The Black Swan

[whisperer]

Tužna je sudbina praseta: naglo ga odvajaju od majčine sise, hrane ga i uljuljkaju u sretan život valjanja po blatu i redovitih obroka, a onda slijedi: cap! U djeliću sekunde prase se i ne stigne zapitati što se dovraga dogodilo s njegovim životom obilja i sigurnosti. U sljedećem trenutku već ga nema. Prase je vjerojatno više puta pomislilo: 'Gle, kako je dobar ovaj Joža, nikad ne zaboravi da me nahrani!' I onda – jednog dana – evo Jože s ponešto drukčijim namjerama... Upravo je Bertrand Russell upotrijebio jednu domaću životinju – kokoš – za raspravu o problemima indukcije u kojoj se bavio pitanjem mogu li se pojedini događaji upotrijebiti za izvlačenje općih zaključaka. I došao do neprijeporne tvrdnje: ako smo svjedoci nečega što se događa iz dana u dan, možemo zaključiti da će se to vjerojatno dogoditi i sutra, ali ne možemo stopostotno tvrditi da će se upravo to sutra i dogoditi.

Libanonsko-američki publicist i statističar Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Crni labud bavi se upravo ovim temama, a našeg prasca i Russellovu kokoš transformira u sjevernoameričkog purana tužne sudbine i Crne labudove naše neizvjesne stvarnosti. Taleb se bavi nepredvidljivim stvarima posvuda oko nas: slomovima burze koji nam nisu bili ni na kraj pameti, ratovima koji su nas osupnuli, uspjesima marginalaca koje nikad ne bismo mogli predvidjeti, filmskim uspjesima koji su se preko noći iz 'indie' faze pretočili u 'mainstream', ostavkama koje su nas naljutile i postocima koji nas mogu uništiti. Možemo li o tim događajima, iznenadnim i zaprepašćujućim, suditi naknadno i možemo li na temelju tih analiza predvidjeti buduće krahove, slomove i promjene? Taleb s pozicije skeptika tvrdi da ne možemo, ali nam pomaže da upoznamo zakonitosti dva svijeta – Mediokristana i Ekstremistana – i da se ne zavaravamo tlapnjama statističara i prognostičara te da ne ignoriramo izvore slučajnosti: nekad se ekstremi mogu predvidjeti, a nekad jednostavno ne! 

Crni labud su oni događaji koji nas pometu poput tsunamija, kao što puran, kokoš ili prase naprasno shvate da su cijelo vrijeme bili u krivu! Tanku liniju između držanja uzdi u vlastitim rukama i pomirbe s neočekivanim svatko od nas mora povući ondje gdje može i gdje želi. Pitanje je samo koliko možemo, koliko želimo, što očekujemo i na što pristajemo!






Crni labud je izraz koji se popularno koristi za iznenadni događaj za koji se nemoguće pripremiti, ali ga je pametno očekivati. Problem nije što se on događa, već što nas "pogađa" nespremne. Smatrate li da su naši životi oblikovani Crnim labudovima?

[iluzija]

da, smatram. nedavno sam to imala u privat life. jednostavno neke stvari docekamo nespremni misleci da se to nama nikada ne moze desiti.

[Gost]

Tužna je sudbina praseta: naglo ga odvajaju od majčine sise, hrane ga i uljuljkaju u sretan život valjanja po blatu i redovitih obroka, a onda slijedi: cap! U djeliću sekunde prase se i ne stigne zapitati što se dovraga dogodilo s njegovim životom obilja i sigurnosti. U sljedećem trenutku već ga nema. Prase je vjerojatno više puta pomislilo: 'Gle, kako je dobar ovaj Joža, nikad ne zaboravi da me nahrani!' I onda – jednog dana – evo Jože s ponešto drukčijim namjerama... Upravo je Bertrand Russell upotrijebio jednu domaću životinju – kokoš – za raspravu o problemima indukcije u kojoj se bavio pitanjem mogu li se pojedini događaji upotrijebiti za izvlačenje općih zaključaka. I došao do neprijeporne tvrdnje: ako smo svjedoci nečega što se događa iz dana u dan, možemo zaključiti da će se to vjerojatno dogoditi i sutra, ali ne možemo stopostotno tvrditi da će se upravo to sutra i dogoditi.

Libanonsko-američki publicist i statističar Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Crni labud bavi se upravo ovim temama, a našeg prasca i Russellovu kokoš transformira u sjevernoameričkog purana tužne sudbine i Crne labudove naše neizvjesne stvarnosti. Taleb se bavi nepredvidljivim stvarima posvuda oko nas: slomovima burze koji nam nisu bili ni na kraj pameti, ratovima koji su nas osupnuli, uspjesima marginalaca koje nikad ne bismo mogli predvidjeti, filmskim uspjesima koji su se preko noći iz 'indie' faze pretočili u 'mainstream', ostavkama koje su nas naljutile i postocima koji nas mogu uništiti. Možemo li o tim događajima, iznenadnim i zaprepašćujućim, suditi naknadno i možemo li na temelju tih analiza predvidjeti buduće krahove, slomove i promjene? Taleb s pozicije skeptika tvrdi da ne možemo, ali nam pomaže da upoznamo zakonitosti dva svijeta – Mediokristana i Ekstremistana – i da se ne zavaravamo tlapnjama statističara i prognostičara te da ne ignoriramo izvore slučajnosti: nekad se ekstremi mogu predvidjeti, a nekad jednostavno ne! 

Crni labud su oni događaji koji nas pometu poput tsunamija, kao što puran, kokoš ili prase naprasno shvate da su cijelo vrijeme bili u krivu! Tanku liniju između držanja uzdi u vlastitim rukama i pomirbe s neočekivanim svatko od nas mora povući ondje gdje može i gdje želi. Pitanje je samo koliko možemo, koliko želimo, što očekujemo i na što pristajemo!






Crni labud je izraz koji se popularno koristi za iznenadni događaj za koji se nemoguće pripremiti, ali ga je pametno očekivati. Problem nije što se on događa, već što nas "pogađa" nespremne. Smatrate li da su naši životi oblikovani Crnim labudovima?

Zanimljivo, ali nikada nisam mislila da će mi logika pomoći u poboljšanju raspoloženja.. Iako je tvoj kontekst drugačiji od onoga na što mislim, Russellova kokoš nas uči i optimizmu jer isti taj problem indukcije vrijedi i za ružne stvari.. primjerice, ako sam dosad nailazila na grabež, pljačke, zavist, nehumana bića i došla do zaključka da su svi ljudi takvi, problem indukcije veli nam da smo u krivu, jer već iza sljedećeg ugla možemo naići na osobu koja nas u potpunosti može razuvjeriti, odnosno, učiniti da posumnjamo u zaključke do kojih smo došli gomilanjem iskustva.. ili "iskustva".

S obzirom da sam osoba koja će pri pomisli na neku buduću neizvjesnost uvijek prvo pomisliti na loš rasplet događaja, ova dvostranost "problema indukcije" itekako je važna.

A na ovom se mjestu možemo i upitati dešavaju li se stvari naprosto ili u svemu leži neka, nama još uvijek, skrivena pozadina. Sartre?

[Gost]

Tužna je sudbina praseta: naglo ga odvajaju od majčine sise, hrane ga i uljuljkaju u sretan život valjanja po blatu i redovitih obroka, a onda slijedi: cap! U djeliću sekunde prase se i ne stigne zapitati što se dovraga dogodilo s njegovim životom obilja i sigurnosti. U sljedećem trenutku već ga nema. Prase je vjerojatno više puta pomislilo: 'Gle, kako je dobar ovaj Joža, nikad ne zaboravi da me nahrani!' I onda – jednog dana – evo Jože s ponešto drukčijim namjerama... Upravo je Bertrand Russell upotrijebio jednu domaću životinju – kokoš – za raspravu o problemima indukcije u kojoj se bavio pitanjem mogu li se pojedini događaji upotrijebiti za izvlačenje općih zaključaka. I došao do neprijeporne tvrdnje: ako smo svjedoci nečega što se događa iz dana u dan, možemo zaključiti da će se to vjerojatno dogoditi i sutra, ali ne možemo stopostotno tvrditi da će se upravo to sutra i dogoditi.

Libanonsko-američki publicist i statističar Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi Crni labud bavi se upravo ovim temama, a našeg prasca i Russellovu kokoš transformira u sjevernoameričkog purana tužne sudbine i Crne labudove naše neizvjesne stvarnosti. Taleb se bavi nepredvidljivim stvarima posvuda oko nas: slomovima burze koji nam nisu bili ni na kraj pameti, ratovima koji su nas osupnuli, uspjesima marginalaca koje nikad ne bismo mogli predvidjeti, filmskim uspjesima koji su se preko noći iz 'indie' faze pretočili u 'mainstream', ostavkama koje su nas naljutile i postocima koji nas mogu uništiti. Možemo li o tim događajima, iznenadnim i zaprepašćujućim, suditi naknadno i možemo li na temelju tih analiza predvidjeti buduće krahove, slomove i promjene? Taleb s pozicije skeptika tvrdi da ne možemo, ali nam pomaže da upoznamo zakonitosti dva svijeta – Mediokristana i Ekstremistana – i da se ne zavaravamo tlapnjama statističara i prognostičara te da ne ignoriramo izvore slučajnosti: nekad se ekstremi mogu predvidjeti, a nekad jednostavno ne! 

Crni labud su oni događaji koji nas pometu poput tsunamija, kao što puran, kokoš ili prase naprasno shvate da su cijelo vrijeme bili u krivu! Tanku liniju između držanja uzdi u vlastitim rukama i pomirbe s neočekivanim svatko od nas mora povući ondje gdje može i gdje želi. Pitanje je samo koliko možemo, koliko želimo, što očekujemo i na što pristajemo!






Crni labud je izraz koji se popularno koristi za iznenadni događaj za koji se nemoguće pripremiti, ali ga je pametno očekivati. Problem nije što se on događa, već što nas "pogađa" nespremne. Smatrate li da su naši životi oblikovani Crnim labudovima?

Ako imamo crne labudove onda imamo i bijele labudove. Bijeli labudovi koji predstavljaju iznenadnu, neočekivanu sreču.
Uvijek smo spremni na loš ishod nečega, pa opet nas može iznenaditi količina ili jačina loših događanja.
A opet pripremani smo na neki radosni događaj ( kao rađanje djeteta) pa nas opet može iznenaditi količina i jačina sreče koja nas je preplavila.
Zapravo je cijeli život pun iznenađenja bez obzira na našu pripremljenost i iskustvenost .
U tom i je čar.

[Gost]

evo moj doprinos temi danas mi bas ne ide tipkanje pa cu po mom obicaju c/p

[besposlenpop]

[darla_]

Crni labud je izraz koji se popularno koristi za iznenadni događaj za koji se nemoguće pripremiti, ali ga je pametno očekivati. Problem nije što se on događa, već što nas "pogađa" nespremne. Smatrate li da su naši životi oblikovani Crnim labudovima?

Pa mislim da to ovisi kakve smo prirode. Neki istrazivacki promatracki duh u nama zamijecuje odredjene obrasce u ljudskim zivotima, bilo pozitivne, bilo negativne, i kad tako zivis zivot, malo toga te u biti moze iznenaditi. Neka emotivna reakcija je naravno normalna, pogotovo ako govorimo u kontekstu prascica koji je jedan dan shvatio da onaj koji ga je hranio, radio je to kako bi ga mogao ubiti. Medjutim da je promatrao zivot oko sebe, bilo bi mu jasno sto slijedi ili barem da je i to jedna od mogucnosti. Mislim da nas stvari docekaju nespremnim, kada imamo umisljaj da sve sto vrijedi za druge ljude, ne vrijedi i za nas i kada mislimo da je nemoguce da se to nama bas desi. Sto bi rekla stara poslovica: "nadaj se najboljem, ocekuj najgore". I tu ne mislim da covjek treba ici korz zivot sa nekom tezinom i gorcinom, nego svijescu da je sve moguce i da su pogotovo ljudi u biti dualne prirode, stvar je samo na koju stranu dualnosti ih okines.

[besposlenpop]

Eto nam sad 2 crna labuda. 

[saritica]

Eto nam sad 2 crna labuda. 

eh da, mudo labudovo ova corona dodje dok si reko keks

[saritica]

crnih labuda svakako ima ali nasi zivoti ne bi smjeli biti oblikovani njima jer ako jesu, ako je covjek u nekom konstantnom iscekivanju crnog labuda to je onda anxiety a anxiety nikako nije dobra. treba znati da crni labud postoji i ne treba ici dalje... znati ali ne i iscekivati ga.

a isto tako kako postoji crni tako postoji i bijeli... moze nas nesto i dobro udarit ne mora uvijek biti lose. mozda nas opali loto. ha ja. sanse su male al ako zaigramo ko zna... 

sve je to ravnoteza u prirodi - casu meda jos niko ne popi da je casom zuci ne zagrci. casa meda iste casu zuci. smijesane najlakse se piju... e tako to ide

[saritica]

pofina mi je ova temica

[Sponsored content]