Knjige za citanje

[darla_]

Posto znam da ovdje ima umnih bica, a meni doslo da malo vise citam, jer uskoro necu znati pricati, nego samo lajati. Dajte mi preporuku sto bih mogla procitati. Trenutno sam u fazi da bi knjizevnost ili neke filozofske teme, ne bi beletristiku nikakvu. Sad citam Harrarija i njegov Sapiens, no ubrzo sam gotova pa eto ideje prosim lepe  .

[besposlenpop]

Posto znam da ovdje ima umnih bica, a meni doslo da malo vise citam, jer uskoro necu znati pricati, nego samo lajati. Dajte mi preporuku sto bih mogla procitati. Trenutno sam u fazi da bi knjizevnost ili neke filozofske teme, ne bi beletristiku nikakvu. Sad citam Harrarija i njegov Sapiens, no ubrzo sam gotova pa eto ideje prosim lepe  .

Možda Direktive EU ...?
To je teža vilozovija od Hegela.

[darla_]

Možda Direktive EU ...?
To je teža vilozovija od Hegela.

Fala lepa, nacitala sam se direktiva EU, kohezijskog programa, struktrnih normativa i tako dalje  .

Relo bi se sad bi nes da mi oplemeni dusu, no posto vidim da me svi ignorisu krenuti cu kao u srednjoj preskociti sve prije realizma i nastaviti prema modernizmu. 

[Gnječ i tvornica čokolade]

Posto znam da ovdje ima umnih bica, a meni doslo da malo vise citam, jer uskoro necu znati pricati, nego samo lajati. Dajte mi preporuku sto bih mogla procitati. Trenutno sam u fazi da bi knjizevnost ili neke filozofske teme, ne bi beletristiku nikakvu. Sad citam Harrarija i njegov Sapiens, no ubrzo sam gotova pa eto ideje prosim lepe  .

evo ja bi ti za zagrijavanje preporučio štivo koje obrađuje esencijalnu filozofiju i to bi štivo dekretom naredio da bude obavezno štivo na filozofskom vakultetu...a to esencijalno filozofsko štivo štampano u više tomova zove se Alan Ford.

[Tomica]

Ja bih se pridruzila Escovom prijedlogu i navela odlicne video-eseje iz egzistencijalne filozofije!

[besposlenpop]

Posto znam da ovdje ima umnih bica, a meni doslo da malo vise citam, jer uskoro necu znati pricati, nego samo lajati. Dajte mi preporuku sto bih mogla procitati. Trenutno sam u fazi da bi knjizevnost ili neke filozofske teme, ne bi beletristiku nikakvu. Sad citam Harrarija i njegov Sapiens, no ubrzo sam gotova pa eto ideje prosim lepe  .

evo ja bi ti za zagrijavanje preporučio štivo koje obrađuje esencijalnu filozofiju i to bi štivo dekretom naredio da bude obavezno štivo na filozofskom vakultetu...a to esencijalno filozofsko štivo štampano u više tomova zove se Alan Ford.

Poprave. 

[Tomica]

To ti je za Wajter, Esco.

Darla, ja ti trenutno citam Witchera od Poljaka Sapkowskog, serijal knjiga tzv. maca i magije (podzanra fantastike). U njima iskrsavaju razna bica slavenske mitologije.



O autoru:


Andrzej Sapkowski rođen je 21. lipnja 1948. u Łódžu gdje i danas živi. Poznat je pisac epske fantastike, ne samo u Poljskoj, gde ima status nacionalnog heroja, već i diljem svijeta. Najpoznatije njegovo djelo je Saga o vješcu koju čine dvije zbirke kratkih priča i pet romana, zahvaljujući kojima je višestruko nagrađivan.
Smatraju ga najvećim fenomenom epske fantastike nakon Tolkiena, između ostalog i zbog toga što je uveo novine u sam žanr, spojivši fikciju i stvarnost i koristeći mitologiju slavenskih naroda. Knjige Andrzeja Sapkowskog prevedene su na petnaest jezika.
Na temelju Sage o vješcu osmišljena je popularna računalna igra The Witcher."

---
Nedavno je snimljena i serija prema knjigama, tek prva sezona. Henry Cavill.

Ali znam da te to nece privuci. Htjela sam istaknuti gdje se trenutno nalazim s citanjem.


Prije toga ponovila sam si Wuthering Heights od
Emily Brontë. I neke price od Ursule K. Le Guin i Tolkiena.

Recimo ova:





Ili tekst od 4 stranice:

https://learning.hccs.edu/faculty/emily.klotz/engl1302-6/readings/the-ones-who-walk-away-from-omelas-ursula-le-guin/view

(Odlicna. Vrlo filozoficna. Cak sam mislila otvoriti topic o njoj. Probaj je poslusati (ako zelis odmoriti oci). 17, odnosno 28 minuta traje. Iz zbirke"The Wind's Twelve Quarters". )


---

Nisam sigurna da znam sto trazis pa cu, onako, izlanuti Murakamija.

Recimo, "Tvrdo kuhana zemlja cudesa & kraj svijeta":

• Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta usisava čitatelja u pripovjedački “ubrzivač čestica”, gdje se sudaraju likovi šifranta podataka podvojene osobnosti, luckastog (i genijalnog) profesora, njegove debeljuškaste kćeri sklone ružičastoj odjeći i otvorenim razgovorima o seksu, a efektu pridonose i zgodna knjižnjičarka zapanjujućeg apetita, Lauren Bacall, Bob Dylan, lubanje jednoroga što isijavaju snove i tajanstveni INKovci nastanjeni u pećinama ispod površine Tokija. Zadivljujući spoj cyber-punka i kafkijanske fantazije, modernog i mitskog, cool i poetičnog, Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta Murakamijevo je rano remek-djelo koje najavljuje ambicije jednog od vodećih svjetskih romanopisaca današnjice. •


Uglavnom, nadje se kod Murakamija dobrih romana, pogledaj si malo sto nudi.

[Gnječ i tvornica čokolade]

To ti je za Wajter, Esco.

da...to sam naknadno kasnije i ja primijetio ali mi se nije dalo premještati a to je vijest od jučer znači već je history a i lokva na cesti se osušila pa sam maknuo post koga zanima nek pročita u bivšem partizanskom glasilu Glad Istre

[darla_]

evo ja bi ti za zagrijavanje preporučio štivo koje obrađuje esencijalnu filozofiju i to bi štivo dekretom naredio da bude obavezno štivo na filozofskom vakultetu...a to esencijalno filozofsko štivo štampano u više tomova zove se Alan Ford.

To definitivno kao obavezna literatura, ok ide na popis

[darla_]

Ja bih se pridruzila Escovom prijedlogu i navela odlicne video-eseje iz egzistencijalne filozofije!

Jabli-dabli el? To sam nedavno odgledala sve reprize, mislim da sam to gradivo usvojila, a i imam posinka koji Del -boyevu filozofiju slijedi do u detalj, tako da to imam i in person

[darla_]

To ti je za Wajter, Esco.

Darla, ja ti trenutno citam Witchera od Poljaka Sapkowskog, serijal knjiga tzv. maca i magije (podzanra fantastike). U njima iskrsavaju razna bica slavenske mitologije.






Prije toga ponovila sam si Wuthering Heights od
Emily Brontë. I neke price od Ursule K. Le Guin i Tolkiena.

Recimo ova:





Ili tekst od 4 stranice:

https://learning.hccs.edu/faculty/emily.klotz/engl1302-6/readings/the-ones-who-walk-away-from-omelas-ursula-le-guin/view

(Odlicna. Vrlo filozoficna. Cak sam mislila otvoriti topic o njoj. Probaj je poslusati (ako zelis odmoriti oci). 17, odnosno 28 minuta traje. Iz zbirke"The Wind's Twelve Quarters". )


---

Nisam sigurna da znam sto trazis pa cu, onako, izlanuti Murakamija.

Recimo, "Tvrdo kuhana zemlja cudesa & kraj svijeta":

• Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta usisava čitatelja u pripovjedački “ubrzivač čestica”, gdje se sudaraju likovi šifranta podataka podvojene osobnosti, luckastog (i genijalnog) profesora, njegove debeljuškaste kćeri sklone ružičastoj odjeći i otvorenim razgovorima o seksu, a efektu pridonose i zgodna knjižnjičarka zapanjujućeg apetita, Lauren Bacall, Bob Dylan, lubanje jednoroga što isijavaju snove i tajanstveni INKovci nastanjeni u pećinama ispod površine Tokija. Zadivljujući spoj cyber-punka i kafkijanske fantazije, modernog i mitskog, cool i poetičnog, Tvrdo kuhana zemlja čudesa i Kraj svijeta Murakamijevo je rano remek-djelo koje najavljuje ambicije jednog od vodećih svjetskih romanopisaca današnjice. •


Uglavnom, nadje se kod Murakamija dobrih romana, pogledaj si malo sto nudi.

Znala sam ja da Tomica nece iznevjeriti  

Dok ste vi mene zajebavali dobila sam popis od jedne sirene za par knjiga pa cu ih staviti tu, ako tko bude zelio citati isto je preporucila Murakamija  

Jose Sarmago: "Ogled o slijepoci"

Murakami: "Moj slatki sutnik"
                "Norveska suma"

Mika Waltari: "Sinuke Egipcanin"

Etogac  

Ja sam jos uz to se odlucila i na Dostojevskog, obnoviti sjecanje pa cu si uzeti "Idiota" i "Kockara".

Mislim da cu biti mirna neko vrijeme sa tvojim i sireninim preporukama .

Jedino audio knjige moram paziti jer to obavezno zaspem .

[darla_]

To ti je za Wajter, Esco.

da...to sam naknadno kasnije i ja primijetio ali mi se nije dalo premještati a to je vijest od jučer znači već je history a i lokva na cesti se osušila pa sam maknuo post koga zanima nek pročita u bivšem partizanskom glasilu  Glad Istre

 
Glad Istre . Znaci vise ni glasa nemaju, samo gladuju.

[darla_]

Ili tekst od 4 stranice:

https://learning.hccs.edu/faculty/emily.klotz/engl1302-6/readings/the-ones-who-walk-away-from-omelas-ursula-le-guin/view

(Odlicna. Vrlo filozoficna. Cak sam mislila otvoriti topic o njoj. Probaj je poslusati (ako zelis odmoriti oci). 17, odnosno 28 minuta traje. Iz zbirke"The Wind's Twelve Quarters". )

Procitala odlicna je! Ostaviti cu dva citata.

"The trouble is that we have a bad habit, encouraged by pedants and sophisticates, of considering happiness as something rather stupid. Only pain is intellectual, only evil interesting. This is a treason of the artist : a refusal to admit the banality of evil and the terrible boredom of pain"

................................................................

"Each alone, the go west or north, towards the mountains. They go on. They leave Omelas, they walk ahead into the darkness and the do not come back. The place they go towards is a place even less imaginable to most of us than the city of happiness. I cannot describe it at all. It is possible that it does not exist. But they seem to know where they are going, the ones who walk away from Omelas"

.... intrigatno koji od tih ljudi u toj prici smo mi, ne zamisljeni mi, kako se zamisljamo i sto bi htjeli biti. Nego stvarno koji od njih smo mi kad pogledamo duboko unutra?

[Gnječ i tvornica čokolade]

To ti je za Wajter, Esco.

da...to sam naknadno kasnije i ja primijetio ali mi se nije dalo premještati a to je vijest od jučer znači već je history a i lokva na cesti se osušila pa sam maknuo post koga zanima nek pročita u bivšem partizanskom glasilu  Glad Istre

 
Glad Istre . Znaci vise ni glasa nemaju, samo gladuju.

to su bile prilično respektabilne antifašističke novine dok su ih uređivali stari partizani ali onda je došla pretvorba pa im je većinski vlasnik postao jedan renomirani pulski kriminalac lopina koji je uništio već dosta firmi pa je tako sjebo i te novine. u međuvremenu partizani su otišli pod čemprese u hladovinu a partizanske novine preuzela mix ekipa ustaša, klerofašista, libertarijunaca i ostalih opskurnih klošara pa sad u novinama pišu hvalospjeve hasanbegoviću i ostaloj opskurnoj ustaškoj ekipi a pljuju po partizanima. ja to smeće ni ne čitam ponekad kliknem da vidim šta dušmani pišu.

prebacio sam se opet na il giornale barem im pustim koji klik...to je istarsko-fiumanski La voce del popolo ja ga zovem La voće del povrće

evo ti link znam da te ne zanima ali možda bude nekom trebalo

https://lavoce.hr/

[Tomica]

Ili tekst od 4 stranice:

https://learning.hccs.edu/faculty/emily.klotz/engl1302-6/readings/the-ones-who-walk-away-from-omelas-ursula-le-guin/view

(Odlicna. Vrlo filozoficna. Cak sam mislila otvoriti topic o njoj. Probaj je poslusati (ako zelis odmoriti oci). 17, odnosno 28 minuta traje. Iz zbirke"The Wind's Twelve Quarters". )

Procitala odlicna je! Ostaviti cu dva citata.

"The trouble is that we have a bad habit, encouraged by pedants and sophisticates, of considering happiness as something rather stupid. Only pain is intellectual, only evil interesting. This is a treason of the artist : a refusal to admit the banality of evil and the terrible boredom of pain"

................................................................

"Each alone, the go west or north, towards the mountains. They go on. They leave Omelas, they walk ahead into the darkness and the do not come back. The place they go towards is a place even less imaginable to most of us than the city of happiness. I cannot describe it at all. It is possible that it does not exist. But they seem to know where they are going, the ones who walk away from Omelas"

.... intrigatno koji od tih ljudi u toj prici smo mi, ne zamisljeni mi, kako se zamisljamo i sto bi htjeli biti. Nego stvarno koji od njih smo mi kad pogledamo duboko unutra?

Uh, uh, uh... S ovom pricom ne znas odakle zapoceti, a ne mozes se, barem donekle, ne osjetiti kao g***o nakon citanja. Trenutno uopce ne mogu pisati, ali htjela sam ostaviti prijevod (kojeg sam danas pronasla) za one kojima engleski nije najdrazi jezik. Oprosti sto se toga nisam ranije dosjetila. :-/

Hvala na tvojim preporukama!

Vratit cu se na ovu temu. <3

[Tomica]

URSULA LE GVIN
ONI KOJI ODLAZE IZ OMELASA
(1973)

Uz buku zvona od koje su se lastavice vinule u nebesa, Festival ljeta je došao u
grad Omelas koji je blistao pored mora. Priprema brodova u luci u kojoj sijaju
zastave. Na ulicama među kućama crvenih krovova i oslikanih zidova, između
starih, mahovinom obraslih vrtova i ispod drvoreda, pored velikih parkova i
javnih građevina, kretala se povorka.
Neki su bili pristojni: stari ljudi u dugačkim, krutim ogrtačima svijetloljubiča-
ste i sive boje, ozbiljni majstori zanata, tihe, vesele žene koje nose dječicu i ča-
vrljaju u hodu. U drugim ulicama muzika je bila brža, treperenje gonga i defa;
ljudi su plesali, cijela procesija je bila ples. Djeca su trčkarala, njihovi bučni
glasovi dizali su se u vazduh kao i lastavičini letovi, iznad muzike i pjevanja.
Sve procesije su se završavale na sjeveru grada, gdje su na velikoj navodnjava-
noj livadi po imenu Zelena polja, na čistom vazduhu, goli dječaci i djevojčice,
nogu i gležnjeva uprljanih blatom i dugih, vitkih ruku, vježbali svoje neposluš-
ne konje prije trke.
Konji nijesu imali nikakvu opremu osim povoca bez žvala. Srebrnim, zlatnim
i zelenim trakama grive su im bile ispletene u pletenice. Njištali su kroz nozdr-
ve i propinjali i razmetali se jedni pred drugima; bili su beskrajno uzbuđeni,
konj je jedina životinja koja je naše obrede prihvatila kao sopstvene.
Daleko na sjeveru i zapadu stajale su planine koje su napola okružile Omelas
na uvali. Jutarnji je vazduh bio tako bistar da je snijeg, koji je još krunio Osa-
mnaest vrhova, gorio bijelo-zlatnom vatrom pod obasjanim vazduhom i ta-
mnim plavetnilom neba. Vjetra je bilo taman dovoljno da povremeno zavijori
zastave koje su označavale trkačku stazu. U tišini širokih zelenih livada mogla
se čuti muzika kako se kotrlja gradskim ulicama, dalje, pa bliže, približavajući
se, slaba, vesela slatkoća vazduha koja je s vremena na vrijeme treperila i sku-
pljala se, a zatim buknula u moćnoj radosti zvona.

Radosno! Kako da pričamo o radosti? Kako opisati žitelje i žiteljke Omelasa?
Vidite, nijesu oni bili glupi, iako su bili srećni. No mi više ne koristimo toliko
riječi radosti. Svi osmjesi su zastarjeli.
Opis radosti nas često navodi na određene pretpostavke.
Kada se susretnemo s takvim opisom, obično prvo tražimo Kralja koji jaše na
svom predivnom pastuvu okružen svojim plemenitim vitezovima, ili možda
sjedi u zlatnim nosilima na leđima mišićavih robova. Ali kralja nije bilo. Oni
nijesu koristili mačeve ili držali robove. Nijesu bili varvari. Ne znam pravila i
zakone njihovog društva, ali mislim da ih je bilo malo. Kao što su mogli bez
monarhije i robova, tako su mogli i bez berze, oglasa, tajne policije i bombe.
Ali, ponavljam da ovo nije glup narod, to nijesu krotki pastiri, plemeniti var-
vari, mili utopisti. Nijesu bili manje kompleksni od nas.
Nevolja leži u tome što mi imamo tu lošu naviku, koju podupiru cjepidlake i
oni prefinjeni, da na sreću gledamo kao na nešto poprilično glupo. Samo je bol
intelektualna, samo zlo zanimljivo. U pitanju je izdaja umjetnika: odbijanje
da se prizna banalnost zla i užasna dosada bola. Ako ih ne možeš pobijediti,
ti im se pridruži. Ako boli, ponovi to. Ali, hvaliti očaj znači osuditi uživanje,
prihvatiti nasilje znači izgubiti kontrolu nad svim drugim. Zamalo jesmo iz-
gubili kontrolu; više ne možemo da opišemo srećnog čovjeka, niti da obilježi-
mo proslavu radosti.
Kako da vam pričam o ljudima Omelasa?
Oni nijesu bili naivna i srećna djeca – iako su njihova djeca zapravo bila srećna.
Bili su zreli, inteligentni, strastveni ljudi čiji životi nijesu bili nesrećni. O čudo!
No, kad bih to bar mogla bolje da opišem. Kad bih vas barem mogla uvjeriti.
U mom opisu, Omelas zvuči kao grad iz bajke, iz nekog davnog i dalekog
vremena, bilo jednom. Možda bi bilo najbolje kada biste zamislili onako kako
vam mašta nalaže, pod pretpostavkom da će ona to moći napraviti, jer zasi-
gurno ne mogu svima da vam ugodim. Šta je, na primjer, s tehnologijom?
Mislim da na ulicama i iznad njih ne bi bilo automobila ili helikoptera; ovaj
zaključak proizlazi iz činjenice da su ljudi Omelasa srećni.
Sreća se bazira na pravednom razlikovanju onoga što je nužno, onoga što nije
ni potrebno ni pogubno i onoga što je pogubno. U srednjoj kategoriji, među-
tim – stvari koje su nepotrebne, ali nijesu pogubne, udobnost, luksuz, izobilje
i tako dalje – mogli bi imati centralno grijanje, podzemnu, mašine za veš i posuđa i svu silu divnih aparata koji ovdje još nijesu izumljeni, plutajuće izvore
svjetlosti, energiju dobijenu bez goriva, lijek za običnu prehladu. Ili ne bi imali
ništa od toga: nije ni važno. Kako vam drago.
Naginjem tome da mislim kako su ljudi iz gradova duž obale dolazili u Omelas
tokom posljednjih dana Festivala veoma brzim, malenim vozovima i tramva-
jima na sprat i da je željeznička stanica u Omelasu zapravo najzgodnija zgrada
u gradu, iako je običnija od veličanstvene tržnice. Čak i uz vozove, bojim se
da vam Omelas iz dosadašnjeg opisa može izgledati previše dobar. Osmjesi,
zvona, parade, konji, bla.
Ako je tako, molim vas da dodate i orgiju. Ako će orgija pomoći, nemojte da
oklijevate. Međutim, nemojmo da imamo hramove iz kojih izlaze prekrasni
goli svještenici i svještenice već u poluekstazi i spremni da se pare s bilo kojim
muškarcem ili ženom, ljubavnikom ili strancem koji je željan sjedinjenja s bilo
kojim dubokim bogom krvi, iako mi je to bila prvobitna ideja.
Zapravo bi bilo bolje da u Omelasu nema nikakvih hramova – barem ne onih
koji su ispunjeni ljudima. Religija da, svještenstvo ne. Sigurno prekrasni nagi
ljudi mogu samo da lutaju unaokolo nudeći se poput božanstvenih suflea gladi
onih u nevolji i zanosu mesa. Pustite ih da se pridruže procesiji. Neka se daire
objese iznad onih koji opšte i neka se slava želje proglasi gongovima i neka (što
nije nevažan momenat) potomke ovih dražesnih rituala svi vole i brinu se za njih.
Krivica je jedna stvar koje znam da nema u Omelasu. No, šta bi još trebalo
da bude tu? Isprva sam mislila da ne postoje droge, ali to je puritanističko
viđenje. Za one kojima se to sviđa, blaga uporna slatkoća drooza može na-
parfemisati tokove grada, drooz koji prvo donosi veliku lakoću i jasnoću umu
i udovima, te potom, nakon nekoliko sati, snenu klonulost i divne vizije po-
sljednjih misterioznih i najdubljih tajni Univerzuma, kao i nevjerovatno uz-
budljivo zadovoljstvo seksa; a ne uzrokuje zavisnost.
Mislim da bi za nešto skromnije ukuse trebalo da bude piva. Za šta još, za
šta još ima mjesta u srećnom gradu? Osjećaj pobjede, sigurno, slavljenje hra-
brosti. Ali kao što smo mogli bez svještenstva, možemo i bez vojnika. Radost
izgrađena na uspješnom klanju nije prava vrsta radosti; neće proći; plašljiva je
i trivijalna. Beskrajno i velikodušno zadovoljstvo, velikodušan trijumf koji se
osjeća ne protiv nekog spoljašnjeg neprijatelja, već u drugarstvu s najboljim i
najpoštenijim dušama svih muškaraca svugdje i sjaju ljeta svijeta; to je ono od
čega se nadimaju srca ljudi iz Omelasa i pobjeda koju oni slave jeste pobjeda
života. Uistinu mislim da puno njih ne treba da uzima drooz.

Veliki dio procesije je dosad već došao do Zelenih polja. Čarobni miris ku-
vanja kreće se među crvenim i plavim šatorima onih koji nude hranu. Lica
malene djece ugodno su ljepljiva; u muškarčevoj dobroćudnoj, sivoj bradi
zapleteno je nekoliko mrvica bogatog kolača. Mladići i djevojke su zajahali
svoje konje i počeli da se grupišu duž startne crte rute. Malena, debela,
starija žena, dijeli cvijeće iz košare smijući se, a visoki mladići nose njeno
cvijeće u svojoj sjajnoj kosi. Dijete od nekih osam ili deset godina sjedi uz
rub gomile, sâmo, svirajući drvenu flautu. Ljudi zastaju da ga poslušaju i
smiješe se, ali mu se ne obraćaju, jer ono nikada ne prestaje da svira i ni-
kako ih ne primjećuje, njegove oči su sasvim zanesene slatkom, laganom
magijom melodije.
Dijete završava i polako spušta ruke koje drže drvenu flautu.
Kao da je ta malena, privatna tišina bila signal; odjednom se oglašavaju sve
trube iz paviljona nedaleko od startne crte: zapovjedničke, melanholične, pro-
badajuće. Konji se propinju na vitke noge i neki od njih njište u odgovor. Mla-
di jahači trijeznih lica glade vratove konja i umiruju ih, šapućući im: „Tiho,
tiho, tako ljepotice, nado moja...“
Duž starta počinju da formiraju linije po činu. Gomila duž trkače staze je po-
put polja trave i cvijeća na vjetru. Festival ljeta je počeo.
Vjerujete li? Prihvatate li festival, grad, radost? Ne? Onda mi dopustite da opi-
šem još jednu stvar.
U podrumu ispod neke od lijepih javnih zgrada Omelasa, ili možda u kono-
bi nekog od prostranih privatnih domova, postoji jedna soba. Postoje jedna
zaključana vrata, bez prozora. Malo svijetla dolazi iz prašnjavih pukotina u
daskama, a njegov odsjaj dolazi iz prozora prekrivenog paukovom mrežom
negdje u konobi. U uglu malene sobe, pored zarđale kante, stoji nekoliko metli
groznog mirisa krutih, zgužvanih, smrdljivih glava.
Pod je prljav, na dodir malo vlažan, kao što je pod konobe uvijek prljav. Soba
je tri koraka duga i dva široka: tek ormar za metle ili sobica za iskorišćeni alat.
U sobi sjedi dijete. Moglo bi biti dječak ili djevojčica. Izgleda kao da ima
otprilike šest godina, no zapravo je blizu desete. Slabog je uma. Možda je
rođeno defektno, ili je možda postalo imbecilno zbog straha, neuhranje-
nosti i zanemarivanja. Kopa svoj nos i ponekad petlja s nožnim prstima ili
genitalijama, dok sjedi na petama u uglu koji je najviše udaljen od kante i krpa. Boji se krpa. Grozne su mu. Zatvara oči, ali još uvijek zna da su krpe
tamo; vrata su zaključana i niko neće doći.
Vrata su uvijek zaključana i niko nikada ne dolazi, osim što povremeno – di-
jete ne razumije pojam vremena niti vremenskih intervala – povremeno vrata
grozno zazveče i otvore se; jedna osoba, ili više ljudi, stoji tamo. Možda će ući
i udariti dijete, kako bi ga natjerali da ustane. Drugi se nikada ne približavaju,
već zure u njega preplašenih očiju punih gađenja. Zdjela za hranu i vrč za
vodu se užurbano pune, vrata se zaključavaju, oči nestaju. Ljudi na vratima
nikada ništa ne govore, ali dijete, koje nije oduvijek živjelo u sobi za alat i koje
se može sjetiti sunčevog svjetla i majčinog glasa, ponekad progovori.
„Ponašaću se dobro“, kaže ono.
„Molim vas, pustite me napolje. Ponašaću se dobro!“ Oni nikada ne odgovaraju.
Ranije je dijete noćima vrištalo i puno plakalo, dozivajući u pomoć, ali sada
samo cvili, „eh-haa, eh-haa“ i sve rjeđe i rjeđe govori. Tako je tanušno da nema
nožne listove; stomak mu je isturen; živi od pola zdjelice kukuruznog brašna i
masti dnevno. Golo je. Zadnjica i bedra su masa gnojnih rana, jer stalno sjedi
na vlastitom izmetu.
Svi znaju da je ono ondje, svi ljudi Omelasa.
Neki od njih su došli da ga vide, drugi su zadovoljni samo što znaju da je
tamo. Svi znaju da ono mora biti tamo. Neki od njih razumiju zašto, a neki
ne, ali svi razumiju da njihova sreća, ljepota njihovog grada, nježnost njihovih
prijateljstava, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih učenjaka, vještina nji-
hovih zanatlija, čak i izobilje njihove žetve i prijatno vrijeme njihovog neba u
potpunosti zavise od djetetove gnusne nesreće.
To se obično objašnjava djeci između osam i dvanaest godina, bez obzira da
li izgledaju sposobni da to shvate; pa i većina onih koji dođu da vide dijete su
mladi ljudi, iako nerijetko odrasla osoba dođe, ili se vrati, da vidi dijete. Bez
obzira na to kako dobro im bude objašnjena situacija, ove mlade gledaoce
prizor uvijek šokira i ispuni gađenjem. Osjećaju gađenje, osjećaj za koji su
smatrali da su superiorni. Osjećaju gnijev, bijes, nemoć, uprkos svim objaš-
njenjima. Voljeli bi da nešto naprave za dijete. Ali ništa ne mogu učiniti.
Da dijete iz tog ogavnog mjesta izađe na sunčevo svjetlo, da je oprano i nahra-
njeno i utješeno, to bi bilo dobro, zaista; no kada bi se to napravilo, toga dana i
sata sve obilje i ljepota i uživanje Omelasa bi usahnuli i bili uništeni.

To su uslovi. Razmijeniti svu dobrotu i čar svakodnevnog života u Omelasu za
to jedno, maleno poboljšanje: odbaciti sreću hiljada za šansu za sreću jednoga:
to bi uistinu značilo pustiti krivicu unutar zidina.
Uslovi su strogi i bezuslovni; čak ni jedna ljubazna riječ ne smije da bude upu-
ćena djetetu.
Često se mladi ljudi, kada vide dijete i suoče se s groznim paradoksom, ku-
ćama vraćaju u suzama, ili u gnijevu bez suza. Mogu o tome da razmišljaju
nedjeljama ili godinama. Ali, kako vrijeme odmiče, shvataju da čak i kada bi
mogli da puste dijete na slobodu, ono od te slobode ne bi dobilo puno: malo
nejasnog zadovoljstva topline i hrane, nesumnjivo, ali ne mnogo više.
Previše je uništeno i imbecilno da bi spoznalo pravu sreću. Predugo se boji da
bi ikada bilo slobodno od straha. Navike su mu previše surove da bi reagovalo
na ljudske postupke. I zaista, nakon toliko vremena vjerovatno bi bilo jadno
bez zidova oko njega koji ga štite, tame za njegove oči i izmeta na kome bi
sjedilo.
Njihove suze zbog gorke nepravde se osuše kada počnu shvatati i prihvatati
užasnu pravdu stvarnosti. Ali upravo su njihove suze i gnijev, iskušenje nji-
hove velikodušnosti i prihvatanje njihove bespomoćnosti, možda glavni izvor
ljepote njihovih života.
Sreća njihova nije ni dosadna, ni neodgovorna.
Oni znaju da, poput djeteta, nijesu slobodni. Poznaju saosjećanje. Djetetovo
postojanje i njihovo priznanje tog postojanja omogućavaju otmenost njihove
arhitekture, patos njihove muzike, dubinu njihove nauke. Zbog tog djeteta su
oni tako nježni prema sopstvenoj djeci. Znaju da kada ono jadno ne bi slina-
vilo tamo u mraku, da ono drugo dijete, svirač flaute, ne bi moglo stvarati ra-
dosnu muziku dok se mladi jahači namještaju za trku u punoj ljepoti obasjani
suncem prvih ljetnih ljeta.
Vjerujete li sada u njih? Zar ne izgledaju sada više vjerovatni?
Međutim, postoji još nešto što treba ispričati, što je prilično nevjerovatno.
Ponekad neko od tih mladih djevojaka ili mladića koji pođu da vide dijete
ne pođe nazad kući da plače ili bude bijesan, zapravo, uopšte se ne vrati kući.
Takođe, ponekad neki dosta stariji muškarac ili žena potpuno zaćute na dan ili
dva i potom napuste svoj dom. Ovi ljudi izađu na ulicu i hodaju ulicom sami.

Nastave hodati i izlaze iz grada Omelasa, kroz prekrasna vrata. Nastave da
hodaju preko obradive zemlje Omelasa.
Svako od njih odlazi sam, mladić ili djevojka, muškarac ili žena.
Pada noć; putnik mora proći kroz seoske ulice, između kuća s osvijetljenim
prozorima, i izaći u mrak polja. Svako sam, ide na zapad ili sjever, prema pla-
ninama. Nastavljaju dalje. Napuštaju Omelas, hodaju u tamu i ne vraćaju se.
Mjesto prema kojem idu ovi ljudi jeste mjesto koje je još teže zamisliti od gra-
da sreće. Uopšte ga ne mogu opisati. Moguće je da ne postoji.
Ali izgleda da oni znaju kuda idu, oni koji odlaze iz Omelasa.

[besposlenpop]

[darla_]

to su bile prilično respektabilne antifašističke novine dok su ih uređivali stari partizani ali onda je došla pretvorba pa im je većinski vlasnik postao jedan renomirani pulski kriminalac lopina koji je uništio već dosta firmi pa je tako sjebo i te novine. u međuvremenu partizani su otišli pod čemprese u hladovinu a partizanske novine preuzela mix ekipa ustaša, klerofašista, libertarijunaca i ostalih opskurnih klošara pa sad u novinama pišu hvalospjeve hasanbegoviću i ostaloj opskurnoj ustaškoj ekipi a pljuju po partizanima. ja to smeće ni ne čitam ponekad kliknem da vidim šta dušmani pišu.

prebacio sam se opet na il giornale barem im pustim koji klik...to je istarsko-fiumanski La voce del popolo ja ga zovem La voće del povrće

evo ti link znam da te ne zanima ali možda bude nekom trebalo

https://lavoce.hr/

I da me zanima, trebao bi mi google translator, moj talijanski nije bas na toj razini .

Inace ovo gore sto si opisao se desilo vecini novina, tak da covjek vise ne zna uopce zasto da ih cita, kad lazu cim zinu. Ja vijesti slusam samo dok se vozim u autu i pocesti se pitam jel to kakva kazalisna predstava ili gdje je skrivena kamera? Koji su to Miltonovski odgovori i razgovori. Eto ono neki dan sa kvorumom oko Zakona za obnovu, bogte patetike. Oporba je sikoristila to sto je dr Tudjman jr, bolestan i to je jako nemoralno, no, no. Ono koji paralelni svemir je to? Kakve veze to sad ima sa icime? Onda se ove budale opravdavaju da nisu znale da je dr Tudjman.Jr. bolestan i svi mi zele brzo oudravljenje. Jebote U Crnoj Guji nebi takav scenarij mogli izmisliti

[darla_]

Uh, uh, uh... S ovom pricom ne znas odakle zapoceti, a ne mozes se, barem donekle, ne osjetiti kao g***o nakon citanja. Trenutno uopce ne mogu pisati, ali htjela sam ostaviti prijevod (kojeg sam danas pronasla) za one kojima engleski nije najdrazi jezik. Oprosti sto se toga nisam ranije dosjetila. :-/

Hvala na tvojim preporukama!

Vratit cu se na ovu temu. <3

Sto se mene tice moze sve na engleskom, to je jezik koji inako koristim svakodnevno u poslu, na hrvaskom samo narucujemo hranu kod trovaca (lokalna menza ).

[darla_]

Ovdje samo moras paziti koji naslov te zanima, da ne zavrsis na podu po noci ili ne dao bog potresu bilo seizmickom bilo ljubavnom

[besposlenpop]

Uh, uh, uh... S ovom pricom ne znas odakle zapoceti, a ne mozes se, barem donekle, ne osjetiti kao g***o nakon citanja. Trenutno uopce ne mogu pisati, ali htjela sam ostaviti prijevod (kojeg sam danas pronasla) za one kojima engleski nije najdrazi jezik. Oprosti sto se toga nisam ranije dosjetila. :-/

Hvala na tvojim preporukama!

Vratit cu se na ovu temu. <3

Sto se mene tice moze sve na engleskom, to je jezik koji inako koristim svakodnevno u poslu, na hrvaskom samo narucujemo hranu kod trovaca (lokalna menza ).

Dobil sam prije par let od tičerice neku knjigu na emgleskom za rođemdan, pa sam jedva došel do 2. stranice. Pojavilo se nekolko zajebatih riječi, a nisam spreman za svaku stranicu okretat rječnik(e). 
Fala kurcu na Guglu ...

[Gnječ i tvornica čokolade]

to su bile prilično respektabilne antifašističke novine dok su ih uređivali stari partizani ali onda je došla pretvorba pa im je većinski vlasnik postao jedan renomirani pulski kriminalac lopina koji je uništio već dosta firmi pa je tako sjebo i te novine. u međuvremenu partizani su otišli pod čemprese u hladovinu a partizanske novine preuzela mix ekipa ustaša, klerofašista, libertarijunaca i ostalih opskurnih klošara pa sad u novinama pišu hvalospjeve hasanbegoviću i ostaloj opskurnoj ustaškoj ekipi a pljuju po partizanima. ja to smeće ni ne čitam ponekad kliknem da vidim šta dušmani pišu.

prebacio sam se opet na il giornale barem im pustim koji klik...to je istarsko-fiumanski La voce del popolo ja ga zovem La voće del povrće

evo ti link znam da te ne zanima ali možda bude nekom trebalo

https://lavoce.hr/

I da me zanima, trebao bi mi google translator, moj talijanski nije bas na toj razini .

Inace ovo gore sto si opisao se desilo vecini novina, tak da covjek vise ne zna uopce zasto da ih cita, kad lazu cim zinu. Ja vijesti slusam samo dok se vozim u autu i pocesti se pitam jel to kakva kazalisna predstava ili gdje je skrivena kamera? Koji su to Miltonovski odgovori i razgovori. Eto ono neki dan sa kvorumom oko Zakona za obnovu, bogte patetike. Oporba je sikoristila to sto je dr Tudjman jr, bolestan i to je jako nemoralno, no, no. Ono koji paralelni svemir je to? Kakve veze to sad ima sa icime? Onda se ove budale opravdavaju da nisu znale da je dr Tudjman.Jr. bolestan i svi mi zele brzo oudravljenje. Jebote U Crnoj Guji nebi takav scenarij mogli izmisliti

nema veze, bude u tim novinama dobrih informacija...recimo danas imaš audio knjigu i to gratis pa možeš poslušati. vjerojatno si već čitala ali možda te ponovo uhvati volja a i druge forumaše pa evo na 33 jezika ima i hrvatski:

La Divina Commedia in trentatré lingue. Scarica l’audiolibro

L'iniziativa in occasione delle celebrazioni del centenario dantesco nel 2021

È stato pubblicato l’audiolibro “Dalla selva oscura al Paradiso. Un percorso nella Divina Commedia di Dante Alighieri in trentatré lingue”, edito da Emons Audiolibri.
L’audiolibro, prodotto dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale, in occasione delle celebrazioni del centenario dantesco nel 2021, permette di ascoltare un’ampia scelta del poema in trentatré lingue diverse.

https://lavoce.hr/cultura-e-spettacoli/la-divina-commedia-in-trentatre-lingue-scarica-laudiolibro

Un codice QR permette di scaricare gratuitamente le 33 versioni del poema, che saranno comunque disponibili, sempre a titolo gratuito, sulle piattaforme Spreaker, Spotify, Deezer, Apple e Google.

evo ovdje na Speaker kliknuti na hr verziju:

https://www.spreaker.com/show/dalla-selva-oscura-al-paradiso

[Gost]

URSULA LE GVIN
ONI KOJI ODLAZE IZ OMELASA
(1973)

Uz buku zvona od koje su se lastavice vinule u nebesa, Festival ljeta je došao u
grad Omelas koji je blistao pored mora. Priprema brodova u luci u kojoj sijaju
zastave. Na ulicama među kućama crvenih krovova i oslikanih zidova, između
starih, mahovinom obraslih vrtova i ispod drvoreda, pored velikih parkova i
javnih građevina, kretala se povorka.
Neki su bili pristojni: stari ljudi u dugačkim, krutim ogrtačima svijetloljubiča-
ste i sive boje, ozbiljni majstori zanata, tihe, vesele žene koje nose dječicu i ča-
vrljaju u hodu. U drugim ulicama muzika je bila brža, treperenje gonga i defa;
ljudi su plesali, cijela procesija je bila ples. Djeca su trčkarala, njihovi bučni
glasovi dizali su se u vazduh kao i lastavičini letovi, iznad muzike i pjevanja.
Sve procesije su se završavale na sjeveru grada, gdje su na velikoj navodnjava-
noj livadi po imenu Zelena polja, na čistom vazduhu, goli dječaci i djevojčice,
nogu i gležnjeva uprljanih blatom i dugih, vitkih ruku, vježbali svoje neposluš-
ne konje prije trke.
Konji nijesu imali nikakvu opremu osim povoca bez žvala. Srebrnim, zlatnim
i zelenim trakama grive su im bile ispletene u pletenice. Njištali su kroz nozdr-
ve i propinjali i razmetali se jedni pred drugima; bili su beskrajno uzbuđeni,
konj je jedina životinja koja je naše obrede prihvatila kao sopstvene.
Daleko na sjeveru i zapadu stajale su planine koje su napola okružile Omelas
na uvali. Jutarnji je vazduh bio tako bistar da je snijeg, koji je još krunio Osa-
mnaest vrhova, gorio bijelo-zlatnom vatrom pod obasjanim vazduhom i ta-
mnim plavetnilom neba. Vjetra je bilo taman dovoljno da povremeno zavijori
zastave koje su označavale trkačku stazu. U tišini širokih zelenih livada mogla
se čuti muzika kako se kotrlja gradskim ulicama, dalje, pa bliže, približavajući
se, slaba, vesela slatkoća vazduha koja je s vremena na vrijeme treperila i sku-
pljala se, a zatim buknula u moćnoj radosti zvona.

Radosno! Kako da pričamo o radosti? Kako opisati žitelje i žiteljke Omelasa?
Vidite, nijesu oni bili glupi, iako su bili srećni. No mi više ne koristimo toliko
riječi radosti. Svi osmjesi su zastarjeli.
Opis radosti nas često navodi na određene pretpostavke.
Kada se susretnemo s takvim opisom, obično prvo tražimo Kralja koji jaše na
svom predivnom pastuvu okružen svojim plemenitim vitezovima, ili možda
sjedi u zlatnim nosilima na leđima mišićavih robova. Ali kralja nije bilo. Oni
nijesu koristili mačeve ili držali robove. Nijesu bili varvari. Ne znam pravila i
zakone njihovog društva, ali mislim da ih je bilo malo. Kao što su mogli bez
monarhije i robova, tako su mogli i bez berze, oglasa, tajne policije i bombe.
Ali, ponavljam da ovo nije glup narod, to nijesu krotki pastiri, plemeniti var-
vari, mili utopisti. Nijesu bili manje kompleksni od nas.
Nevolja leži u tome što mi imamo tu lošu naviku, koju podupiru cjepidlake i
oni prefinjeni, da na sreću gledamo kao na nešto poprilično glupo. Samo je bol
intelektualna, samo zlo zanimljivo. U pitanju je izdaja umjetnika: odbijanje
da se prizna banalnost zla i užasna dosada bola. Ako ih ne možeš pobijediti,
ti im se pridruži. Ako boli, ponovi to. Ali, hvaliti očaj znači osuditi uživanje,
prihvatiti nasilje znači izgubiti kontrolu nad svim drugim. Zamalo jesmo iz-
gubili kontrolu; više ne možemo da opišemo srećnog čovjeka, niti da obilježi-
mo proslavu radosti.
Kako da vam pričam o ljudima Omelasa?
Oni nijesu bili naivna i srećna djeca – iako su njihova djeca zapravo bila srećna.
Bili su zreli, inteligentni, strastveni ljudi čiji životi nijesu bili nesrećni. O čudo!
No, kad bih to bar mogla bolje da opišem. Kad bih vas barem mogla uvjeriti.
U mom opisu, Omelas zvuči kao grad iz bajke, iz nekog davnog i dalekog
vremena, bilo jednom. Možda bi bilo najbolje kada biste zamislili onako kako
vam mašta nalaže, pod pretpostavkom da će ona to moći napraviti, jer zasi-
gurno ne mogu svima da vam ugodim. Šta je, na primjer, s tehnologijom?
Mislim da na ulicama i iznad njih ne bi bilo automobila ili helikoptera; ovaj
zaključak proizlazi iz činjenice da su ljudi Omelasa srećni.
Sreća se bazira na pravednom razlikovanju onoga što je nužno, onoga što nije
ni potrebno ni pogubno i onoga što je pogubno. U srednjoj kategoriji, među-
tim – stvari koje su nepotrebne, ali nijesu pogubne, udobnost, luksuz, izobilje
i tako dalje – mogli bi imati centralno grijanje, podzemnu, mašine za veš i posuđa i svu silu divnih aparata koji ovdje još nijesu izumljeni, plutajuće izvore
svjetlosti, energiju dobijenu bez goriva, lijek za običnu prehladu. Ili ne bi imali
ništa od toga: nije ni važno. Kako vam drago.
Naginjem tome da mislim kako su ljudi iz gradova duž obale dolazili u Omelas
tokom posljednjih dana Festivala veoma brzim, malenim vozovima i tramva-
jima na sprat i da je željeznička stanica u Omelasu zapravo najzgodnija zgrada
u gradu, iako je običnija od veličanstvene tržnice. Čak i uz vozove, bojim se
da vam Omelas iz dosadašnjeg opisa može izgledati previše dobar. Osmjesi,
zvona, parade, konji, bla.
Ako je tako, molim vas da dodate i orgiju. Ako će orgija pomoći, nemojte da
oklijevate. Međutim, nemojmo da imamo hramove iz kojih izlaze prekrasni
goli svještenici i svještenice već u poluekstazi i spremni da se pare s bilo kojim
muškarcem ili ženom, ljubavnikom ili strancem koji je željan sjedinjenja s bilo
kojim dubokim bogom krvi, iako mi je to bila prvobitna ideja.
Zapravo bi bilo bolje da u Omelasu nema nikakvih hramova – barem ne onih
koji su ispunjeni ljudima. Religija da, svještenstvo ne. Sigurno prekrasni nagi
ljudi mogu samo da lutaju unaokolo nudeći se poput božanstvenih suflea gladi
onih u nevolji i zanosu mesa. Pustite ih da se pridruže procesiji. Neka se daire
objese iznad onih koji opšte i neka se slava želje proglasi gongovima i neka (što
nije nevažan momenat) potomke ovih dražesnih rituala svi vole i brinu se za njih.
Krivica je jedna stvar koje znam da nema u Omelasu. No, šta bi još trebalo
da bude tu? Isprva sam mislila da ne postoje droge, ali to je puritanističko
viđenje. Za one kojima se to sviđa, blaga uporna slatkoća drooza može na-
parfemisati tokove grada, drooz koji prvo donosi veliku lakoću i jasnoću umu
i udovima, te potom, nakon nekoliko sati, snenu klonulost i divne vizije po-
sljednjih misterioznih i najdubljih tajni Univerzuma, kao i nevjerovatno uz-
budljivo zadovoljstvo seksa; a ne uzrokuje zavisnost.
Mislim da bi za nešto skromnije ukuse trebalo da bude piva. Za šta još, za
šta još ima mjesta u srećnom gradu? Osjećaj pobjede, sigurno, slavljenje hra-
brosti. Ali kao što smo mogli bez svještenstva, možemo i bez vojnika. Radost
izgrađena na uspješnom klanju nije prava vrsta radosti; neće proći; plašljiva je
i trivijalna. Beskrajno i velikodušno zadovoljstvo, velikodušan trijumf koji se
osjeća ne protiv nekog spoljašnjeg neprijatelja, već u drugarstvu s najboljim i
najpoštenijim dušama svih muškaraca svugdje i sjaju ljeta svijeta; to je ono od
čega se nadimaju srca ljudi iz Omelasa i pobjeda koju oni slave jeste pobjeda
života. Uistinu mislim da puno njih ne treba da uzima drooz.

Veliki dio procesije je dosad već došao do Zelenih polja. Čarobni miris ku-
vanja kreće se među crvenim i plavim šatorima onih koji nude hranu. Lica
malene djece ugodno su ljepljiva; u muškarčevoj dobroćudnoj, sivoj bradi
zapleteno je nekoliko mrvica bogatog kolača. Mladići i djevojke su zajahali
svoje konje i počeli da se grupišu duž startne crte rute. Malena, debela,
starija žena, dijeli cvijeće iz košare smijući se, a visoki mladići nose njeno
cvijeće u svojoj sjajnoj kosi. Dijete od nekih osam ili deset godina sjedi uz
rub gomile, sâmo, svirajući drvenu flautu. Ljudi zastaju da ga poslušaju i
smiješe se, ali mu se ne obraćaju, jer ono nikada ne prestaje da svira i ni-
kako ih ne primjećuje, njegove oči su sasvim zanesene slatkom, laganom
magijom melodije.
Dijete završava i polako spušta ruke koje drže drvenu flautu.
Kao da je ta malena, privatna tišina bila signal; odjednom se oglašavaju sve
trube iz paviljona nedaleko od startne crte: zapovjedničke, melanholične, pro-
badajuće. Konji se propinju na vitke noge i neki od njih njište u odgovor. Mla-
di jahači trijeznih lica glade vratove konja i umiruju ih, šapućući im: „Tiho,
tiho, tako ljepotice, nado moja...“
Duž starta počinju da formiraju linije po činu. Gomila duž trkače staze je po-
put polja trave i cvijeća na vjetru. Festival ljeta je počeo.
Vjerujete li? Prihvatate li festival, grad, radost? Ne? Onda mi dopustite da opi-
šem još jednu stvar.
U podrumu ispod neke od lijepih javnih zgrada Omelasa, ili možda u kono-
bi nekog od prostranih privatnih domova, postoji jedna soba. Postoje jedna
zaključana vrata, bez prozora. Malo svijetla dolazi iz prašnjavih pukotina u
daskama, a njegov odsjaj dolazi iz prozora prekrivenog paukovom mrežom
negdje u konobi. U uglu malene sobe, pored zarđale kante, stoji nekoliko metli
groznog mirisa krutih, zgužvanih, smrdljivih glava.
Pod je prljav, na dodir malo vlažan, kao što je pod konobe uvijek prljav. Soba
je tri koraka duga i dva široka: tek ormar za metle ili sobica za iskorišćeni alat.
U sobi sjedi dijete. Moglo bi biti dječak ili djevojčica. Izgleda kao da ima
otprilike šest godina, no zapravo je blizu desete. Slabog je uma. Možda je
rođeno defektno, ili je možda postalo imbecilno zbog straha, neuhranje-
nosti i zanemarivanja. Kopa svoj nos i ponekad petlja s nožnim prstima ili
genitalijama, dok sjedi na petama u uglu koji je najviše udaljen od kante i krpa. Boji se krpa. Grozne su mu. Zatvara oči, ali još uvijek zna da su krpe
tamo; vrata su zaključana i niko neće doći.
Vrata su uvijek zaključana i niko nikada ne dolazi, osim što povremeno – di-
jete ne razumije pojam vremena niti vremenskih intervala – povremeno vrata
grozno zazveče i otvore se; jedna osoba, ili više ljudi, stoji tamo. Možda će ući
i udariti dijete, kako bi ga natjerali da ustane. Drugi se nikada ne približavaju,
već zure u njega preplašenih očiju punih gađenja. Zdjela za hranu i vrč za
vodu se užurbano pune, vrata se zaključavaju, oči nestaju. Ljudi na vratima
nikada ništa ne govore, ali dijete, koje nije oduvijek živjelo u sobi za alat i koje
se može sjetiti sunčevog svjetla i majčinog glasa, ponekad progovori.
„Ponašaću se dobro“, kaže ono.
„Molim vas, pustite me napolje. Ponašaću se dobro!“ Oni nikada ne odgovaraju.
Ranije je dijete noćima vrištalo i puno plakalo, dozivajući u pomoć, ali sada
samo cvili, „eh-haa, eh-haa“ i sve rjeđe i rjeđe govori. Tako je tanušno da nema
nožne listove; stomak mu je isturen; živi od pola zdjelice kukuruznog brašna i
masti dnevno. Golo je. Zadnjica i bedra su masa gnojnih rana, jer stalno sjedi
na vlastitom izmetu.
Svi znaju da je ono ondje, svi ljudi Omelasa.
Neki od njih su došli da ga vide, drugi su zadovoljni samo što znaju da je
tamo. Svi znaju da ono mora biti tamo. Neki od njih razumiju zašto, a neki
ne, ali svi razumiju da njihova sreća, ljepota njihovog grada, nježnost njihovih
prijateljstava, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih učenjaka, vještina nji-
hovih zanatlija, čak i izobilje njihove žetve i prijatno vrijeme njihovog neba u
potpunosti zavise od djetetove gnusne nesreće.
To se obično objašnjava djeci između osam i dvanaest godina, bez obzira da
li izgledaju sposobni da to shvate; pa i većina onih koji dođu da vide dijete su
mladi ljudi, iako nerijetko odrasla osoba dođe, ili se vrati, da vidi dijete. Bez
obzira na to kako dobro im bude objašnjena situacija, ove mlade gledaoce
prizor uvijek šokira i ispuni gađenjem. Osjećaju gađenje, osjećaj za koji su
smatrali da su superiorni. Osjećaju gnijev, bijes, nemoć, uprkos svim objaš-
njenjima. Voljeli bi da nešto naprave za dijete. Ali ništa ne mogu učiniti.
Da dijete iz tog ogavnog mjesta izađe na sunčevo svjetlo, da je oprano i nahra-
njeno i utješeno, to bi bilo dobro, zaista; no kada bi se to napravilo, toga dana i
sata sve obilje i ljepota i uživanje Omelasa bi usahnuli i bili uništeni.

To su uslovi. Razmijeniti svu dobrotu i čar svakodnevnog života u Omelasu za
to jedno, maleno poboljšanje: odbaciti sreću hiljada za šansu za sreću jednoga:
to bi uistinu značilo pustiti krivicu unutar zidina.
Uslovi su strogi i bezuslovni; čak ni jedna ljubazna riječ ne smije da bude upu-
ćena djetetu.
Često se mladi ljudi, kada vide dijete i suoče se s groznim paradoksom, ku-
ćama vraćaju u suzama, ili u gnijevu bez suza. Mogu o tome da razmišljaju
nedjeljama ili godinama. Ali, kako vrijeme odmiče, shvataju da čak i kada bi
mogli da puste dijete na slobodu, ono od te slobode ne bi dobilo puno: malo
nejasnog zadovoljstva topline i hrane, nesumnjivo, ali ne mnogo više.
Previše je uništeno i imbecilno da bi spoznalo pravu sreću. Predugo se boji da
bi ikada bilo slobodno od straha. Navike su mu previše surove da bi reagovalo
na ljudske postupke. I zaista, nakon toliko vremena vjerovatno bi bilo jadno
bez zidova oko njega koji ga štite, tame za njegove oči i izmeta na kome bi
sjedilo.
Njihove suze zbog gorke nepravde se osuše kada počnu shvatati i prihvatati
užasnu pravdu stvarnosti. Ali upravo su njihove suze i gnijev, iskušenje nji-
hove velikodušnosti i prihvatanje njihove bespomoćnosti, možda glavni izvor
ljepote njihovih života.
Sreća njihova nije ni dosadna, ni neodgovorna.
Oni znaju da, poput djeteta, nijesu slobodni. Poznaju saosjećanje. Djetetovo
postojanje i njihovo priznanje tog postojanja omogućavaju otmenost njihove
arhitekture, patos njihove muzike, dubinu njihove nauke. Zbog tog djeteta su
oni tako nježni prema sopstvenoj djeci. Znaju da kada ono jadno ne bi slina-
vilo tamo u mraku, da ono drugo dijete, svirač flaute, ne bi moglo stvarati ra-
dosnu muziku dok se mladi jahači namještaju za trku u punoj ljepoti obasjani
suncem prvih ljetnih ljeta.
Vjerujete li sada u njih? Zar ne izgledaju sada više vjerovatni?
Međutim, postoji još nešto što treba ispričati, što je prilično nevjerovatno.
Ponekad neko od tih mladih djevojaka ili mladića koji pođu da vide dijete
ne pođe nazad kući da plače ili bude bijesan, zapravo, uopšte se ne vrati kući.
Takođe, ponekad neki dosta stariji muškarac ili žena potpuno zaćute na dan ili
dva i potom napuste svoj dom. Ovi ljudi izađu na ulicu i hodaju ulicom sami.

Nastave hodati i izlaze iz grada Omelasa, kroz prekrasna vrata. Nastave da
hodaju preko obradive zemlje Omelasa.
Svako od njih odlazi sam, mladić ili djevojka, muškarac ili žena.
Pada noć; putnik mora proći kroz seoske ulice, između kuća s osvijetljenim
prozorima, i izaći u mrak polja. Svako sam, ide na zapad ili sjever, prema pla-
ninama. Nastavljaju dalje. Napuštaju Omelas, hodaju u tamu i ne vraćaju se.
Mjesto prema kojem idu ovi ljudi jeste mjesto koje je još teže zamisliti od gra-
da sreće. Uopšte ga ne mogu opisati. Moguće je da ne postoji.
Ali izgleda da oni znaju kuda idu, oni koji odlaze iz Omelasa.

Malo sam pus5ila suzu na ovu...

[Tomica]

Hej, Matzo...

Jesmo li oni koji dolaze, jesmo li oni koji prolaze, jesmo li oni koji ostaju ili smo oni koji odlaze? A mozda smo poout onog djecaka s frulom potpuno nesvjesni zla koje se svakodnevno cini?

Inace, Omelas mene neizdrzivo podsjeca na postavke kapitalizma. Sreca i blagostanje jedne zemlje placa se bijedom druge/drugih...

[darla_]

Dobil sam prije par let od tičerice neku knjigu na emgleskom za rođemdan, pa sam jedva došel do 2. stranice. Pojavilo se nekolko zajebatih riječi, a nisam spreman za svaku stranicu okretat rječnik(e). 
Fala kurcu na Guglu ...

Ne znam, meni je bilo prilicno lako citljivo. No kuzim da nekome mozda nije, ja inace bar kad je engleski u pitanju vise volim citati u originalu. No recimo talijanski razimujem ja ali ne na toj razini pa kuzim da to moze biti zajebato.

[Sponsored content]