Avangarda, dokumentarci, zanimljivi intervjui..

[whisperer]

Izvrstan video o stvarima o kojima obično ne razmišljamo, a koji štošta pojašnjava - naročito paranoju zbog klimatskih promjena, najveći genocid ikad na Bliskom istoku koji je u tijeku već godinama, a sada je proces do kraja "istrijebiti siromašne" jer su ovi s lovom već na sigurnom - tj. preseljenju smo svjedoci.

[whisperer]

Zanimljiv i inspirativan dokumentarni film "Meru" u kojem tri vrhunska planinara pokušavaju doseći vrlo riskantan vrh Meru-a na Himalajama. Vele da je penjanje riskantnije od Everesta, no, ukoliko pogledate, shvatit ćete i zašto. Film je, zapravo, inspirativan, za sve ljubitelje extremnih sportova. Fantastična mi je činjenica koliko u toj zaljubljenosti rizika teško možeš odustati. Ili to voliš, ili ne... Ukoliko voliš, riskiraš bezgranično. Čak je pojam rizika pogrešan, više bih rekla potreba za nedostižnim. Super cijenim takav duh.

Film u cijelosti na filmoviti:
http://www.filmovita.com/meru-2015/

[whisperer]

[darla_]

Bas cu pogledati, gledale smo Buffica i ja i Mt. Everest. 

Inace K2 je najtezi za popeti se, ima odlican dokumentarac o njemu, morati cu prokopati pa ga staviti. Mene bilo puklo ove jeseni da idem na Mt. Kailash, pa je u turu ukljuceno i odlazak u Mt. Everest Base Camp, samo onaj sa Tibetske, ne Nepalske strane.

Sto se tice K2, bas u biti najpoznatiji sherpa, Pemba sherpa, jedan od rijetkih prezivjelih tu katastrofu na K2 prije neku godinu i koliko god to u biti bilo impozantno, meni je u biti najbolji prikaz ljudske prirode, nakon sto jednom udju u Death Zone, to je zona iznad cam IV u svim tim ekspedicijama, kako proradi instinkt za prezivljavanje i rijetko tko se vrati po nekoga. Pemba se vratio i zato bio na naslovnici Nactional Geographica te godine. U biti totalno deromantizira cijelu tu pricu.

Evo ga:

[whisperer]

Po sjećanju K2 sam gledala igrani film, čini mi se da je scenarij napisan po istinitom događaju. Dokumentarac nisam zamijetila, baš bih ga voljela pogledati.
Mt. Kailash? Super privlačno... iako bih se ja za takve rute prvo po Velebitu uzduž i popreko pripremala. Frendice su mi bile u Nepalu prošle godine, oduševljene su..
Da ne komentiram i ne otkrivam previše Meru, pogledaj prvo pa ćemo onda razvezati..

[darla_]

Po sjećanju K2 sam gledala igrani film, čini mi se da je scenarij napisan po istinitom događaju. Dokumentarac nisam zamijetila, baš bih ga voljela pogledati.
Mt. Kailash? Super privlačno... iako bih se ja za takve rute prvo po Velebitu uzduž i popreko pripremala. Frendice su mi bile u Nepalu prošle godine, oduševljene su..
Da ne komentiram i ne otkrivam previše Meru, pogledaj prvo pa ćemo onda razvezati..

Pa da za Mt. Kailash definitivno treba zavrsiti planinarsku skolu, jer nije zajebancija, moras znati sve one stvari sto tamo uce, od vezanja covrova, nocnog planinarenja, slaganja satora na manje pristupacnim mjestima, sanlazenja u prirodi i naravno fizicka kondicija, posto je to ipak skoro 5000 metara, mislim da bez par puta na Triglav uz Velebit bi bilo suludo. Uglavnom bila sam se prijavila u devetom mjesecu u planinarsku skolu i usokirala se kad sam shvatila da ima lista cekanja  . I da sam ja jedno 150, a primaju ih maksimalno 80 i da se ljudi prijavljuju od sestog mjeseca. Tako da to za sada stoji, ali pogledala sam brdo dokumentaraca o tome i onda obicno na to budu vezani oni o Himalajskim vrhovima.

Pogledala Meru. Sa jedne strane se divim takvim ljudima, sa druge strane mislim da je to prilicno glup, sebican i neodgovoran nacin za umrijeti ili postati trajnim invalidom, pogotovo ako imas obitelj.

Dobro ovdje na Meru je jos ajmo reci to stvar fizicke pripreme i recimo da imas stvari vise pod kontrolom nego na drugim sumitima, iako je Meru mozda alpinisticki zahtjevniji, jer koliko vidim oni su mogli prespavati vani i ne trabaju im boce sa kisikom, i mogu spustiti partnera, ako nesto krene po zlu. To recimo ako ides na Everest ili K2 nema teorije. Na Everestu i K2 ako se sjebes dok si u Death Zoni, jedino tko te moze spustiti je dragi Bog. Jer fizicka sprema ne znaci nista, jednostavno zbog hladnoce i rijetkosti zraka, nemas snage, pomoci drugoj osobi. I gore ako se ne uspijes spustiti sa vrha do kampa za vrijeme dana i ostanes vani po noci, zaboravi na ruke i noge, bez obzira na opremu.

Tako da sa jedne strane je impozantno, sa druge strane je u biti ovisnost. Renald je recimo u ovom dokumentarcu imao vise srece nego pameti, jer u njegovom stanju vjerojatnost za mozdani je bila ogromna, a ne samo mogucnost. Tako da ta njihova prica o stajanju na vrijeme, je u biti samo teoretska, nitko od njih u biti ne zna stati na vrijeme, zato ih vecina i ne dozivi starost, nego ostanu negdje na planini. Sto nije los nacin za umrijeti, ali opet gledano na one koje ostavljaju iza sebe, sebican.

[besposlenpop]

...

Pa da za Mt. Kailash definitivno treba zavrsiti planinarsku skolu, jer nije zajebancija, moras znati sve one stvari sto tamo uce, od vezanja covrova, nocnog planinarenja, slaganja satora na manje pristupacnim mjestima, sanlazenja u prirodi i naravno fizicka kondicija, posto je to ipak skoro 5000 metara, mislim da bez par puta na Triglav uz Velebit bi bilo suludo. Uglavnom bila sam se prijavila u devetom mjesecu u planinarsku skolu i usokirala se kad sam shvatila da ima lista cekanja  . ...

A jel imaju roditeljske sastanke? 

[Buffy]

Pogledala Meru. Sa jedne strane se divim takvim ljudima, sa druge strane mislim da je to prilicno glup, sebican i neodgovoran nacin za umrijeti ili postati trajnim invalidom, pogotovo ako imas obitelj.

Lijepo od tebe što nisi spomenula što sam rekla na kraju filma

[darla_]

Pogledala Meru. Sa jedne strane se divim takvim ljudima, sa druge strane mislim da je to prilicno glup, sebican i neodgovoran nacin za umrijeti ili postati trajnim invalidom, pogotovo ako imas obitelj.

Lijepo od tebe što nisi spomenula što sam rekla na kraju filma

Pa ostavila sam tebi da kazes, ako zelis, posto si bila vrlo eksplicitna 

[whisperer]

Buffica je zasigurno Renaldu poslala eksplicitni mail sa analizom.

[whisperer]

Pa da za Mt. Kailash definitivno treba zavrsiti planinarsku skolu, jer nije zajebancija, moras znati sve one stvari sto tamo uce, od vezanja covrova, nocnog planinarenja, slaganja satora na manje pristupacnim mjestima, sanlazenja u prirodi i naravno fizicka kondicija, posto je to ipak skoro 5000 metara, mislim da bez par puta na Triglav uz Velebit bi bilo suludo. Uglavnom bila sam se prijavila u devetom mjesecu u planinarsku skolu i usokirala se kad sam shvatila da ima lista cekanja  . I da sam ja jedno 150, a primaju ih maksimalno 80 i da se ljudi prijavljuju od sestog mjeseca. Tako da to za sada stoji, ali pogledala sam brdo dokumentaraca o tome i onda obicno na to budu vezani oni o Himalajskim vrhovima.

Pogledala Meru. Sa jedne strane se divim takvim ljudima, sa druge strane mislim da je to prilicno glup, sebican i neodgovoran nacin za umrijeti ili postati trajnim invalidom, pogotovo ako imas obitelj.

Dobro ovdje na Meru je jos ajmo reci to stvar fizicke pripreme i recimo da imas stvari vise pod kontrolom nego na drugim sumitima, iako je Meru mozda alpinisticki zahtjevniji, jer koliko vidim oni su mogli prespavati vani i ne trabaju im boce sa kisikom, i mogu spustiti partnera, ako nesto krene po zlu. To recimo ako ides na Everest ili K2 nema teorije. Na Everestu i K2 ako se sjebes dok si u Death Zoni, jedino tko te moze spustiti je dragi Bog. Jer fizicka sprema ne znaci nista, jednostavno zbog hladnoce i rijetkosti zraka, nemas snage, pomoci drugoj osobi. I gore ako se ne uspijes spustiti sa vrha do kampa za vrijeme dana i ostanes vani po noci, zaboravi na ruke i noge, bez obzira na opremu.

Tako da sa jedne strane je impozantno, sa druge strane je u biti ovisnost. Renald je recimo u ovom dokumentarcu imao vise srece nego pameti, jer u njegovom stanju vjerojatnost za mozdani je bila ogromna, a ne samo mogucnost. Tako da ta njihova prica o stajanju na vrijeme, je u biti samo teoretska, nitko od njih u biti ne zna stati na vrijeme, zato ih vecina i ne dozivi starost, nego ostanu negdje na planini. Sto nije los nacin za umrijeti, ali opet gledano na one koje ostavljaju iza sebe, sebican.

Malo sam progooglala Kailash i djeluje dosta zahtjevno. Treba tu puno više od položene škole, i iskustva i fizičke spreme. Našem profilu su potrebne rekreativne rute po Nepalu i Tibetu (možeš si misliti Premužićeve staze na Tibetu) gdje ti možeš natanane uživati, fotkati, odahnuti, produljiti hod.. Mislim da za ovu vrstu penjanja koju spominješ moraš biti poseban zaljubljenik čije granice pomičeš sa dugogodišnjom izgradnjom iskustva. Želim reći da je to preveliki zalogaj za prvo ozbiljno penjanje.
Što se filma i rizika tiče, mislim da je sve u percepciji. Npr, rekreativac, sportaš i visoki profi imaju potpuno drugu predođbu i iskustvo, ne samo mentalno već i na fizičkom nivou. Ono što je meni/ nama rizik nije nekome čije je tijelo baždareno ili utrenirano reagirati na određeni podražaj. Ovi akteri u filmu penju se cijeli život, nešto što su spontano izgrađivali i "učili od najboljih". I negdje mogu razumijeti taj izazov koji ih vuče dalje, u nova otkrića, nedostižne rute. Zapravo oni redefiniraju pojam rizika i opasnosti, ono što je nama rizično, njima je samo još jedan korak koji moraju napraviti, a koji su učinili već puno puta. Time jačaju ne samo samopoudzadnje već i osjećaj kontrole koji je s našim neusporediv. Time također ne mislim da je Rendelov odlazak bio zapanjujuća odluka.

Ja ću za NG u Beč, odlučila sam.

[Gost]

A valjda ovo spada ovdje... Evo kako Mark Hamill, pardon, Žižek promišlja političku korektnost.

[Gost]

A valjda ovo spada ovdje... Evo kako Mark Hamill, pardon, Žižek promišlja političku korektnost.

dobro zbori to isto ja pricam vec kroz cetiri foruma ko apostol. Bog daj zdravja i vitamina C gosn. Zizeku vidim da je opako prehladjen...

[Gost]

Ma to su njegovi tikovi.  Uvijek je takav. Na početku sam ga znala teško pratiti. Sav je tako ubrzan i energičan i nemiran. Činilo mi se da imam "morsku bolest" svaki put kad bih gledala neki intervju s njime. Ali sad sam se već navikla.

[Gost]

A valjda ovo spada ovdje... Evo kako Mark Hamill, pardon, Žižek promišlja političku korektnost.

to e to!
Alergicna sam na rukavice opcenito

[kic]

gledam listu svojih starih bookmarksa, i ova tema, i sjetim se da sam je zabilježio jer me podsjeća na moju temu "denverbot"..

[Buffy]

Kaj se na toj tvojoj temi događa?

[kic]

svašta  u zadnje vrijeme uglavnom slabo šta, ali navrati, pretresli smo puno tog već... sad imamo book club pa u krug čitamo, netko predloži pa pričamo maloo o dojmovima.. ja ih uglavnom davim s lijepom književnosti, oni mene s esejima i memoarima..

[Buffy]

Mislila sam kako je to moguće neka tema o svakodnevnim mislima, moguće i kroz tuđe riječi, ali onda sam se sjetila da je to Sentencija noći

[kic]

to je kad ne mogu zaspati, što je svaku noć

[Buffy]

 

[besposlenpop]

Ovaj čovjek doveo je internet u Hrvatsku, a nitko nije objavio njegovu priču. 

Telegram ispravlja nepravdu

Dvadeset pet godina kasnije, Predrag Pale prvi put priča kako je u Hrvatsku došao internet

U nedjelju 15. rujna 1991. oglasila se prva zračna uzbuna u Zagrebu. FER-ovac Predrag Pale bio je u kuhinji, radio si je čaj. Nije ta uzbuna bila iznenađenje, moglo se pretpostaviti da su takve situacije sasvim moguće, ali je svejedno bila šok. Pale kaže da je taj dan ostao sjediti u kuhinji i razmišljao što mu je činiti. Imao je tridesetak godina, ali zbog zdravlja nije mogao u vojsku. Osim toga, i nije baš bio netko tko bi problem rješavao silom. Nikada se u životu, ni kao klinac, nije potukao. Svejedno, sjedio je u toj kuhinji za vrijeme uzbune, s upornim osjećajem da bi trebao nešto napraviti.



Ured profesora Palea izgleda, pa zapravo, kao ured bilo kojeg profesora na fakultetu koji ste mogli vidjeti. Negdje je duboko u zgradi FER-a, iza nekoliko skretanja hodnicima i nekoliko nizova vrata. Do njega se hoda po izlizanom mramornom podu fakulteta, kraj zidova odebljanih desecima slojeva boje od svih krečenja kroz godine. U uredu je jedan radni stol na kojem su snopovi papira i jedan preklopljeni HP laptop. Jedan ormar, jedna komoda, jedan manji stol i dvije stolice na kojima sjedimo. Ako je unutra i bio neki fikus, njegovo je prisustvo bilo toliko suptilno da ga nisam registrirao.


Profesor Predrag Pale, bez da me pita želim li što popiti, na stol stavlja dvije čaše vode, jedan prazan papir i olovku. Ja mu objašnjavam da CARNet svake godine medijima šalje kraći PR tekst naslovljen tipa “Danas je 25. rođendan interneta u Hrvatskoj”, i da sam ja malo guglao o tome kako je internet došao u Hrvatsku pa sam naletio na njegovo ime. Kažem mu da me zanima priča o tome, kako se dogodilo to da 1992., kada je zemlja bila u ratu, neka skupina inženjera napravi prvu internetsku vezu u Hrvatskoj. Dok sve to pričam, Pale ništa ne govori, čak me ni ne gleda, nego sluša i na onaj list papira zapisuje prvo moje ime pa ime portala za kojim pišem pa ime rubrike. Onda se uspravi u stolici, ruke sklopi u krilu i počne pričati.

KAKO JE PREDRAG PALE PRIJE 30 GODINA DOSPIO NA FER

Pale je na FER službeno došao 1986. godine. Od 1993. do 2000. bio je pomoćnik ministra znanosti, ali na faksu je u pravilu već više od 30 godina. Predavao je usput više predmeta, detaljno se bavio računalnom forenzikom, a danas, između ostalog, brucošima predaje komunikacijske vještine. Diplomirao je par godina prije te 1986., malo prije roka, jer mu se otac nešto ozlijedio pa si obitelj baš nije mogla priuštiti da Predrag odlaže kraj studija. Brzo se zaposlio i radio u nekoliko manjih firmi kao inženjer. Pišem da je tad na faks došao službeno, jer je i u razdoblju kada tamo nije bio formalno zaposlen, zapravo stalno bio na faksu.



Priča da je praktički svaki dan poslije posla dolazio na FER i s profesorom Brankom Jerenom radio na različitim projektićima. Na primjer, od nekakvog starog i isluženog Končarovog industrijskog računala napravili su računalo za studente. “Meni je to jednostavno bilo zabavno. Radio sam to bez plaće, bez statusa na faksu. Radio sam to jer je to bilo nešto što je trebalo raditi”, priča Pale. Na koncu su ga pozvali da na faks dođe kao zavodski suradnik.
“FER ima oko 500 zaposlenih. Od tih 500, 169 ne plaća ministarstvo – oni svoje plaće zarade sami. Na primjer, jedna austrijska firma treba daljinski upravljač za industrijsku proizvodnju koji funkcionira na nekom specifičnom protokolu. Odu na austrijske institute, na njihove fakultete, i skuže da im to nitko ne može napraviti. Onda se obrate FER-u, čiji profesor zaposli nekog svog nedavno završenog studenta da radi na tom projektu. Profesor ga usmjerava, a bivši student radi praktičnu izvedbu. Kada se taj upravljač razvije, Austrijanci ga plate, taj bivši student dobije plaću, fakultet dobije dio, sveučilište dobije svoje. To se zove zavodski suradnik, i to sam ja bio 30 godina”, priča. U svakom slučaju, Pale je volio taj posao na fakultetu.

IDEJA NAKON UZBUNE: ‘NAMA TREBA RAČUNALNA MREŽA!’

Za vrijeme našeg razgovora, svako toliko sjetio bi se nekog projekta koji su radili za mornaricu, ili Brodarski institut, i onda ga u detalje objašnjavao. Dok se on bavio tim svojim projektima, Jugoslavija se polako ali sigurno raspadala. Rat je sve snažnije i snažnije mirisao. U nedjelju 15. rujna 1991. godine oglasila se prva zračna uzbuna u Zagrebu. Profesora je zatekla kako radi čaj u kuhinji. Nije ta uzbuna bila iznenađenje, moglo se pretpostaviti da su takve situacije sasvim moguće, ali je svejedno bila šok. Pale kaže da je taj dan ostao sjediti u svojoj kuhinji. Razmišljao je što mu je činiti. Imao je tridesetak godina, ali zbog zdravlja nije mogao u vojsku. Osim toga, i nije baš bio netko tko bi problem rješavao silom. Nikada se u životu, ni kao klinac, nije potukao. Svejedno, sjedio je u toj kuhinji za vrijeme uzbune, s upornim osjećajem da bi trebao nešto napraviti.
“Moja logika tada je bila ovakva: ako Hrvatska može izdržati taj rat, mora imati neprekidnu komunikaciju sa svijetom. A ako kojim slučajem stvarno postanemo samostalna zemlja, ako stvarno preživimo rat, onda ćemo biti toliko jaka zemlja, koliko ćemo jako gospodarstvo imati. A gospodarstvo budućnosti će se, već je tada bilo jasno, zasnivati na kompjuterskim, komunikacijskim tehnologijama. Bilo mi je jasno – nama treba kompjuterska mreža”, prisjeća se Pale.
Sad, da pojasnimo kontekst. Te 1991. godine, u Hrvatskoj ne postoji prava računalna mreža. Računalna mreža ne postoji ni u Jugoslaviji. Internetski protokol postoji, on je zapravo stara tehnologija koja je 70-ih nastala za potrebe američke vojske, ali njegova je upotreba bila tek u povojima i dobrim dijelom još uvijek koncentrirana u Americi. Uostalom, te 1991. godine internetski protokol nije bio ni jedina vrsta jezika koji se koristio kod računalnih mreža.

KAKO JE TADA IZGLEDALO ONO ŠTO ZNAMO KAO INTERNET

Na primjer, unutar Europske zajednice postojala je namjera da se napravi IXI mreža na X.25 protokolu. U Europi je postojala EUNet mreža, koja je funkcionirala na UUCP protokolu, i za koju su postojali planovi da, nekada u budućnosti, postane InterEUnet i da koristi internetski protokol. “Internet, odnosno internetski protokol je, najjednostavnije rečeno, jezik kojim dva računala komuniciraju. Danas je on praktički jedini jezik koji se koristi, ali u tom trenutku, u svijetu je u upotrebi više računalnih jezika”, pojašnjava Pale.
Danas u praksi koristimo samo dvije vrste računala; PC i Mac. U to vrijeme, prodaju se i koriste deseci različitih vrsta računala, a veliki proizvođači, poput na primjer IBM-a ili DEC-a, imaju svoje vlastite računalne mreže koje povezuju njihova računala i koje koriste vlastite protokole, odnosno jezike kojima međusobno komuniciraju. Konkretno, IBM-ova se mreža, na primjer, zvala BITNET, a DEC-ova DECNET. U svakom slučaju, postoje razne računalne mreže, ali ne postoji nešto što bi se moglo smatrati globalnom mrežom. Ako ste, recimo, imali IBM-ovo računalo, osim ako u prstima niste imali neku programersku čaroliju, niste se mogli spojiti, recimo, s DEC-ovim računalom. Ili, ako ste bili povezani EUNetom, koji u tom trenutku koristi UUCP protokol, niste mogli komunicirati s računalom spojenim na BITNET mrežu. Internet je bio američka tehnologija, koristio se uglavnom na američkim fakultetima i u Europi su ga smatrali zastarjelim.
Pale je, dakle, sjedeći u svojoj kuhinji nakon prve zračne uzbune u Zagrebu zaključio da bi bilo dobro kada bi se Hrvatska sa svijetom povezala računalom mrežom. U tom je trenutku već imao neka iskustva u mrežarstvu jer je sudjelovao u spajanju računala na FER-u u jednu malu lokalnu mrežu. Znao je nešto sitno i o Internetu, ali ideja mu je bila da tu FER-ovu mrežu poveže s čvorištem EUNetove mreže Amsterdamu, i Pale im se, na svoju ruku, javio da se raspita o cijeni eventualnog spajanja FER-a na njihovu mrežu.

‘ČOVJEK OD KOJEG SAM PRVI PUT ČUO RIJEČ INTERNET’

“Ja sam nazvao u Amsterdam i tamo se raspitivao o tome kako bismo mi preko njih mogli dobiti međunarodnu vezu. Kao, dovezli bismo žicu do Slovenije ili Austrije i što onda? Nisam imao pojma kako bi međunarodna veza uopće funkcionirala. U jednom trenutku, dok sam ih ja tako ispitivao, oni meni kažu, znate, mi vam već imamo dva zahtjeva za međunarodnom vezom iz Hrvatske”, prepričava. Rekli su mu da su se prije njega s istim zahtjevom javili iz Instituta Ruđer Bošković i iz Sveučilišnog Računalnog Centra (SRCE). Pale je nazvao IRB i SRCE u pokušaju da dođe do ljudi koji su očito u isto vrijeme bili na istom tragu kao i on. Tako je došao do Darka Bulata s Ruđera i Ivana Marića iz SRCE-a.
Jednog od njih već je poznavao. “Ja sam zapravo riječ internet prvi puta čuo od Darka Bulata”, kaže Pale. Bulat je, naime, bio je sistemac s Instituta Ruđer Bošković koji se mrežnim sustavima iz nekog svog privatnog interesa počeo baviti još za vrijeme studija na FER-u. Kako nam je rekao, u to se vrijeme zainteresirao za internetske protokole, koji su mu se učinili kao najbolji od svih mrežnih protokola, jer je s njime bilo moguća komunikacija računala različitih proizvođača za sve vrste prometa. Internetom se, uz pomoć posebnih modema, moglo spojiti s IBM-ovog računala na Deckovo, s jedne veze na drugu.



Naime, još prije nekog vremena, igrajući se s tada postojećim mrežama, Bulat je stupio u kontakt s ljudima koji su se mrežarstvom bavili u SAD-u. “S tadašnjom djevojkom, i kasnije suprugom Majom Fadigom, otišao sam u SAD na četiri tjedna. Bio sam u Bostonu, obišao sam MIT i Harvard i imao sam prilike vidjeti kako su izgrađene lokalne mreže na tim ustanovama. Kasnije sam ta iskustva iskoristio za to da se slična lokalna mreža izradi na Ruđeru, na kojem sam tada radio”, napisao nam je u mailu Bulat.
I Bulat i Pale rekli su da se ne mogu točno sjetiti njihova prvog sastanka ili kontakta. Pretpostavljaju da su se počeli dopisivati 1990., kada je Pale radio na spajanju računala na FER-u, i obratio se Bulatu za pomoć. Veći dio te prepiske je izgubljen, ali obojica i dalje čuvaju jedan mail koji je Bulat poslao 28. studenoga 1990., kada je Pale još radio lokalnu mrežu između računala na FER-u. U tom mailu Bulat mu prvi put spominje internetski protokol kao “nešto genijalno”.

‘NITKO NEĆE PAMTITI LJUDE KOJI SU TO NAPRAVILI’

U tom se dopisivanju spominje i nešto što iz današnje perspektive može djelovati tugaljivo proročanski: profesor Pale konstatirao je kako nitko neće pamtiti ljude koji su u Hrvatsku doveli to nešto što danas znamo kao internet. Bulat mu je odgovorio sljedećim mailom: “Prvo ću te utješiti povodom one posljednje konstatacije, da će ime zaslužnih biti napisano ispod otirača. Uvijek će ostati nekolicina ljudi koji će znati što si napravio, pa čak i oni koji to javno neće priznati… Ali takav je život. Ostaje ti veselje da si nešto korisno napravio”, počinje poruku Bulat, očito ga tješeći oko neke unutarnje borbe koju je Pale u tom trenutku vodio sam sa sobom. Kasnije mu u mailu, piše mu da će “Najvjerojatnije htjeti koristiti TCP/IP (Internet protokol)” koji je “genijalna stvar” koju i on “pokušava nabaviti za svoj Institut Ruđer Bošković”.
Dok sam radio na ovoj priči čuo sam se i s Ivanom Marićem kojeg mi je Pale spomenuo kao jednog od ključnih svjedoka vremena. Marić mi je rekao da se Predraga sjeća još iz vremena kada je bio student na FER-u. “Ja sam studirao na smjeru Industrijska elektronika. Mentor mi je bio profesor Jeren, a Predrag Pale bio je asistent na zavodu u doba kad sam diplomirao”, detaljizirao je. Marić je diplomirao u kolovozu 1990. godine i ravno s faksa došao na SRCE. Tamo se, vrlo brzo, počeo baviti mrežarstvom.
U svakom slučaju, kada su mu iz Amsterdama rekli da su Marić i Bulat na svojim institucijama također pokušavaju spojiti na EUnet mrežu, Pale im se javio s idejom da se udruže. Kaže da je Bulat u tom trenutku bio potpuno uvjeren da će sve ove ostale mreže kad-tad propasti, i da će se na kraju koristiti samo internetski protokol. Dan nakon što se čuo s Marićem i Bulatom, Pale je ušetao u ured profesora Branka Jerena, koji ga je doveo na FER kao zavodskog suradnika. S vrata mu je rekao: “Profesore, nama treba internet!”. Jeren je u međuvremenu postao pomoćnik ministra za znanost pa je tu mogao puno pomoći.

‘NE ZNAM PUNO O TOME, ALI NIJE PROBLEM, NAPRAVIT ĆEMO’

“Ja sam došao kod njega i rekao sam mu gledajte, ja mislim da bismo mi trebali napraviti kompjutersku mrežu, da možemo komunicirati sa svijetom. Bilo je jasno da će komunikacije u ratu biti jako važne. Ja sam tek malo nešto znao o internetu. Jeren nikada nije čuo za to. Pitao me bih li ja to znao napraviti. Ja sam rekao da naravno da ne bih, ali da to nema veze, da ćemo skupiti još par ljudi i da ćemo učiti. To je ionako samo stvar tehnike. Jeren me pitao, OK, što ti treba za to. Ja sam rekao da treba nešto novca i da mi treba nekakav mandat, da to što radim bude službeno. On je na to rekao da će pitati ministra”, priča Pale.
Ministar znanosti u to je vrijeme bio današnji prorektor zagrebačkog sveučilišta i bliski suradnik rektora Borasa, Ante Čović. Čović je, inače, filozof, i Pale je iskreno sumnjao da će on shvatiti što on zapravo želi, ili koliko bi to moglo biti potencijalno važno. Međutim, Čović je odmah pristao. Profesor Jeren otišao je u ministarstvo i vratio se s pozitivnim odgovorom. U svakom slučaju, u 17 dana otkako je Pale došao Jerenu s pričom o nekakvom internetu, dobio je mandat od ministarstva znanosti da napravi Hrvatsku istraživačku mrežu – CARNet.
“Dakle, kada je nastao, CARNet nije bio institucija. Bio je projekt pod Ministarstvom znanosti, koji je za cilj imao kompjuterskom vezom spojiti računala na fakultetima i institutima u Hrvatskoj. Ja sam postao prvi voditelj koordinacijskog tijela CARNeta, a sa mnom su tu bili Bulat i Marić, zatim Velimir Vujnović iz SRCE-a i Ljubimko Šimičić s PMF-a”, prisjeća se profesor Pale.

KAKO BISTE VI PRODALI INTERNET BEZ GOOGLEA I YOUTUBEA?

Postoji više razloga zašto je prva internetska mreža u Hrvatskoj nastala u okviru Ministarstva znanosti i znanstvenih institucija. Pale kaže da je njegov motiv za pokretanje povezivanja Hrvatske internetom bio rat i komunikacija sa svijetom. Samo, Internet i računalne mreže u to su se vrijeme u cijelom svijetu razvijale u znanstvenim krugovima. “Internet je u Americi nastao u akademskim krugovima, koji su to, kao, radili za vojsku, ali su ga zapravo koristili fakulteti. U Europi je mrežarstvo nastalo u akademskim krugovima. Znate, znanost je oduvijek bila međunarodna stvar. U znanosti postoji velika potreba za komunikacijom”, konstatira Pale.
Uostalom, pojašnjava, znanstvenici su već imali dobre veze u svijetu, barem kod svojih kolega. Mlada se hrvatska država dosta oslanjala na te veze u diplomaciji. Naši su znanstvenici svojim stranim kolegama, koji su imali određeni društveni utjecaj u svojim zemljama, prenosili informacije o tome što se zapravo ovdje događa i hrvatska se diplomacija, koja je bila u povojima, dosta pouzdala u znanstvene veze. Pale kaže da je stoga logično da se mreža gradila iz sektora znanosti. Druga stvar koja me zanimala, bila je iz možda malo sebične perspektive. Lijepo je to da je Pale htio pomoći Hrvatskoj, ali ako je već uvidio da je povezivanje računala iznimno bitno, i ako je mislio da bi on to mogao tehnički izvesti, zašto je to počeo raditi kroz državni projekt?
Zašto jednostavno nije osnovao privatnu kompaniju i pokušao zaraditi od stvaranja računalne mreže? Pale se tu samo tiho nasmijao. “Pa, vidite, nije bilo sadržaja. U trenutku kada mi radimo internetsku mrežu, ne postoji world wide web. Ne postoje informacije na internetu koje bi bile komercijalno privlačne. Internet koji smo mi ganjali u tom trenutku bio je malo napredniji mail i eventualno pristup nekim znanstvenim člancima u bazama fakulteta. U tome tada nije bilo biznisa, nisi imao na čemu zaraditi. Inače se kaže da tehnologije postanu komercijalne kad nastanu korisnička sučelja. Danas ljudi žele internet jer postoji web pun informacija. Kako ste vi mogli prodati nekome internet dok nisu postojali Google, YouTube, Wikipedia? Što bi ljudi s tim?”, pojašnjava.

POKLANJALI SU VEZU FAKULTETIMA JER JE ONI SAMI NE BI PLATILI

Vodstvo CARNeta fizički se sastalo možda dvaput. Sva ostala koordinacija događala se elektroničkom poštom i telefonskim pozivima. Pale je kao voditelj imao organizacijsku, logističku ulogu. Bulat je sa suprugom živio u Ljubljani, a kada je njegova međugradska vožnja na posao postala međunarodna, otišao je s IRB-a i u CARNetu sudjelovao samo savjetima. Ivan Marić i ekipa sa SRCE-a bili su zaduženi za fizičko spajanje računala na fakultetima i institutima. Oni su u fizičkom smislu stvorili CARNet. Pale kaže da je SRCE kao institucija tada bilo vrlo potentno, u smislu da su imali mlade ljude koji su bili spremni raditi nešto novo.
“SRCE je imalo veliko centralno računalo i iznajmljene telefonske žice za Split, Rijeku i Osijek. Te se žice nisu koristile i mi smo ih htjeli iskoristiti. Ja sam radio iz ministarstva i moj zadatak je bio dogovaranje nabavke opreme i dokumentacije, jurcanje po inozemstvu gdje sam se povezivao s kolegama koje su radili akademske mreže vani. To su bili tako, politički poslovi. Uglavnom, naručivao bih radne stanice, to su bila malo jača računala, koja bi služila kao serveri, ali su imale i ekrane i tipkovnice da ljudi na njima mogu raditi. Kad bismo dobili radnu stanicu, poslali bismo je na Fakultet ili institut i onda bi Marić i ekipa sa SRCE-a išli to spojiti”, kaže Pale. Kaže da je inzistirao na tome da fakulteti i instituti koje bi spajali na internetsku mrežu ne plaćaju sami stanice.
“Možeš misliti što bi neki faks 1991. sam platio spajanje na mrežu. Ljudi uglavnom nisu imali pojma što je to uopće. Kada bi dobili radnu stanicu, ja bih ih nazvao, i onda bi im rekli da imamo za njih računalo i vezu i da im to dolazimo sastaviti. Doveli bismo ih pred gotov čin”, priča. Hrvatska je zapravo vrlo brzo dobila kostur jedne male, lokalne, internetske mreže. Pale kaže da se ne sjeća točno, ali misli da je kralježnica mreže koja je povezivala fakultete i institute nastala kroz samo par tjedana. Samo, da bi Hrvatska stvarno dobila internetsku vezu sa svijetom, trebalo je tu našu lokalnu mrežicu povezati s neki čvorom izvan Hrvatske, a za to je trebalo odraditi posao dosta drugačiji od kupovine servera i spajanja na telefonske žice.

KAKO JE STUPIO U KONTAKT SA SVJETSKIM BOGOM INTERNETA

“Istovremeno s tim spajanjem, krenula je borba za domenu. Mi smo krenuli u taj projekt interneta, bez da smo baš kompletno znali što će to sve značiti. Pa smo tako u jednom trenutku otkrili da nam treba i ta neka domena. Sad, mi to sve radimo prije no što je Hrvatska međunarodno priznata. Naša domena je službeno .yu, i tu smo shvatili imamo problem”, priča Pale. Sad, za kontekst je ovdje važno objasniti da je internet u to vrijeme bio jedan anarhičan prostor, nalik na divlji zapad. Nije bio prisutan u svakodnevici ljudi, pa nije bio ni ozbiljno reguliran. Pioniri koji su se njime bavili, doslovno bi isprogramirali neki svoj dio interneta, i onda tu zabili svoju zastavu.
“Domenski sustav u to vrijeme nije održavala neka birokratska organizacija koja je radila iz nedodirljivog tornja i koja bi vjerojatno lako otresla neku nepriznatu državicu. Cijeli domenski sustav za cijeli internet u tom je trenutku održavao jedan čovjek, Amerikanac Jon Postel, sa svog računala iz svoje spavaće sobe”, priča Pale. Jon Postel je kultna ličnost internetske kulture i čovjek koji je u ranim fazama razvoja globalne mreže napravio ogromne doprinose razvoju interneta. Samo za kontekst, na Postelovoj stranici na Wikipediji stoji da je za života bio poznat pod nadimkom “The God of the Internet”. Pale je našao njegovu adresu i zamolio ga za pomoć. “Ja sam mu napisao doslovno bok Jon, mi smo Hrvatska, jedna mala zemlja u nastajanju, kako da mi dobijemo svoju domenu? On mi je odgovorio da nas prvo UN mora priznati.
Ja si sad mislim, OK, to mi zvuči dosta razumno, ali svejedno sam mu se opet javio i napisao nešto u smislu: ja bih rado bio skroz spreman kad nas UN prizna, pa mi molim te reci što sve trebam napraviti prije toga. On mi na to kaže, ha, to ti je jednostavno, trebaš imati samo Country Code u ISO 3166 standardu”, prepričava Pale. Pale je malo istraživao, i ispostavilo se da je taj “ISO 3166” kod šifra koja označava državu i koju izdaje Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO). Svaka priznata država ima tri šifre, jednu od dva slova, jednu od tri slova, jednu od tri brojke. Za primjer, šifre za Hrvatsku su HR, HRV i 191.

ZAŠTO SE NAŠA DOMENA ZAPRAVO I DANAS ZOVE HR?

” Hrvatska u tom trenutku još nije priznata i nema tu ISO šifru, tako da mi ne možemo dobiti domenu. Ja zbog toga odem u Hrvatski ured za standardizaciju kod gospodina Čaklovića i kažem mu, čujte, mi vam radimo Internet, nije bitno sad što je to, ali za to nam treba ISO kod. I Čaklović nazove ured ISO-a u Münchenu, i dogovori tamo da će oni nama rezervirati šifre, pa kad nas UN prizna, da odmah sve imamo spremno. Znači, čim nas UN prizna, mi smo sve riješili. Mi smo u ljudima iz ISO-a tad rekli super, mi želimo šifru CR kao Croatia”, prisjeća se Pale.
U tom trenutku, kada se dogovara ISO šifra, Hrvatska je već ponosno izdala nove osobne dokumente, prve hrvatske putovnice, osobne karte i vozačke dozvole, na kojima je, na mjestu gdje inače ide taj ISO kod, piše CRO. Sad, problem je bio u tome što, kad su Pale i Čaklović kontaktirali ISO u vezi šifre za Hrvatsku, tamo su im rekli da je šifra CR bila zauzeta, već se koristila kao šifra za Kostariku. Probali su spasiti stvar i predložili CA, međutim, to je bila šifra za Kanadu. Nije im upalilo ni CO, jer je to bila šifra za Kolumbiju, ni CI, što je bila šifra za Obalu slonovače.
“I ja sad pišem Jonu Postelu i pitam ga, što da radim? Mi ne možemo dobiti ISO šifru za Croatia. On mene tad pita, pa dobro, kako vi zovete vašu zemlju na svom jeziku? Ja kažem Hrvatska. Kaže on meni, pa uzmite to. Šifra za Njemačku nije po Germany, nego po Deutschland, de. I ispostavi se da su kod ISO-a HR i HRV slobodne za korištenje. Ja sam tu dosta, ovako, autokratski, odlučio da se uzme šifra HR i HRV. Htio sam da brojčana šifra bude 385, kao pozivni broj, ali iz nekog razloga nismo mogli, nego smo dobili šifru 191”, priča Pale. Tako su, zapravo, hrvatske internetske stranice dobile domenu hr.

PROFESOR JE PRITOM, NESVJESNO, ZAKUHAO PROMJENU PUTOVNICA

Ova priča ima i još jedan mali rukavac. Ta Međunarodna organizacija za standardizaciju radi standarde za razne stvari. Na primjer, službene kratice valuta se rade tako da se uzme ova dvoslovna ISO šifra, i njoj se pridoda prvo slovo valute. Tako se, na primjer, dobije kratica za kunu, HRK. “ISO vjerojatno ima i neke svoja posebna pravila i za putovnice i osobne dokumente. U jednom je trenutku netko iz naše administracije shvatio, da zato što smo mi rezervirali ISO kod HR, na putovnicama i osobnim dokumentima ne može stajati CRO ili CR. I tako, svega par mjeseci nakon što su izdane prve putovnice, one se moraju mijenjati. Sjećam se da sam jedno jutro, kada su se ti dokumenti mijenjali, stajao kraj lifta u svojoj zgradi i slušao susjede kako šize na nekog idiota koji im objašnjava da moraju promijeniti dokumente. Da su znali da sam ja to pokrenuo, zatukli bi me”, priča Pale i smije se.
Krajem svibnja 1992. godine, UN je priznao Hrvatsku. Pale i ekipa iz CARNeta do tada su imali manje ili više sve spremno da se spoje s čvorom austrijske znanstvene mreže ACOnet, odakle bi imali vezu sa svijetom. Pale je na nekoj konferenciji upoznao Pietera Rastla, voditelja austrijskog pandana našem SRCE-u, računalnog centra pri općem sveučilištu u Beču. Rastl ga je pozvao k njima u Beč, gdje je Pale gledao kako su Austrijanci izveli svoju verziju znanstvene mreže. Politika austrijske vlade u to je vrijeme bila da novim, oslobođenim zemljama preko svojih centara nude vezu za svijet, tako da se povezivanje preko Beča nametalo samo od sebe.

LANSIRANJE INTERNETA SPOJENO S OBLJETNICOM ZLATNE BULE

Svake godine 17. studenog, CARNet šalje isto ili slično priopćenje svim medijima. Naslov je uvijek u stilu “Danas je rođendan Interneta u Hrvatskoj”. Svake godine, urednici raznih medija, u nedostatku boljeg materijala, objave taj ficlek, u kojem stoji da se na taj datum Hrvatska službeno spojila na globalnu računalnu mrežu. Sjedim s profesorom u njegovom uredu, a on u rukama drži izrezani članak iz Večernjeg lista, u kojem je u možda 300 riječi opisano kako je hrvatska znanstvena mreža, preko kolega iz Austrije, dobila vezu sa svijetom. “Gle, piše da sam i ja nešto govorio. Uopće se ne sjećam” priča i smije se.
Puštam ga da malo čita tu izrezanu vijest koju je iskopao iz neke ladice u svom uredu. “Da, sad mi je jasno zašto su se na predstavljanju skupili ovi bitni ljudi. Bilo je najavljeno da će doći Tuđman, ali on se na kraju ispričao. Lansiranje interneta nije bilo toliko bitno jer nitko nije baš kužio što smo točno napravili. Ljudi su došli jer se službena prezentacija interneta prikačila na obljetnicu 750 godina Zlatne bule”, kaže.



Pale kaže da se ne sjeća neke velike treme niti osjećaja posebnog ponosa niti ičega sličnog. Nije, zapravo, mislio da radi nešto posebno veliko, nešto što će biti važno i za 30 godina. Od dana kada je u toj ceremoniji na rektoratu službeno predstavljena internetska veza sa svijetom, Pale, zapravo, nema puno uspomena. Sjeća se samo nervoze, grozničavog jurcanja po zgradi rektorata i provjeravanja je li sve spremno. “Uostalom, supruga mi je u to vrijeme bila u visokom stadiju trudnoće. Moj prijatelj, Igor Žukina, genijalac za elektroniku spojio mi je radioamatersku stanicu na telefonski sustav. To je bio nekakva primitivna verzija mobitela s kojim sam stalno zivkao doma da vidim trebam li suprugu voziti u bolnicu”, kaže Pale.

SENZACIONALNA SLIKA DUHA VREMENA TIH DEVEDESETIH

Kada se na toj ceremoniji okupilo toliko bitnih faca, trebalo im je nekako pokazati što je CARNet zapravo napravio. Računalna veza sa svijetom nije bilo nešto što je bilo samo po sebi razumljiva stvar pa su Pale i ekipa morali okupljenima demonstrirati što se sada, s tom novom vezom, može napraviti. “U to smo vrijeme, osim slanja maila, jednim softwareom koji se zvao TELNET, mogli ući u baze podataka nekoliko američkih fakulteta i drugih ustanova. Mogli smo, tako, ući i u bazu podataka Kongresne knjižnice u New Yorku, najveće knjižnice na svijetu. I nakon što smo dosta razmišljali kako bismo najbolje mogli tamo pokazati što je internet, odlučili smo da je najbolje da pokažemo taj software”, priča Pale.
Način na koji je u Hrvatskoj predstavljen internet zapravo se savršeno uklapa u zeitgeist s početka devedesetih. Dakle, službena demonstracija u studenom 1992. godine izgledala je tako da je Pale pred okupljenim novinarima i uglednicima ušao u bazu podataka Kongresne knjižnice u New Yorku. Okupljenima je pokazao da, iz prostorije u Zagrebu, u katalogu te knjižnice u dalekom New Yorku postoji primjerak knjige Bespuća povijesne zbiljnosti prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana.
“Ja sam se novinarima trudio objasniti što smo upravo napravili, ali nemam pojma je li me, zapravo, itko skužio”, kaže Pale.

Jerko Mihaljević

[Buffy]

Interesantno izgleda

[Sponsored content]