Re: Obične priče

[Buffy]

Ljudi se skroz uzjebu kad je nekakav pritisak, odnosno stresna situacija, toliko ljudske gluposti sam u slicnim situacijama vidjela da je to nevidjeno. Na stranu sad prica jedne vrste duhovne katarze koju covjek prodje u takvim situacijama, znas cega se ja u biti prestrasim kad vidim takve ljudske reakcije, zamisli da imas takve ljude pored sebe u recimo ratnoj situaciji ili nekoj druge vrste opasne po zivot, veci su ti hazard oni nego okolinski uvjeti.

Pričale smo davno o tome, sve je ok kad si dobro, uopće ne primjećuješ takve stvari. Onda odeš u bolnicu na operaciju i osoba koja ti je inače simpatična sjedne svom snagom na krevet dok te boli i melje li melje, potpuno nesvjesna kako i ti možeš biti slab i potrebit pažnje i skrbi.
Nisam si mogla pomoći, poslije toga sam drugačije gledala na njih...

Moja frendica se tako na mene naljutila u jednoj prilici. Uglavnom bila je kod mene sa svojom curicom i mala je u igri pala i zveknula glavom o rub stola i tanka ona kozica na celu pukla, krvi sikti svuda, ja odletila u kupaonu, namocila rucnik hladnom vodom, uzela malu u ruke i pritisla ranu. Zgrabila torbu i izlazim sa malom u rukama, ona stoji kao kip i histericno place. Velim joj ja koji ti je kurac, Dom zdravlja je preko ceste daj idemo, samo plasis djete, kad te vidi takvu, a ona hoda zamnom i sam ponavlja, jao koji ce imati oziljak, pa ona je curica, joj biti ce unakazena za cijeli zivot. Meni doslo da joj samar zveknem, strasi djete, ali nema se vremena. Uglavnom trcim ja tako sa djetetom u rukama preko ceste, tada sam jos u Grizanskoj stanovala. I uletimo tamo, vidjela sestra krvavo djete, uzeli nas preko reda i sad veli sestra, to bi ju trebalo odvesti u bolnicu da ju neko lijepo sasije, mala je curica, mi nismo tak spretni u sivanju, a ipak se o liceku radi. Nis ocisti sestra ranu, stavi one male flasterice da zatvori ranu i preko gazu zalijepi. I sad sjedamo mi u auto, ova i dalje histericno nes pizdeka, djete se drzi za mene kao mali priljepak i nis ja pravac Rebro. Dodjemo gore, pocne meni sestra na hitnoj slovo kako djete ne spada u tu u bolnicu po mjestu stanovanja, reko bili su kod mene u gostima u Dubravi, po tome spada i sad ona krenula nes filozofirati, ja reko di vam je doktor, pokaze ona meni sobu, ja pravac tamo, ova se zamnom dere, ko na filmu, ja velim pozovite mi doktora. Uglavnom da skratim doktor bio normalniji od nje, uzeli malicku sasio ju predobro, ima skoro nevidljiv oziljak danas sest godina nakon. I na kraju smirila se ova i sve okei i veli ona meni, tebe bi i u ratu pored sebe dobro bilo imati, tako mi se u biti stalno i javlja ta asocijacija o ratu, a znam da sam ja njoj odgovorila, a tebe bi u ratu trebalo prvu ubiti, jer si veca opsanost ti, nego neprijatelj, jer sam bila bjesna kao pas. Smrtno se bila uvrijedila na mene. Mislim jesam pretjerala, ali koja histerija, koje glupe rijeci, dijete to sve slusa, samo je ustrasenije, sta bi tek bilo da je ozljeda bila ozbiljnija.

Glavno da je mala dobro

[Buffy]

...  
Negdje u to doba počinjemo shvaćati kako su uporne kiše učinile puno više štete nego što to gradski ljudi mogu i zamisliti, posred puta odroni, ponegdje voda koja teče kao veći potok s vrha šume prema putu koji je par metara ispod, pa sve u nizinu koja je inače zelena, sada su posvuda mala jezerca.

...

Ti se pojaviš jedamput mesečno ... a onda jedamput godišnje sve nadoknadiš u jednom postu. 

Sorry

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna? 

A čupali su te iz blata. Sama si to doživjela, pa mi mi jasno kak bi mi iza kuhinjskog stola, to bolje znali od tebe? 

 Kolinda

A čuj, jesu me zvleki, ali su me u to i uvalili, pa sad još i posljedice trpim.

Oporavi se čim prije. 

Thx

[Gost]

jebemu, ko da sam bila stobom. Popizdila bi na tu frendicu.
jedna stvar upada u oći , čovjek trpi i trpi da ne bi ispao mimozast, a sranja se i te kako događaju.

Blaženi mobitel i navigacija  i dragi dobri čovjek - muž

ovo je bio pravi križni put

Mog frenda je bolilo nešto oko pupka, žena ga tri dana tjerala na poso, kao nije mu ništa, dok treči dan nije kolabirao, završil na hitnoj imal je perforaciju sljepog crijeva.

Pizdiš znutra, ali ne smeš na van jer vidiš da se i ona jadna zgubila, samo gleda u mene da ne sjednem u šumi i ne kažem kak nemrem dalje

Gledala kasnije neke dokumentarce o ljudima kaj su se zgubili, redovito plaču kad ih pronađu, ja sad obavezno plačem s njima

kad je stani - pani hladna sam ko špricer, tek kad sve prođe, počnem se tresti.
Dignem dreku za neku sitnicu a za krupnicu mirno i razumno.


jedna pričica iz djetinjstva - ovo blato me asociralo na taj događaj

Moja teta ( tatina sestra, već dugo pokojna) živjela je na Kustošiji, na brdu pored šume u onim barakama od ciglane.
 Tetak je delal na ciglani.U tim barakama je bilo nekoliko soba, u svakoj sobi jedna obitelj, i kuhinja i spavaona, zajednički wc na kraju hodnika. tak  mi je to nekak u sjećanju ostalo. 
Kasnije su dobili stan u Črnomercu odmah zgrada iza benzinske.
 Mi smo živjeli na Trešnjevki i jedan vikend mama i ja u goste teti u Kustošiju.
Bio je lijep sunčani dan, no nije bilo baš toplo jer znam da sam na sebi imala bijele štramplice i crvene lakirane cipelice sa remenčekom.
Otišli smo u šetnju po stazi uz breg kroz šumu, do vrha pa natrag.
Sjećam se da su mi na povratku sa desne strane bila neka gola brda zemlje, i naravno ja sam se popela na vrh .
Sa vrha sam se sjurila na drugu stranu dole i u jednom trnutku propala u blato u to brdo. 
Ne znam kak sam uspjela ispuzati iz tog blata glavom prema podnožju brda.
Sjećam se da sam se jedva dovukla pod tom težinom blata na stazu.
Mama je vriskala zbog bijelih štrampla i cipelica, teta ju je umirivala da je sve dobro prošlo.
Ja se osim ovog opisanog, sjećam užasnog straha da ću potonuti u to blato i to me je dugo proganjalo u snu.

[Buffy]

Uf.
Nije dobar osjećaj kad si odrastao, kamoli kad si dete.
Je li netko došao po tebe ili si se sama morala spasiti?

[Gost]

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna?

Ljudi se skroz uzjebu kad je nekakav pritisak, odnosno stresna situacija, toliko ljudske gluposti sam u slicnim situacijama vidjela da je to nevidjeno. Na stranu sad prica jedne vrste duhovne katarze koju covjek prodje u takvim situacijama, znas cega se ja u biti prestrasim kad vidim takve ljudske reakcije, zamisli da imas takve ljude pored sebe u recimo ratnoj situaciji ili nekoj druge vrste opasne po zivot, veci su ti hazard oni nego okolinski uvjeti.

Moja frendica se tako na mene naljutila u jednoj prilici. Uglavnom bila je kod mene sa svojom curicom i mala je u igri pala i zveknula glavom o rub stola i tanka ona kozica na celu pukla, krvi sikti svuda, ja odletila u kupaonu, namocila rucnik hladnom vodom, uzela malu u ruke i pritisla ranu. Zgrabila torbu i izlazim sa malom u rukama, ona stoji kao kip i histericno place. Velim joj ja koji ti je kurac, Dom zdravlja je preko ceste daj idemo, samo plasis djete, kad te vidi takvu, a ona hoda zamnom i sam ponavlja, jao koji ce imati oziljak, pa ona je curica, joj biti ce unakazena za cijeli zivot. Meni doslo da joj samar zveknem, strasi djete, ali nema se vremena. Uglavnom trcim ja tako sa djetetom u rukama preko ceste, tada sam jos u Grizanskoj stanovala. I uletimo tamo, vidjela sestra krvavo djete, uzeli nas preko reda i sad veli sestra, to bi ju trebalo odvesti u bolnicu da ju neko lijepo sasije, mala je curica, mi nismo tak spretni u sivanju, a ipak se o liceku radi. Nis ocisti sestra ranu, stavi one male flasterice da zatvori ranu i preko gazu zalijepi. I sad sjedamo mi u auto, ova i dalje histericno nes pizdeka, djete se drzi za mene kao mali priljepak i nis ja pravac Rebro. Dodjemo gore, pocne meni sestra na hitnoj slovo kako djete ne spada u tu u bolnicu po mjestu stanovanja, reko bili su kod mene u gostima u Dubravi, po tome spada i sad ona krenula nes filozofirati, ja reko di vam je doktor, pokaze ona meni sobu, ja pravac tamo, ova se zamnom dere, ko na filmu, ja velim pozovite mi doktora. Uglavnom da skratim doktor bio normalniji od nje, uzeli malicku sasio ju predobro, ima skoro nevidljiv oziljak danas sest godina nakon. I na kraju smirila se ova i sve okei i veli ona meni, tebe bi i u ratu pored sebe dobro bilo imati, tako mi se u biti stalno i javlja ta asocijacija o ratu, a znam da sam ja njoj odgovorila, a tebe bi u ratu trebalo prvu ubiti, jer si veca opsanost ti, nego neprijatelj, jer sam bila bjesna kao pas. Smrtno se bila uvrijedila na mene. Mislim jesam pretjerala, ali koja histerija, koje glupe rijeci, dijete to sve slusa, samo je ustrasenije, sta bi tek bilo da je ozljeda bila ozbiljnija.

u stakleni rub stola heznul je i naš  tada mali sused, prijatelj mlađeg sina, igrali su se u sobi, na podu sa autekima. Otpelali smo malog u bolnicu na šivanje. Predhodno smo pozvonili susedi ( mami od deteta) rekli da se desilo to i to i da idemo na šivanje i da ide sa nama, ona se uopče nije uzrujavala i glatko je odbila, možemo mi i sami sve to obaviti 

[Gost]

Uf.
Nije dobar osjećaj kad si odrastao, kamoli kad si dete.
Je li netko došao po tebe ili si se sama morala spasiti?

sama 
Ženske opće nisu znale gdi sam jer sam bila na suprotnoj strani brda.
Od tog blata su se valjda delale cigle ili je to bil otpad, pojma nemam, ona strana brda koja je u hladovini nije se posušila

[Gost]

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna?

da. koliko su bedasti mogla ih je ulovit masovna histerija i tebe ostavit u zivom blatu. koja avantura. skolski primjer Dunning-Krugerov efekta o kome sam pisao.

jedino je zajeb kaj nisi napravila selfie u zivom blatu  i fotku onih orangutana koji su se vjesali po granama cisto da imas za uspomenu.  ta tvoja prijateljica je totalna curka koja je primjer Dunning-Krugerov efekta... je sklonost prema kojoj ljudi ispodprosječne inteligencije smatraju da su inteligentniji nego što to jesu u stvarnosti i istodobno podcjenjuju inteligenciju ljudi koji im stoje nasuprot.

[*madonna*]

Iz nekih svojih razloga svake godine pješačim do Marije Bistrice, nekih 30ak km. Nekada je pješačenje ugodnije, nekada manje ugodno, ali u okviru onoga što se može podnijeti u jednom danu.

Tako sam i ove godine krenula s frendicom na pohod, prvi dio puta bio je blatnjav jer počinje kroz vinograde i uzbrdicu, nedugo nakon toga postoji put koji je posut kamenjem i po njemu se moglo hodati normalno.
Posvuda se ipak moglo primjetiti kako je zemlja natopljena vodom od kiša koje su neprestano padale, prvih sat i pol hodanja nije bio nikakav problem, čak ni kiša nije padala.
Nakon nekog vremena počela je padati, sve dok se to događalo na putu po kojem se moglo hodati, imaš dobru kabanicu, sve pet.

Onda malo gore, pa dolje po livadama, stopalima poprečke da se ne otkližeš po dupetu, opet podnošljivo.
Kiša sve jača, frendica mi veli: Kad dođemo u šumu, na konju smo!
Pomislim, nema logike, nekih drugih godina kad je vrijeme bilo puno normalnije, a kiša padala par dana prije hodanja, svuda suho, a u šumi naletiš na blatne dijelove. Mislila je na kišu koju je lakše podnijeti u šumi, ali ne i na ono na što smo naišle.


I tako mi dođemo do šume.
Već pri ulasku nema više hodanja u pravom smislu te riječi, nema dizanja nogu jer tenisice ostaju u blatu, samo klizanje uz pomoć štapa.
Stariji padaju, dižu se, četveronoške prelaze određene dijelove puta.
Misleći kako je to vrhunac problema, prihvatim što se mora i krećem dalje.
Nakon nekog vremena, stalnih padova i sporog napredovanja, ljudi polako počinju kukati i paničariti, kad je čovac koji tako hoda već 32 godine rekao kako se ne sjeća da se ikada sreo s takvim vremenskim uvjetima na tom putu, svi u još većoj nervozi.

Lagano i mene lovi tjeskoba, ne zbog napora, na njega sam se davno odlučila, nego osjećam kako raste nerazumnost kod ljudi, umjesto uobičajene dodatne koncentracije kad se pojave teže prepreke, u dva popodne panika kako će nas mrak uhvatiti i kako se nikada nećemo izvući iz šume.
Negdje u to doba počinjemo shvaćati kako su uporne kiše učinile puno više štete nego što to gradski ljudi mogu i zamisliti, posred puta odroni, ponegdje voda koja teče kao veći potok s vrha šume prema putu koji je par metara ispod, pa sve u nizinu koja je inače zelena, sada su posvuda mala jezerca.

Svaku takvu prepreku treba zaobići, popeti se par metara uvis, pa onda hodati po bridu uporedo sa stazom, vratiti se kad staza izgleda iole upotrebljivom, dakle klizanje opet.

Nakon nekog vremena postalo je izuzetno naporno, ruta koju smo prešli zanemariva, nervoza je postala još veća.
Ono što mi se još manje svidjelo, a što nisam očekivala obzirom se nikada zajedno nismo našle u sličnoj situaciji, jest panični napad moje prijateljice.
I to žena za koju bih rekla da je žena stena.


Hodanje po bridu blizu staze bilo je najlogičnije rješenje, iako je šuma puna malina, šipka, kopriva i bodljikavog drveća koje neprijateljski stvori krvavu ranu gdje se najmanje nadaš, polako i sigurno, istim putem, pa ćemo nekad već stići.

Usred sve te kiše, klizanja, vlage i moguće ustrašena svim tim kukanjem o ostanku u šumi, moja prijateljica krene za grupom ljudi koje smo susreli po putu, od mene očekujući da učinim isto.
Već pri ranijem susretu vidjelo se da su "klasični" hodači, to su oni koji se prvo naliju, pa krenu hodati, ta mi se ideja nikako nije svidjela.

Međutim, ona je već u panici krenula za njima, nisam imala drugog izbora.
Mislim, imala sam, mogla sam znati koliko me uvijek košta kad se ne slušam, ali nisam mogla u svemu tome krenuti u raspravljanje, čovjek se mora nadati najboljem, ne? 

Krenemo mi, vidim po ljudima da blage veze nemaju što rade, razmilili se po šumi u suprotnom smjeru, traže lakši put, frendica za njima kao da su sveti gral pješačenja.
I tako trči ona za njima, trčim ja za njom, u meni stalno viče, nenenene, ali ne slušam.
U daljini vidim jednog od muškaraca iz te grupe kako preko drveta i grane po kojoj se spušta pokušava prijeći potok, viseći, naravno da ne uspijeva, podne mi je bilo od spoznaje za kime mi to idemo.

I sad najgluplje, s tog uzvišenog dijela šume, dijagonalno od puta gdje se inače hoda, krenu spuštati u nizinu, prema onom pametnjakoviću koji je već pokazao svoje "vještine".
Tu ipak progovorim i kažem kak nema logike išta od toga učiniti, ajmoajmoajmo za njima, bumo se zgubile, ostale u šumi, bla.

Krenem prema dolje sama sebi ne vjerujući što si radim, stavim štap u blato pri dnu, štap se osloni na nešto čvrsto, krenem desnom nogom do njega i propadnem do iznad koljena. Blink. Sve se odjednom uspori, tražim rješenje u glavi, a u njoj - prazna ploča. Ne postoji takvo iskustvo, pa nema ni spremljenog rješenja.
Vrte se slike iz filmova, takve situacije, ali ništa zapamćeno osim komada drveta koji ti dodaju ne bi li te izvukli.

Ok, ajde, pala sam u blato, no big deal.
I onda odjednom shift, svijest o prirodi i početak stvarnog osjećaja borbe za sebe, strah.
Neočekivana bol oko noge koja je upala, stiskanje, kako vrijeme prolazi shvaćanje kako to nije umišljaj, kako je bol konkretna i da se pijesak u kojem je noga ponaša kao beton koji se steže. Podljevi potkoljenice i ljubičasti nokti podsjetnik su na to zašto se zove živi pijesak, tih par minuta bilo je dovoljno da to učine.
Panično se odgurujem drugom nogom pokušavajući se izvući, upada i druga do gležnja, oko meni se skupljaju oni zbog kojih smo krenuli tim putem, sada u još većoj masovnoj histeriji.

Znanje iz filmova, nešto fizike, pokušavam objasniti neka stanu ispred mene i s dvije grane me povuku van.
Ne slušaju, svi govore u isti glas, grabe me za ruku, vuku, svi blatnjavi, iskliznem, padam na leđa svom snagom. Uspijem se dignuti, ponavljaju isto i konačno me izvuku.
Onda još desetak minuta drvetom kopamo tenisice, jedva nekako. U njih ne mogu, puno su pijeska i blata, odlazim do potoka, perem tenisice, navlačim ih mokre na noge.
Vani 17, pada kiša, sva sam mokra, leđa i nogu.
U međuvremenu repriza, opet trčimo za njima, osim što ja više ne mogu trčati, leđa rasturaju, prijateljica u sve većoj histeriji, shvatim kako tako više ne mogu.
Znam što se događa s tijelom kad se krene pothlađivati, kreće krv prema vitalnim organima, periferna cirkulacija sve manja, a meni je ta upravo potrebna, počinjem shvaćati kako moram dobro rasporediti gdje ću trošiti energiju.


Izlazimo na neku livadu, pijanci otišli još dalje od puta, lijevo, ona za njima, ajmoajmoajmo opet. Nema više ajmo kažem, sad je dosta, rezerve koje imam su sat vremena.

U tom vremenskom roku trebam biti van šume, inače ću kolabirati, kao što ću kolabirati čekajući da netko dođe po mene obzirom se mobitel već magli i ne znam koliko će funkcionirati.
Stanem, na njen užas, kažem joj kako ću sad nazvati muža, a nakon toga ću uključiti navigaciju za pješačenje na mobitelu, dok još radi. Ma kaj buš ga zvala, daj idemo da ih ne zgubimo.
Ne bu išlo ovaj put.
Izvadim mokre maramice, obrišem ručice od blata, nazovem, upalim navigaciju. Pokaže se kako treba ići prema desnoj strani i kako je put na jedno desetak minuta.
Joj ne, oni su otišli lijevo, tu negdje gore, sigurno je tu negdje cesta.
Tu sam pukla, rekla da ja odoh, a ti kako hoćeš. Noge su ti suhe, nisi povrijeđena, ti možeš plojhati kak god hoćeš, ja ne mogu.
Krenula je ipak za mnom, i stvarno, na rubu livade pokazao se prolaz od metra širine koji nije bio vidljiv izdaleka. Uz breg, po šipkovima opet, eto nas na. Kasnije mi je rekla kako je imala osjećaj da je cijeli svijet njen kad je vidjela stazu ponovo, spašena je.

Tu se malo unormalila, krenule opet nordijski, ali počela sam se hladiti, bol u križima tolika da mi dolazilo na povraćanje, slična onoj kad se opališ malim prstom u krevet, ali neprekidna.

Tih sat vremena bili su čista snaga volje, odluka da ja iz te šume moram van jer druga opcija ne postoji.
Zadnjih par metara već sam imala osjećaj lebdenja i bestjelesnosti, još malo i tresnula bih. Ugledam muža i umjesto osmijeha krenem plakati.
Pomislim, koji ti je, ti nisi neka pipica, istog momenta počnem ne plakati, nego ridati.
Toliko da se zatrčao preko livade po mene, prepao se. Odnio me do auta, skinuli sve mokro i krenuli doma.
Vruća voda, tableta protiv bolova, bum dobro nakon par dana.
Prolazi par dana, svaki dan temperatura, negdje peti dan kažem mužu, nešto mi tu ne štima. Mišići se već oporavili, a temperatura stalna.
Tjedan dana nakon, temperatura 39, potpuno sam iscrpljena, pojavljuje se kvrga na ramenu, ogromna. Hitna, doktori bedaci jedni, pa drugi, konačno dijagnoza - krvavi burzitis, strogo mirovanje i mobilizacija ruke.
Tako su me potegli da su mi potrgali kapilare i tkivo, krv se skupila u taj dio ramena koji se zove burza, sve skupa se zagnojilo toliko da je CRP bio šest puta veći od normalnog, teška upala. Dobila konjske antibiotike, sada već treći tjedan kako ih pijem, srećom se polako smanjuje i razgrađuje.

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna?

nisam shvatila, zahvalna kome u cijeloj priči? možeš samo biti zahvalna dragome Bogu i suprugu .... 

draga Buffi, čitam i čitajući mi raste mučnina. spasila si živu glavu, u zadnji trenutak. 

oporavi se brzo!!!! 

[Buffy]

sama 
Ženske opće nisu znale gdi sam jer sam bila na suprotnoj strani brda.
Od tog blata su se valjda delale cigle ili je to bil otpad, pojma nemam, ona strana brda koja je u hladovini nije se posušila

Užas.
Na nekoj duhovnoj razini, moguće si tu dobila prvu bitku u svom životu i naučila da ćeš se sama izboriti za sve.

[Buffy]

Etičko pitanje, trebam li im biti zahvalna?

da. koliko su bedasti mogla ih je ulovit masovna histerija i tebe ostavit u zivom blatu. koja avantura. skolski primjer Dunning-Krugerov efekta o kome sam pisao.

jedino je zajeb kaj nisi napravila selfie u zivom blatu  i fotku onih orangutana koji su se vjesali po granama cisto da imas za uspomenu.  ta tvoja prijateljica je totalna curka koja je primjer Dunning-Krugerov efekta... je sklonost prema kojoj ljudi ispodprosječne inteligencije smatraju da su inteligentniji nego što to jesu u stvarnosti i istodobno podcjenjuju inteligenciju ljudi koji im stoje nasuprot.

Još uvijek mislim da bih se bolje iskobeljala, samo da sam imala pola minute na miru razmisiliti, bez tog stalnog šuma oko mene. Svaki puta kad dotaknem tu kvrgu na ramenu, osjetim frustraciju.

Nije ćurka, u svom je okruženju za sve stijena, ali to je poznato okruženje. Cijeli njen habitus je takav, sve poznato, radi i živi u kući u kojoj se rodila, a u kući do radi, udala se za suseda.

Ovo potonje vidjela sam na treninzima s grupama. Grupi daš zadatak, skoro momentalno dogodi se jedna do dvije osobe koje odmah sve znaju, to bi rekla moja prijateljica, vidi ovih kako su nonšalantno najpametniji
I onda se usred prepiranja usred dvije osobe koje žele biti alfe, netko tiho javi i da rješenje problema. Ovi poslušaju i samo krenu dalje sa spikom, potpuno zanemarujući tihu osobu.

Kad se na kraju objave rezultati i mogući pravi vođa tima, bude urnebes. Neki su se plakali od razočaranja.

[Buffy]

nisam shvatila, zahvalna kome u cijeloj priči? možeš samo biti zahvalna dragome Bogu i suprugu .... 

draga Buffi, čitam i čitajući mi raste mučnina. spasila si živu glavu, u zadnji trenutak. 

oporavi se brzo!!!! 

Hvala ti

[darla_]

u stakleni rub stola heznul je i naš  tada mali sused, prijatelj mlađeg sina, igrali su se u sobi, na podu sa autekima. Otpelali smo malog u bolnicu na šivanje. Predhodno smo pozvonili susedi ( mami od deteta) rekli da se desilo to i to i da idemo na šivanje i da ide sa nama, ona se uopče nije uzrujavala i glatko je odbila, možemo mi i sami sve to obaviti 

To je pak druga krajnost, ono boli ju briga  , a mozda je zena imala povjerenja u vas  .

Bome i vasa bi me nasekirala 

[darla_]

Pričale smo davno o tome, sve je ok kad si dobro, uopće ne primjećuješ takve stvari. Onda odeš u bolnicu na operaciju i osoba koja ti je inače simpatična sjedne svom snagom na krevet dok te boli i melje li melje, potpuno nesvjesna kako i ti možeš biti slab i potrebit pažnje i skrbi.
Nisam si mogla pomoći, poslije toga sam drugačije gledala na njih...

Da, uzdrma covjeka, kad shvati u tim situacijama, da drugi mogu biti totalno nesvjesni njegovog trenutnog stanja, jer ga inace percipiraju na skroz drugi nacin.

No ne mogu reci da sam bas bezgresna po tom pitanju ni sama, ono da furam neki svoj film, nesvjesna da i drugi ljudi oko mene prolaze kroz neke svoje situacije. Prije nekog vremena sam sa starim imala jedan razgovor di smo prvi puta onak iskreno i otvoreno pricali kako su iz njegove perspektive izgledale moje pubertetske godine. Pa sam shvatila da sam u biti bila sebicna, totalno nesvjesna kroz sto su oni prolazili u tim ratnim godinama. Kad malo covjek sazrije, shvati da stvari nisu bas crno-bijele kako se njemu cine.

[whisperer]

Ajoj Bafi, baš mi je žao zbog cijele situacije.. ti si ozljeđena, a ja pilam po "pamćenju". Ali ako okrenemo mrvu na pozitivno, barem te je dočekao topao i poznati zagrljaj.
Piši još pričica... može i onih lijepih.

[whisperer]

Obaviještavam našu skromnu zajednicu da je današnjeg dana moj maleni sinčić prvi put ostao spavati u vrtiću nakon ručka. Svi smo preživjeli.

[Gost]

Obaviještavam našu skromnu zajednicu da je današnjeg dana moj maleni sinčić prvi put ostao spavati u vrtiću nakon ručka. Svi smo preživjeli.

ma bravo, za roditelje   i dječačica

mi smo morali na ponovno privikavanje jer nije bio 6 mjeseci u vrtiču.
ovo je sad jedna sasvim druga priča, dečko je narasao
nema plača kod dolaska, nema plača kad se dolazi po njega
pitam ga jel spavao, veli samo se odmarao 
Kaj je bilo za ručak , juhica ( svaki dan )  drugo niš, ili danima saft i tjesto 
jučer je pal i u dlan mu se pod kožu kao zapiko kamenčić, teta je to sredila, on je plakao
vozim ga iz vrtića k sebi doma 
pitam, jesi jako plakao?
jesam i zvao sam mama. mama, nisam zvao baka Hihi 

[Buffy]

Prvi dan u vrtiću, mi smo plakali

[Buffy]

Ajoj Bafi, baš mi je žao zbog cijele situacije.. ti si ozljeđena, a ja pilam po "pamćenju". Ali ako okrenemo mrvu na pozitivno, barem te je dočekao topao i poznati zagrljaj.
Piši još pričica... može i onih lijepih.

Dobro sam već, samo kad malo duže izađem, kao da sam pet dana orala i kopala, umorim se.

Evidentno nešto nisam naučila, pa moram ponavljati razred. U ponedjeljak se dogovorim s frendicom za ručak, razveselim se kao malo dijete, sunčeko vani, njeni nalazi tumora benigni, sve super. Pokupi me i krenemo u Mali bar, vidim nekaj ne štima. Vozila sam se s njom više puta i znam da nema problema s time, već upravo suprotno, izvrsno vozi. Nema osjećaj za traku, ljudi joj trube jer prelazi na njihovu, vidim da nije koncentrirana. Srećom smo od mene do garaže za dvije minute, bumo nekak.

Odjednom skrene (ne vjerujem da ovo pišem ) taman pred garažom, da možda bolje da idemo u neku konobu u Petrovoj, usput napravi rusvaj u pokušajima da skrene u drugu traku usred gužve, na što ja kažem dobro. Onda se ipak predomisli jer ne zna je li još rade ili su zatvorili, velim napravi krug, pa se vratimo, parkiramo i idemo na miru jesti. Ne znam što joj je, je li pod lijekovima, je li nešto s tlakom, koji klinac. Znam da je u četvrtak imala operaciju vađenja tkiva, kako je inače sklona maltretiranju same sebe, već je za vikend bila po šoping centrima, mislila sam da je dobro.

Krenemo na Langov, odjednom skrene ponovo na desno, slijepa ulica s obiteljskim kućama. Sad već totalno zdrmana čekam što ćemo, jedva prođe jedan auto od parkiranih sa strane, dođem do vrha, do kraja ulice. S desne strane rinzol suludo visok, upozorim ju na to kad se krenula okretati kako bi se vratila. Sada znam da sam trebala reći da parkira sa strane, ili ju odvesti doma ili već nešto što uključuje strogo mirovanje, a ne plojhanje po gradu.

Idemo u rikverc, dođemo do ruba rinzola, ja ponovim o visini, ona svejedno krene. Pomislim, i ja isto brijem, nije to sportski auto, nego visoki SUV, kaj je to njemu. Prođe prvi rub, međutim tu ne stane, prođe i drugi rub s čije druge strane je trava u blagom padu i auto samo uz ružan sjedne na rinzol.
Ne vjerujem da mi se sve to događa ponovo, pričam, ne da se radi suprotno iz nekog inata, već me se jednostavno ne čuje, totalna dekoncentracija.

I kaj sad.

Niš, bumo zvali vučnu. Rekoh ne bumo zvali vučnu jer se nema gdje stati, okrenuti i sve ostalo potrebno za izvući vozilo. Sjedi u auto, na jendvatri te malo pogurnem, bumo nekak. I tu kao da se probudila, skoncentrirala, jendvatri jednom, jendvatri drugi puta, vani smo. Ajd' sad parkiraj da vidimo jesi li kaj probila i curi li nekaj, čekamo neko vrijeme, niš.

Sjele u auto, otišle na klopu, pretresele sve kaj smo trebale, sve normalno. Jučer je odmah zamijenila plastiku, auteku niš, meni ruka u banani.

Zaključila sam kako sam zapravo ja problemtična i do daljnjeg ne idem s nikime, ikamo

[Gost]

Ajoj Bafi, baš mi je žao zbog cijele situacije.. ti si ozljeđena, a ja pilam po "pamćenju". Ali ako okrenemo mrvu na pozitivno, barem te je dočekao topao i poznati zagrljaj.
Piši još pričica... može i onih lijepih.

Dobro sam već, samo kad malo duže izađem, kao da sam pet dana orala i kopala, umorim se.

Evidentno nešto nisam naučila, pa moram ponavljati razred. U ponedjeljak se dogovorim s frendicom za ručak, razveselim se kao malo dijete, sunčeko vani, njeni nalazi tumora benigni, sve super. Pokupi me i krenemo u Mali bar, vidim nekaj ne štima. Vozila sam se s njom više puta i znam da nema problema s time, već upravo suprotno, izvrsno vozi. Nema osjećaj za traku, ljudi joj trube jer prelazi na njihovu, vidim da nije koncentrirana. Srećom smo od mene do garaže za dvije minute, bumo nekak.

Odjednom skrene (ne vjerujem da ovo pišem ) taman pred garažom, da možda bolje da idemo u neku konobu u Petrovoj, usput napravi rusvaj u pokušajima da skrene u drugu traku usred gužve, na što ja kažem dobro. Onda se ipak predomisli jer ne zna je li još rade ili su zatvorili, velim napravi krug, pa se vratimo, parkiramo i idemo na miru jesti. Ne znam što joj je, je li pod lijekovima, je li nešto s tlakom, koji klinac. Znam da je u četvrtak imala operaciju vađenja tkiva, kako je inače sklona maltretiranju same sebe, već je za vikend bila po šoping centrima, mislila sam da je dobro.

Krenemo na Langov, odjednom skrene ponovo na desno, slijepa ulica s obiteljskim kućama. Sad već totalno zdrmana čekam što ćemo, jedva prođe jedan auto od parkiranih sa strane, dođem do vrha, do kraja ulice. S desne strane rinzol suludo visok, upozorim ju na to kad se krenula okretati kako bi se vratila. Sada znam da sam trebala reći da parkira sa strane, ili ju odvesti doma ili već nešto što uključuje strogo mirovanje, a ne plojhanje po gradu.

Idemo u rikverc, dođemo do ruba rinzola, ja ponovim o visini, ona svejedno krene. Pomislim, i ja isto brijem, nije to sportski auto, nego visoki SUV, kaj je to njemu. Prođe prvi rub, međutim tu ne stane, prođe i drugi rub s čije druge strane je trava u blagom padu i auto samo uz ružan sjedne na rinzol.
Ne vjerujem da mi se sve to događa ponovo, pričam, ne da se radi suprotno iz nekog inata, već me se jednostavno ne čuje, totalna dekoncentracija.

I kaj sad.

Niš, bumo zvali vučnu. Rekoh ne bumo zvali vučnu jer se nema gdje stati, okrenuti i sve ostalo potrebno za izvući vozilo. Sjedi u auto, na jendvatri te malo pogurnem, bumo nekak. I tu kao da se probudila, skoncentrirala, jendvatri jednom, jendvatri drugi puta, vani smo. Ajd' sad parkiraj da vidimo jesi li kaj probila i curi li nekaj, čekamo neko vrijeme, niš.

Sjele u auto, otišle na klopu, pretresele sve kaj smo trebale, sve normalno. Jučer je odmah zamijenila plastiku, auteku niš, meni ruka u banani.

Zaključila sam kako sam zapravo ja problemtična i do daljnjeg ne idem s nikime, ikamo

ne znam dal da se smijem ili plačem, ljuta sam i na tebe.
Frendica nije svoja, dekoncentrirana totalno
a ti? ti vidiš, čuješ al zaboravljaš RAME,RUKA 
Nisi ti još za van. 
Domeka stoj i čekaj da ozdraviš.

[darla_]

Je, Sef vice stoj doma, zalijeci se i odmaraj, no niko ga ne slusa

[Gost]

Ajoj Bafi, baš mi je žao zbog cijele situacije.. ti si ozljeđena, a ja pilam po "pamćenju". Ali ako okrenemo mrvu na pozitivno, barem te je dočekao topao i poznati zagrljaj.
Piši još pričica... može i onih lijepih.

Dobro sam već, samo kad malo duže izađem, kao da sam pet dana orala i kopala, umorim se.

Evidentno nešto nisam naučila, pa moram ponavljati razred. U ponedjeljak se dogovorim s frendicom za ručak, razveselim se kao malo dijete, sunčeko vani, njeni nalazi tumora benigni, sve super. Pokupi me i krenemo u Mali bar, vidim nekaj ne štima. Vozila sam se s njom više puta i znam da nema problema s time, već upravo suprotno, izvrsno vozi. Nema osjećaj za traku, ljudi joj trube jer prelazi na njihovu, vidim da nije koncentrirana. Srećom smo od mene do garaže za dvije minute, bumo nekak.

Odjednom skrene (ne vjerujem da ovo pišem ) taman pred garažom, da možda bolje da idemo u neku konobu u Petrovoj, usput napravi rusvaj u pokušajima da skrene u drugu traku usred gužve, na što ja kažem dobro. Onda se ipak predomisli jer ne zna je li još rade ili su zatvorili, velim napravi krug, pa se vratimo, parkiramo i idemo na miru jesti. Ne znam što joj je, je li pod lijekovima, je li nešto s tlakom, koji klinac. Znam da je u četvrtak imala operaciju vađenja tkiva, kako je inače sklona maltretiranju same sebe, već je za vikend bila po šoping centrima, mislila sam da je dobro.

Krenemo na Langov, odjednom skrene ponovo na desno, slijepa ulica s obiteljskim kućama. Sad već totalno zdrmana čekam što ćemo, jedva prođe jedan auto od parkiranih sa strane, dođem do vrha, do kraja ulice. S desne strane rinzol suludo visok, upozorim ju na to kad se krenula okretati kako bi se vratila. Sada znam da sam trebala reći da parkira sa strane, ili ju odvesti doma ili već nešto što uključuje strogo mirovanje, a ne plojhanje po gradu.

Idemo u rikverc, dođemo do ruba rinzola, ja ponovim o visini, ona svejedno krene. Pomislim, i ja isto brijem, nije to sportski auto, nego visoki SUV, kaj je to njemu. Prođe prvi rub, međutim tu ne stane, prođe i drugi rub s čije druge strane je trava u blagom padu i auto samo uz ružan sjedne na rinzol.
Ne vjerujem da mi se sve to događa ponovo, pričam, ne da se radi suprotno iz nekog inata, već me se jednostavno ne čuje, totalna dekoncentracija.

I kaj sad.

Niš, bumo zvali vučnu. Rekoh ne bumo zvali vučnu jer se nema gdje stati, okrenuti i sve ostalo potrebno za izvući vozilo. Sjedi u auto, na jendvatri te malo pogurnem, bumo nekak. I tu kao da se probudila, skoncentrirala, jendvatri jednom, jendvatri drugi puta, vani smo. Ajd' sad parkiraj da vidimo jesi li kaj probila i curi li nekaj, čekamo neko vrijeme, niš.

Sjele u auto, otišle na klopu, pretresele sve kaj smo trebale, sve normalno. Jučer je odmah zamijenila plastiku, auteku niš, meni ruka u banani.

Zaključila sam kako sam zapravo ja problemtična i do daljnjeg ne idem s nikime, ikamo

ponekad je bolje ni ne izači iz kuće.
Malo sam razmišljala o tom tvom događaju. I tak mi se svašta mota po glavi. Ta tvoja frendica inače nije tak rastresena, a ovo je ful rastreseno.
Pa si mislim što bi čovjeka moglo učiniti tako rastresenim, i pada mi jedino na pamet da recimo ne znaš pravu istinu o nalazima, jer bi te to jako pogodilo.

Moje iskustvo, moram ga opet spomenuti - dvije punkcije i nalaz je bio negativan, markeri također. Pa ipak u mojoj dojci je raso agresivan rak, hormonski ovisan. I tek kad su ga izvadili vidjeli su što je.
Moram još jednu stvar napisati, ponekad se u snu dogode mali moždani udari koje prehodamo,pogotovo kod ljudi koji imaju povišeni tlak. Drugi dan smo smeteni i nismo svoji. No to prođe. Tek kad popravo čovjeka strefi otkrije se na MR da smo ih nekoliko prehodali.
Sory na glasnom razmišljanju

[Buffy]

ponekad je bolje ni ne izači iz kuće.
Malo sam razmišljala o tom tvom događaju. I tak mi se svašta mota po glavi. Ta tvoja frendica inače nije tak rastresena, a ovo je ful rastreseno.
Pa si mislim što bi čovjeka moglo učiniti tako rastresenim, i pada mi jedino na pamet da recimo ne znaš pravu istinu o nalazima, jer bi te to jako pogodilo.

Moje iskustvo, moram ga opet spomenuti - dvije punkcije i nalaz je bio negativan, markeri također. Pa ipak u mojoj dojci je raso agresivan rak, hormonski ovisan. I tek kad su ga izvadili vidjeli su što je.
Moram još jednu stvar napisati, ponekad se u snu dogode mali moždani udari koje prehodamo,pogotovo kod ljudi koji imaju povišeni tlak. Drugi dan smo smeteni i nismo svoji. No to prođe. Tek kad popravo čovjeka strefi otkrije se na MR da smo ih nekoliko prehodali.
Sory na glasnom razmišljanju

Sve pet   

I kod nje će to vaditi, ne zbog lošeg predznaka, već zbog nespretnog mjesta na kojem je narastao.

I ja bih na to pomislila, ali njena mama i ja vidjele smo nalaze, razgovarale s doktorom, pa sam to odbacila kao mogući razlog. Palo mi je na pamet to s žilicom, dogodilo se to ženi koju znam, tek kasnijim pretragama uvidjelo se kako je prehodala manji moždani. Mislim da je kod frendice bio spoj fizičke iscrpljenosti i psihičkog pada, nakon što je saznala dobre rezultate.

Dok su se čekale pretrage i nalazi, traženje gdje i kako to napraviti što prije, radila je i više nego inače, kao da se time brani od razmišljanja. Cijeli mjesec prošao je u egzaltaciji, nekoj vrsti poricanja, veselo, veselo samo. Kad je prošla bronhoskopiju, posebno neugodnu pretragu, nije ništa odmarala, a kad je prestala biti u povišenim energijama i isčekivanju, više nije imala koncentraciju na išta.

Navikom da može i željom da se vidimo se dogovarala, dočim su njeni resursi bili puno manji, na što ona nije navikla.

Sve je dobro prošlo na kraju, to je bitno 

[Gost]

ponekad je bolje ni ne izači iz kuće.
Malo sam razmišljala o tom tvom događaju. I tak mi se svašta mota po glavi. Ta tvoja frendica inače nije tak rastresena, a ovo je ful rastreseno.
Pa si mislim što bi čovjeka moglo učiniti tako rastresenim, i pada mi jedino na pamet da recimo ne znaš pravu istinu o nalazima, jer bi te to jako pogodilo.

Moje iskustvo, moram ga opet spomenuti - dvije punkcije i nalaz je bio negativan, markeri također. Pa ipak u mojoj dojci je raso agresivan rak, hormonski ovisan. I tek kad su ga izvadili vidjeli su što je.
Moram još jednu stvar napisati, ponekad se u snu dogode mali moždani udari koje prehodamo,pogotovo kod ljudi koji imaju povišeni tlak. Drugi dan smo smeteni i nismo svoji. No to prođe. Tek kad popravo čovjeka strefi otkrije se na MR da smo ih nekoliko prehodali.
Sory na glasnom razmišljanju

Sve pet   

I kod nje će to vaditi, ne zbog lošeg predznaka, već zbog nespretnog mjesta na kojem je narastao.

I ja bih na to pomislila, ali njena mama i ja vidjele smo nalaze, razgovarale s doktorom, pa sam to odbacila kao mogući razlog. Palo mi je na pamet to s žilicom, dogodilo se to ženi koju znam, tek kasnijim pretragama uvidjelo se kako je prehodala manji moždani. Mislim da je kod frendice bio spoj fizičke iscrpljenosti i psihičkog pada, nakon što je saznala dobre rezultate.

Dok su se čekale pretrage i nalazi, traženje gdje i kako to napraviti što prije, radila je i više nego inače, kao da se time brani od razmišljanja. Cijeli mjesec prošao je u egzaltaciji, nekoj vrsti poricanja, veselo, veselo samo. Kad je prošla bronhoskopiju, posebno neugodnu pretragu, nije ništa odmarala, a kad je prestala biti u povišenim energijama i isčekivanju, više nije imala koncentraciju na išta.

Navikom da može i željom da se vidimo se dogovarala, dočim su njeni resursi bili puno manji, na što ona nije navikla.

Sve je dobro prošlo na kraju, to je bitno 

drago mi je zbog nje a i tebi je dobro, neka je 

[Buffy]

Je, Sef vice stoj doma, zalijeci se i odmaraj, no niko ga ne slusa

Sad je već skoro mjesec i pol, dosadi to...

[Gost]

Zagrebačka banka

Jučer dobim pismo od zagrebačke banke. 
Obavještavaju me da su otvorili nove načine izvještavanja o poslovanju pa nek izvolim izabrati što mi odgovara i nek im se javim.
Meni odmah rolete, cap, pa ja nisam njihov klijent već sigurno 15 godina .
Imala sam nekad tekući kod njih, jer smo plaću dobivali i morali dobivati preko nje, pa sam prešla u Privrednu banku iz nje u Raifisen i sad sam kod njih već nekih 10 godina.

I počnem vrtiti film i odmah mi svi crnjaci prelete glavom.
I sječam se da sam ženu dva puta pitala jel sigurno zatvoren račun , da nebi za koju godinicu dobila čitabu o dugovanju za vođenje računa. Jer je već onda toga bilo, i to baš kod Zagrebačke banke.
Nazovem besplatni info broj, no žena mi ne može pomoći, moram osobno otići u poslovnicu.
Rekoh al ja kod vas nemam račun,
Gospođo sigurno nešto imate jer nebi dobili dopis.

Kak sam se ja uzrujavala, spavat nisam mogla, jebala sam im majku i sve po spisku. 
Pa si računam da je 1 kuna po mjesecu pa već smo na 120 kuna za 10 godina, a zakaj. 
Gamad ni obavjest mi nisu poslali svih tih godina.
Luda ko šiba, dat ih u novine, dat ih na sud, bombu postaviti ( Esko)

Gledam kak radi Z. banka u mom kvartu, i odmah ujutro odem na okretište tramvaja, 
Ta više ne radi ima već godinu dana. Koledinečka radi popodne u 12.
Vratim se doma, grčevi, srce mi preskače. ljuta sam.
Zove me sinko veli nemoj se sekirati kolegica pravnica će ti napisati prigovor ako će imati neka potraživanja, niš se ne brini.

U 12 dođem u banku, ne znam kaj da stisnem da dobim broj. Oni nemaju pojam osobno bankarstvo .
Pitam dedu u ajncugu on je Sekjuriti, a kaj trebam, meni glupo njemu objašnjavati kaj trebam.
On inzistira. Ja nemrem normalno pričat jer sam nabrijana.

Srečom nema puno ljudi , i evo me za stolom.
Dam ženi dopis i objasnim joj situaciju. 
Da vidimo veli, o pa imate kod nas deviznu štednju 

Na knjižici imate 21 euro

Jel imate knjžicu
Ne , Isuse mili , kad je to bilo , to sam  otvorila još ko djevojka na trgu Bana Jelačića.


Pita žena hoćete zatvoriti račun

Da naravno rekoh.
Da znate kak sam se uzrujala, mislila sam da mi niste zatorili tekući i da sad imate neka potraživanja prema meni.

Vjerujem, kaže žena, svi uvjek prvo pomisle negativno, nikad nitko ne pomisli da bi bili nešto pozitivno

[Sponsored content]