su u njemu puno maštovitije, muškarci dosadni.

Na tvoj nije, ali na moj jest

Čitala sam istraživanje koje mi je potvrdilo ono što sam empirijski u osjećaju disanja ili gušenja kalibrirala oko sebe, kako je položaj žene u našem društvu unazađen za neki 60 mjesta na ljestvici, za razliku od prije 30 godina.
Porastom kulture nasilja, ponestalo je prostora za igru i rafiniranost koju žene u sebi nose, ustupilo je mjesto rudimentarnom i patrijarhalnom.

[whisperer]

mogu pokušati, figura oca, kad dođe zajedničko dijete njegovo je da to dijete dobije sve, nisam ti rekao ništa što već ne znaš ali iako si rekla da nećemo o partnerstvima i u privatnu sferu, no meni je utisak prejak da ne ispričam, moj najbolji prijatelj je živio s curom koja je imala dijete koje je išlo u prvi razred mislim, on je prihvatio da je dijete uvijek na prvom mjestu ali tražio je da bude barem na br.2, i stvarno se promijenio poprilično, njegova rođena sestra ga nije prepoznala kad smo im došli u posjet, trudio se oko djeteta i mala ga je bila zavoljela, i očekivan rasplet naravno - on nije mogao biti na 2. mjestu, njene prijateljice, rođaci i ostali su se počeli miješati i razdvojili su se.. naravno da nisam čuo cijelu njezinu stranu priče, ali ovo je u obrisima radi forme foruma.

i to je taj naš muški kut gledanja otprilike, ako dođe do pokušaja uzurpiranja odnosa, imaš dva puta, ili kompromis gdje prihvaćaš novo stanje, nakon kojeg više ne osjećaš svoj "mojo" i postaneš dosadan sam sebi kamo li svojoj ženi, ili da ostaneš vjeran sebi, iako volim vjerovati u multipolarnost svijeta i odluka, teško me netko može uvjeriti da u suštini ima više od ta 2 načina za muške..

Malo ću se našaliti pa reći kako je figura oca u prve tri godine (a prve tri su najbitnije!) ta da bude dosljedan fizički radnik; prenesi, razvažaj, prebaci, dohvati, donesi, slaži teret, prenašaj teret itd. Naravno, uz jasne naputke majke-multipraktik jer, ruku na srce, vi se zbunite na dvije istovremene informacije pa s vama treba praktično i metodično.
No, međutim, potaknuo si mi razmišljanje na nešto drugo, a to je koliko zapravo, uz ljubav koja je evidentna u takvim slučajevima, treba imati i hrabrosti ući u vezu i preuzeti ulogu oca tuđeg djeteta. Vrlo sličnu varijantu misli imam i u slučajevima gdje je partner preminuo ili je dijete usvojeno. Svi će reći da je ljubav ključna, ali nažalost, nisam sigurna da ona uvijek ima veze s realnošću. U slučaju koji spominješ, mislim da je definitivno njena krivica, no ako je mlađa žena, razumljivo je. Kao mlađi smo podložni manipulacijama bližnjih, kasnije ako uspiješ stasati, promijeniš priču. U takvim situacijama sam k o lavica, nema šanse da netko prelazi granicu uplitanja u moje odluke. Pogotovo onih koji se to zaista ne bi trebalo ticati. Nisam sigurna da i sama žena ima više opcija od tih dviju koje si spomenuo..

[whisperer]

Ženstvenost ti je za mene jedan stereotip, koji se ponegdje ponekad uklapa, a ponekad beznadežno nedostaje ... al da je nekaj bez čega se ne može - nije. Ima i važnijih stvari ...

Kao npr.?

[whisperer]

Na tvoj nije, ali na moj jest

Čitala sam istraživanje koje mi je potvrdilo ono što sam empirijski u osjećaju disanja ili gušenja kalibrirala oko sebe, kako je položaj žene u našem društvu unazađen za neki 60 mjesta na ljestvici, za razliku od prije 30 godina.
Porastom kulture nasilja, ponestalo je prostora za igru i rafiniranost koju žene u sebi nose, ustupilo je mjesto rudimentarnom i patrijarhalnom.

Sorry, učinilo mi se da me tješiš. : ))

Što misliš što je uzrok nasilju?

[kic]

Žensko je bliže kozmičkom. Dublje je povezano sa zemljom i neposredno je uvučeno u velike kružne tokove prirode. Muško je slobodnije, životinjskije, gibljivije i u osjećanju i u razumijevanju, budnije i napetije.

Muškarac doživljava sudbinu i shvaća kauzalnost, logiku postaloga po uzroku i učinku. Ali žena jest sudbina, ona jest vrijeme, ona jest organska logika sama postojanja. Baš zato joj je stran kauzalni princip. Kada god je čovjek nastojao učiniti sudbinu shvatljivom, uvijek je dobivao dojam o nečem ženskom, o Moirama, Parkama i Nornama. Najviši bog nikada nije sama sudbina, nego je on zastupa ili njome vlada - kao muškarac ženom. Žena je u prvobitnim vremenima i vidovnjakinja, ne zato što poznaje budućnost, nego zato što to jest. Svećenik samo tumači, ali je žena orakul. Samo vrijeme govori iz nje.

Muškarac čini povijest, a žena jest povijest. Tu se na tajnovit načini razotkriva dvostruki smisao svega živa zbivanja, ono je po sebi kozmičko strujanje, a potom opet redoslijed, mikrokozmos koji to strujanje obuhvaća u sebi, štiti i održava. Ta "druga povijest" je zapravo muška, politička i socijalna; ona je svjesnija, slobodnija i pokretljivija. Ona svojim podrijetlom seže duboko u začetke životinjskog svijeta i poprima u životnim tokovima visokih kultura svoj krajnji simbolički i svjetsko-historijski oblik. Ženska povijest je prva, vječna i majčinska, biljkovita - biljka sama uvijek ima u sebi nešto žensko - povijest slijeda generacija, bez kulture, koja se nikad ne mijenja i koja kroz postojanje svih životinjskih i ljudskih vrata, kroz sve pojedinačne kulture kratkotrajnog života, prolazi ravnomjerno i tiho. Ako se pogleda unatrag, ona znači isto što i sam život. Ona također ima svoju borbu i svoju tragiku. Žena postiže svoju pobjedu sposobnošću rađanja. Kod Azteka, tih Rimljana meksičke kulture, žena koja rađa pozdravljena je kao hrabri ratnik, a onu koja bi pri porodu umrla, sahranjivali su s istim počastima kao i junake koji su pali u polju. Vječna politika žene je osvajanje muškarca, posredstvom kojeg može biti majka djeteta, dakle povijest, sudbina, budućnost. Njena duboka razboritost i ratno lukavstvo usmjereni su stalno na oca njenog sina. No muškarac koji svom težinom svog bića pripada drugoj povijesti hoće da ima svog sina kao nasljednika, nosioca njegove krvi i njegove povijesne tradicije.

Ovdje se u muškarcu i ženi bore obadvije vrste povijesti za moć. Žena je jaka i cjelovita u onome što jest, te doživljava muža i sina samo u odnosu na sebe i svoje određenje. U biću muškarca nalazi se nešto podijeljeno. On je to i još nešto drugo, što žena niti shvaća niti priznaje i osjeća kao pljačku i silu nad onim što je njoj najsvetije. To je tajni prastari rat spolova, koji traje vječno, otkad postoje spolovi, šutke, ogorčeno, bez pomirenja, bez milosti. Tu također ima politike, vojevanja, saveza, ugovora i izdaje. Rasni osjećaji mržnje i ljubavi, koji su oba potekli iz dubina čežnje za svijetom, iz praosjećaja usmjerenosti, vladaju među spolovima još strapnije nego u drugoj povijesti između muškarca i muškarca.

Postoji ljubavna lirika i ratna lirika, ljubavne igre i bojne igre i dvije vrste tragedije - Othello i Macbeth - ali ništa u političkom smislu ne dostiše Klytemnestrine bezdane i Krimhildinu osvetu.

_____

evo prepisah par redaka i Spenglera.

[besposlenpop]

Ženstvenost ti je za mene jedan stereotip, koji se ponegdje ponekad uklapa, a ponekad beznadežno nedostaje ... al da je nekaj bez čega se ne može - nije. Ima i važnijih stvari ...

Kao npr.?

(al me pili nasitno)


A ka'ja znam ... harmonija karaktera? 

[besposlenpop]

[Gost]

Žensko je bliže kozmičkom. Dublje je povezano sa zemljom i neposredno je uvučeno u velike kružne tokove prirode. Muško je slobodnije, životinjskije, gibljivije i u osjećanju i u razumijevanju, budnije i napetije.

Muškarac doživljava sudbinu i shvaća kauzalnost, logiku postaloga po uzroku i učinku. Ali žena jest sudbina, ona jest vrijeme, ona jest organska logika sama postojanja. Baš zato joj je stran kauzalni princip. Kada god je čovjek nastojao učiniti sudbinu shvatljivom, uvijek je dobivao dojam o nečem ženskom, o Moirama, Parkama i Nornama. Najviši bog nikada nije sama sudbina, nego je on zastupa ili njome vlada - kao muškarac ženom. Žena je u prvobitnim vremenima i vidovnjakinja, ne zato što poznaje budućnost, nego zato što to jest. Svećenik samo tumači, ali je žena orakul. Samo vrijeme govori iz nje.

Muškarac čini povijest, a žena jest povijest. Tu se na tajnovit načini razotkriva dvostruki smisao svega živa zbivanja, ono je po sebi kozmičko strujanje, a potom opet redoslijed, mikrokozmos koji to strujanje obuhvaća u sebi, štiti i održava. Ta "druga povijest" je zapravo muška, politička i socijalna; ona je svjesnija, slobodnija i pokretljivija. Ona svojim podrijetlom seže duboko u začetke životinjskog svijeta i poprima u životnim tokovima visokih kultura svoj krajnji simbolički i svjetsko-historijski oblik. Ženska povijest je prva, vječna i majčinska, biljkovita - biljka sama uvijek ima u sebi nešto žensko - povijest slijeda generacija, bez kulture, koja se nikad ne mijenja i koja kroz postojanje svih životinjskih i ljudskih vrata, kroz sve pojedinačne kulture kratkotrajnog života, prolazi ravnomjerno i tiho. Ako se pogleda unatrag, ona znači isto što i sam život. Ona također ima svoju borbu i svoju tragiku. Žena postiže svoju pobjedu sposobnošću rađanja. Kod Azteka, tih Rimljana meksičke kulture, žena koja rađa pozdravljena je kao hrabri ratnik, a onu koja bi pri porodu umrla, sahranjivali su s istim počastima kao i junake koji su pali u polju. Vječna politika žene je osvajanje muškarca, posredstvom kojeg može biti majka djeteta, dakle povijest, sudbina, budućnost. Njena duboka razboritost i ratno lukavstvo usmjereni su stalno na oca njenog sina. No muškarac koji svom težinom svog bića pripada drugoj povijesti hoće da ima svog sina kao nasljednika, nosioca njegove krvi i njegove povijesne tradicije.

Ovdje se u muškarcu i ženi bore obadvije vrste povijesti za moć. Žena je jaka i cjelovita u onome što jest, te doživljava muža i sina samo u odnosu na sebe i svoje određenje. U biću muškarca nalazi se nešto podijeljeno. On je to i još nešto drugo, što žena niti shvaća niti priznaje i osjeća kao pljačku i silu nad onim što je njoj najsvetije. To je tajni prastari rat spolova, koji traje vječno, otkad postoje spolovi, šutke, ogorčeno, bez pomirenja, bez milosti. Tu također ima politike, vojevanja, saveza, ugovora i izdaje. Rasni osjećaji mržnje i ljubavi, koji su oba potekli iz dubina čežnje za svijetom, iz praosjećaja usmjerenosti, vladaju među spolovima još strapnije nego u drugoj povijesti između muškarca i muškarca.

Postoji ljubavna lirika i ratna lirika, ljubavne igre i bojne igre i dvije vrste tragedije - Othello i Macbeth - ali ništa u političkom smislu ne dostiše Klytemnestrine bezdane i Krimhildinu osvetu.

_____

evo prepisah par redaka i Spenglera.

Meni je ovaj tekst blagi uzas. Sad ce netko reci da u njegovo iscitavanje unosim "modernije" vrijednosti i da sam uvjetovana vidjeti sovinizam ondje gdje ga nema, ali ne mogu se oteti dojmu da se radi upravo o takvom tekstu. Muskarci su logicni, svjesni kauzalnog slijeda, cine povijest, oni su aktivni, slobodniji su, gibljiviji i u osjecajima i razumu, a zene su, eto, povijest sama, biljkovite su, ostvaruju svoj smisao u osvajanju muskaraca i radjanju potomstva. Jos drobi o ratu spolova koji pljusti savezima, ugovorima, izdajama. Okej. No sad cu ja doticnom spocitnuti njegovu shebanu logiku i uputiti ga na mijesanje uzroka i posljedica. Istini za volju, tko nam je ostavio prostora u "povijesti samoj" da se jedino ocitujemo i utjecemo kroz stvaranje i brigu za potomstvo, odricuci nam pravo na obrazovanje koje se nije svodilo samo na pling pling ucenje kakvog glazbala, "kukicanje" i opajanje pricama o najvecem smislu zeninog zivota - udaji? Karikiram, jasno, ali nisam bas promasila cinjenicno stanje.

[kic]

uh vratio sam knjigu, šteta jer u odlomku koji slijedi govori o tome kako žene imaju više takta i imaju više nagona jer su bliže kozmičkom, žena s dna se uspinje brže od muškarca, ali i brže pada..

nemam namjeru braniti Spenglera iako je tekst star stoljeće, kritika može uvijek, ali ako postoji šovinizam kod njega, to je onaj spram psihologije, on je osjetio u svoje vrijeme tonjenje filozofije u odnosu na znanost i vidio je da počinju vladati psihološke teme u društvu kao štetnost alkohola ili pušenja po ljudsko zdravlje i sl, i njegova misao je transgeneracijski prenesena na neki način gdje muškarci imaju dojam da ih žene profiliraju i prije nego što progovore s njima, a svako djelo ili riječ se nalaze često na vagi, možda je to i dio odrastanja i znak da sa ženom ne možeš kao i s kompićem, ali možda se i pretjerali s time..

[*madonna*]

Ja smirujem i podižem more
Ja sam u zrakama sunca
Ja pomažem suncu u njegovom hodu
Ono što mi se čini dobrim, to se događa
Sve se oblikuje prema meni
Ja oslobađam okovane lancima






Koja su vaša razmišljanja o muškim i ženskim principima? Kako na njih iz današnje perspektive, u kojima su dane veće mogućnosti ženama, gledate i kako ih proživljavate?

ne mogu govoriti o drugima ali mogu ( donekle ) kazati ( ne govoriti ) ponešto o sebi  jer, za govor potrebno je saznanje o dugoročnosti o sebi i svojim principima životnim dok je kod mene do vrlo periodično i srednjeročno.

sada sam u fazi majke i čuvarice ognjišta, karijera mi nije ni na kraju pameti pa sam stoga i unazad 2 godine osustala od mijenjanja posla  u svrhu svladavanja novih vještinja, prosperiteta i više mjesečne plaće. odlučih se za dom i dijete. u neku sam ruku i prmorana bila na to međutim nije mi to teško palo pa time to ponekad niti ne uzimam u obzir već shvaćam takvu  ukukuljenost nekim svojim izborom. ali oduvijek ženu shvaćam kao glavnu akterku oko ognjišta, odgoja i dočekivanja dok muškarca doživljavama kao lovca, donosioca i branitelja.

žena je suptilni upravitelj ( ne dao bog da se oduzme moć muškarcu ili umanji njegova važnost u smislu muškosti   ) , umni stroj, idejni osmišljavač, vizionar i usmjeravatelj dok je muškarac mišični stroj, naš obrambeni mehanizam, sprovoditelj naših ideja, ljubavnik, naš neprijatelj i prijatelj i bog kojemu se ( kao ) klanjamo ( znam šta ovog mog pali    )


u društvu su se ( malo ) pobrkale vrijednosti, nema poštivanja, nema umjerenosti u odnosima stoga ako u mnogo porodica ne štimaju odnosi, poremećuju se lančanom reakcijom i u društvu ali i obrnuto, društvo nije dobro, ne čuva obitelj, nije primjer našoj djeci ni roditeljima pa tako se nemir unosi u obitelj .... 

vođeni idejama za liberalizacijom ( svega ) dolazi do urušavanja usustavljenosti zakona i pravila kao stupova održavanja kulture ponašanja u društvu ( porodici, muško-ženskim odnosima ) ....

[whisperer]

Bok Lasto...  Evo, ja ću se kratko nadovezati na kic-inog Spenglera.


Imam snažan dojam da je tip pokušao biti romantičan, ili je pak bio zaljubljen dok je švrljao po redovima. Neobičan je njegov tijek misli, ali takva je i romantika; mnogolična, iskušavajuća, muzikalna, do krajnosti iznenađujuća, nesvjesna, snolika.. u zaljubljenosti ipak njegujemo neobičnost, sve što je obično ne spada tu. No, isto tako kada bi raspredali analizu o samoj romantici, koja je zapravo široka duhovna i kulturna pojava, nisu svi baš filozofski nastrojeni naspram nje. Spengler je ipak Nijemac, a zna se da je njima filozofija od velikog značaja. U jednu ruku tip djeluje na osjećajnoj i čeznutljivoj bazi, ali se sapleo u beskonačnosti loše romantike. Da sam zaljubljena u njega i da mi veli kako sam njegova povijest, vjerojatno bih se u tom labirintu refleksije onesvijestila. No kako svijet ne ustrajava na tome da običnom dugoročno dajemo visoki smisao, onom naviknutom tajanstven izgled, konačnom beskonačan sjaj, poznatom dostojanstvo nepoznatog... to prerasta, kao i tekst,  u puko igranje duha i fantazije u samo zadovoljno uživanje u sebi samima.

[*madonna*]

Bok Lasto...  Evo, ja ću se kratko nadovezati na kic-inog Spenglera.

... dobra večer 

[Lena]

danas nema jasne granice šta je to muško,a šta žensko djelovanje i iako nam prirodno neke stvari bolje leže možeš se baviti i djelovati u svemu šta poželiš (skoro svemu odnosno onom čemu težiš i dostupno ti je).....
za mene je to dobro jer mislim da su muškarci i žene zaista jednaki po mogućnostima....razlike postoje i neka ih,ali tu se uvijek upliće ona nit - različiti smo,ali mi smo bolji jer.......i onda oba spola vide samo sve vrline,a ne i mane.....
borba svjetova....
i nemojte samo o tome da su se izgubile vrijednosti jer eto nema više one tradicije da je žena žena i ima svoju jednu i jedinu ulogu i zna se šta je njeno djelovanje,a da muškarac sad gubi svoj iskonski smisao.....lovac,zaštitnik....
nije isto kao prije,ali po meni to je dobro....druga je stvar ako se djeca odgajaju ili još češće ne odgajaju nego neka sami upijaju,pa šta uhvate-da je materija jedino važno....imati,posjedovati.....
zapravo nam treba puno manje nego (dosta njih i nas) danas imamo.....ali oči su gladne.....
to smo šta jesmo....nisu svi isti...to je jedino važno i točno.....a uloge su tu da.....nije da ih se možemo do kraja osloboditi....neke i volimo i ponosno imamo,a neke ne.....
ne znam uvijek sam bila i još jesam izuzetno osjetljiva na pravdu i pravednost....pitanje je koliko je i sama dijelim uokolo....možda si umišljam da sam pravična
još jedna važna stvar je šta je nama kao pojedinki najvrijednije....nije to konstanta kroz život.....učimo,rastemo,mijenjamo se......

[besposlenpop]

Možete li samo iz cuckovog izraza skužiti ko kak vozi? 

[whisperer]

Lenac.

[kic]

Bok Lasto...  Evo, ja ću se kratko nadovezati na kic-inog Spenglera.


Imam snažan dojam da je tip pokušao biti romantičan, ili je pak bio zaljubljen dok je švrljao po redovima. Neobičan je njegov tijek misli, ali takva je i romantika; mnogolična, iskušavajuća, muzikalna, do krajnosti iznenađujuća, nesvjesna, snolika.. u zaljubljenosti ipak njegujemo neobičnost, sve što je obično ne spada tu. No, isto tako kada bi raspredali analizu o samoj romantici, koja je zapravo široka duhovna i kulturna pojava, nisu svi baš filozofski nastrojeni naspram nje. Spengler je ipak Nijemac, a zna se da je njima filozofija od velikog značaja. U jednu ruku tip djeluje na osjećajnoj i čeznutljivoj bazi, ali se sapleo u beskonačnosti loše romantike. Da sam zaljubljena u njega i da mi veli kako sam njegova povijest, vjerojatno bih se u tom labirintu refleksije onesvijestila. No kako svijet ne ustrajava na tome da običnom dugoročno dajemo visoki smisao, onom naviknutom tajanstven izgled, konačnom beskonačan sjaj, poznatom dostojanstvo nepoznatog... to prerasta, kao i tekst,  u puko igranje duha i fantazije u samo zadovoljno uživanje u sebi samima.

lijep si tekst napisala, ja ću odgovoriti s prekrasnom sličicom od Frezzata i citatom meni omiljenog Ciorana..

Naravno, postoji ljubav - i ja sam se često pitao: kad smo sve prozreli, sve proniknuli, kako se još netko može zaljubiti u bilo što? Pa ipak, to se događa. To je čak ono što je u životu istinito i zanimljivo. Želio bih završiti ovo razmišljanje jednom optimističkom notom: život je stvarno zanimljiv i privlačan, zato što, iznad svega, nema nikakvog smisla. A u vezi s tim navodim uvijek sljedeći primjer: možete sumnjati apsolutno u sve, potvrditi se kao savršeni nihilist, a ipak se zaljubiti kao najveći idiot. Ta teorijska nemogućnost strasti, ali koju stvarni život neprestano izigrava, razlog je što život ima sigurnu, neospornu, neodoljivu draž. Patimo, smijemo se svojim patnjama, radimo što god hoćemo, ali to osnovno proturječje je na kraju možda ono zbog čega život još vrijedi truda da bude proživljen"

[Buffy]

Možete li samo iz cuckovog izraza skužiti ko kak vozi? 

Muški cucek?

[Sponsored content]