Filmski trenuci

[Gost]

Jedan neobičan postariji sci-fi..
Jako zanimljiv. I ne, nije nimalo nalik "Ja sam legenda" filmu.




The Quiet Earth (1985)





One day, Zac Hobson wakes up and slowly discovers that apparently he is the last man on earth. The streets are empty, not a soul in sight. Where the hell is everybody? Where have they all dissapeared to? ...

[Gost]

podsjeca na film o rapture, koji je inace djelo evangelicalaca - radjen u propagandne svrhe.

[Gost]

moja preporuka - ovi svi morate i trebate gledati. samo humor i smijeh dolaze u obzir a ovaj tip je zbilja genijalan.. DOC MARTIN

[Gost]

podsjeca na film o rapture, koji je inace djelo evangelicalaca - radjen u propagandne svrhe.

Možeš li malo opisati taj Rapture? Je li ti se ovaj svidio?

[Gost]

http://en.wikipedia.org/wiki/A_Thief_in_the_Night_(film)

[Gost]

evo i wiki link iznad...

[Gost]

Hvala, Saro! Pogledam s kompa ..

[Gost]

nema na cemu. ...  ovaj tvoj gore film nisam vidjela uopce al samo ovo kratko sto procitah... djeluje mi ok, premda da pravo kazem odavno sam se prebacila na lagane stvari.. onako pravo za zenskice, neke sladunjave pricice... a da ne pricam HUMOR. to mi je glavno.

[Gost]

daj ba pa dje ste? zasto ovdje niko ne chata? ajmo pricat o nekim najobicnijim stvarima... kuhanje, vrt, televizija, mace... sex!!! ovi forumi su nekako zamrli. ajmo se ba malo druzit.

[whisperer]

Ostrov (2006)



Za vrijeme domovinskog rata 1942., negdje na sjeveru Nijemci zauzimaju sovjetsku teglenicu koja prevozi ugljen. Na palubi broda nalaze se kapetan Tihon i ložač Anatolij. Oba su se pokušala sakriti u ugljenu, ali Nijemci pronalaze Anatolija, koji pada u njihovo zarobljeništvo. Nijemci ga ispituju na njemačkom jeziku o njegovom kapetanu, ali on ga, bez obzira na nepoznavanje njemačkog, nehotice izdaje. Fašisti ih postroje s namjerom da ih ustrijele, Anatolij počne ridati, moleći ih da mu poštede život. Njemački oficir mu predlaže da se spasi tako da sam ubije svojeg prijatelja. Anatolij puca u Tihona koji pada preko palube. Nijemci ostavljaju Anatolija živog, miniraju teglenicu i napuštaju je. Anatolij ostaje na miniranom brodu koji uskoro eksplodira.

Redovnici pronalaze na obali beživotno tijelo.

Radnja prelazi u 1976. godinu. Anatolij, koji se promijenio tijekom godina, radi u samostanu kao ložač. Živi u ložionici, u kojoj i spava na ugljenu. On je sada otac Anatolij. K njemu, kao mudracu, dolaze potrebiti i bolesni, budući da ima dar vidovitosti i sposobnost da iscjeljuje molitvom. Neki redovnici ne shvaćaju njegovu naviku da se moli odvojeno od drugih redovnika, kasni na službu, bez razloga glasno pjeva pjesme. No, među onima koji ga razumiju nalazi se otac Iov, koji zavidi ocu Anatoliju na njegovom daru. Protojerej, otac Filaret, trudi se popraviti odnos s ocem Anatolijem, odgovarajući na prigovore oca Iova. Međutim, bez obzira na poniznost i kajanje, starcu ne da mira zločin koji je počinio. Često čamcem odlazi na usamljeni otok gdje se usrdno moli i kaje za svoj grijeh.

U samostan dolazi ugledan admiral sa svojom mahnitom kćeri. Starac je odvodi na otok i molitvom iz nje istjeruje vraga. Admiral je taj isti Tihon u kojeg je pucao Anatolij. U razgovoru se ispostavlja da ga je Anatolij samo ranio u ruku, te da se uspio spasiti. Tihon mu govori da mu je odavno oprostio.

Sada Anatolij zna da može mirno umrijeti. Smrt starca je prikazana alegorijski: Anatolij legne u lijes koji mu je donio Iov i koji je izrađen posebno za njega, te ga moli da ode reći braći da je umro. Iov bježi prema zvoniku i udara u zvona, obavještavajući o smrti starca. Lijes s tijelom redovnici voze čamcem na njegov otok.

[Gost]

BIRDY

Režija: Alan Parker

Scenario:  William Wharton (based on the novel by), Sandy Kroopf

Glavne uloge: Matthew Modine, Nicolas Cage, John Harkins

Muzika: Peter Gabriel

IMDb ocena: 7.2/10

Trajanje: 120 min




Birdy, mladić koji se iz Vijetnamskog vrata vraća duhovno slomljen, pomisli da je ptica, zbog čega završi u vojnoj bolnici. Ne primjećuje nikoga i ne govori ni sa kim. Njegov najbolji prijatelj, Al, također ranjeni vijetnamski veteran, posjećuje Birdyja svakog dana i pokušava ga vratiti u stvarnost...



Bi li netko bio ljubazan pa postavio link s filmom online (uz prijevod)?

http://www.filmovix.com/videos/birdy-pticica-1984/

(možda ga uspijevate pokrenuti s ove stranice, no ja ne mogu...)





--------------

Edit u 14:09

Evo, ovaj mogu.... ako pronađete bolji, prilijepite... hvala

http://www.milversite.net/milver/birdy-1984-video_b57f02bc5.html

[Gost]

The best children’s stories can be a delight for adults, too. That’s certainly the case with Albert Lamorisse’s 1956 short film, The Red Balloon. The story is set in the run-down Ménilmontant neighborhood of Paris. A little boy, played by the director’s son Pascal, is walking to school one morning when he discovers a red balloon tangled around a lamp post. He “rescues” it and takes it to school with him. Along the way, the boy discovers that the balloon has a mind of its own. It follows him like a stray dog, and together they face the terrors, and tedium, of childhood.

The film, shown above in its entirety, earned Lamorisse an Academy Award for Best Original Screenplay and a Palme d’Or for Best Short Film at the Cannes Film Festival, along with near-universal praise from critics. “The Red Balloon is a wonderful movie for children,” says New York Times film critic A.O. Scott in the “Critics’ Picks” video below. “It’s also a uniquely insightful movie about childhood.” In a 2008 essay, “The Red Balloon: Written on the Wind,” the children’s author Brian Selznick writes of his life-long appreciation for the film:

As a child, I longed for two specific things that I now realize Lamorisse’s movie embodies: the presence of a loving friend and the knowledge that real magic exists in the world. Childhood, in so many ways, is about learning to navigate the world around us, to make sense of what seems overwhelming and gigantic. Having a special companion makes that experience more manageable and less terrifying. To kids, the world of grown-ups is often alien and untranslatable, and so magic becomes a lens through which the incomprehensible universe (as Einstein once called it) becomes comprehensible.

Many Americans remember seeing The Red Balloon for the first time as a 16mm film projected in elementary school classrooms and cafeterias. With the 2008 release of the Criterion Collection DVD, many are rediscovering the movie–and perhaps over-analyzing it–from the perspective of adulthood. “An adult watching The Red Balloon will not find it difficult to see the title character as a symbol of spirituality, friendship, love, transcendence, the triumph of good over evil, or any of the countless other things that a simple, round red balloon can represent,” writes Selznick. “But perhaps we’re better off enjoying some things the way a child understands them: not as metaphors but as stories. In the end, I think there’s something nice about allowing the balloon to just be. I guess that’s what you do with good friends–you let them be themselves.”

[Gost]

sjećam se u magli tog filma , o kad je to bilo, 
u nekoj zemlji seljaka

[Gost]

http://en.wikipedia.org/wiki/Gandahar_(film)

------

I još jedan njegov...

Trailer:




Čitav film:

http://watch32.com/movies-online/fantastic-planet-4334


http://en.wikipedia.org/wiki/Fantastic_Planet

[Gost]

Vezano uz ranije spomenute selkije..





Priča o ljubavi, nadi i nepokolebljivoj vjeri u nemoguće. Lirska moderna bajka o irskom ribaru Syracuseu čiji se život nepovratno mijenja u trenutku kad otkrije da je u svojoj mreži uhvatio predivnu tajanstvenu ženu. Dok se Syracuse bespomoćno zaljubljuje, njegova kći Annie vjeruje da je žena zapravo magično biće…ali kao u svim bajkama čarolija ima i svoju tamnu stranu.


IZVORNO IME: Ondine

REDATELJ: Neil Jordan


Trailer:



Film s prijevodom:

http://www.milversite.net/milver/ondine-2009-video_2b16737f5.html

Film bez prijevoda:

[whisperer]

Evo i kratkog osvrta..

__

NADREALNO U SVAKODNEVNOM
Ondine, red. Neil Jord



Rusalke, selkie, ondine, nimfe – vodene vile poznate iz europskog folklora, napučile su umjetnički imaginarij 19. stoljeća – motiviku prerafelitskog slikarstva Johna W. Waterhousea kao i Johna Colliera, ilustracijsku maštu Arthura Rackhama, ali i Isobel Lilian Gloag; preuzele važno mjesto u poeziji senzibilnih samoubojica Harta Cranea i Sylvije Plath, a upravo je Fouquéova novelistička heroina Undine (koja dijeli mnoge motive s autohtonom nam Malom vilom) inspirirala onovremene balete i opere, jednako kako je ribarsko-vodena ikonografija, mahom u ruhu romantičnih tragedija, utjecala na najpoznatije svjetske pripovijetke, poput narodnom pjesmom o Agneti i o danskom vitezu Gronhartu gdje junaka spašava sirena inspirirana Andersonova remekdjela Mala sirena, ali i Wildeove dirljive Ribar i njegova duša.

Filmska epifanija vodenih djeva u novije se vrijeme eksponirala u M. Night Shyamalanovoj fantaziji Žena iz vode, ljupkoj Tajni Roan Inisha osebujnog Johna Saylesa odnosno najnovijem uratku Neila Jordana Ondine. Pritom Jordan sugestivno i umješno, sporom i tihom, no opet dovoljno dinamičnom i nimalo zamornom naracijom balansira između nepredvidive drame i nimalo patetične ljubavne priče, s natruhama komedije i trilera, te na rubu sna i jave – nadstvarnog i realnog. Riječju, predstavlja djelo Atmosfere; efektne melankolije, čija ljepota leži upravo u osjećaju za krajnje neusiljeno vođenje priče spomenutih ambigvitetnih tendencija sinteze stvarnosnog i mitskog.



I inače sklon fantastičnom, irski redatelj posljedično i u Ondine većim narativnim dijelom kreira delikatan osjećaj nadrealnog i čudesnog u svakodnevnom, podcrtavajući univerzalnost arhaičnog zadržavanjem njegove kvintesencijalne moralne potke, no finalno se odlučuje na razbijanje čarolije interuptivnim twistom, sistematično rušeći, subverzirajući i dekonstruirajući trope bajkovitog; tim činom film pak pretvarajući u jedan veliki trompe l'oeil – manjkavim striktnim odlučivanjem za jednu od dvije opcije, nepotrebnim odgovorom na pitanje što je istina (a što optičko-mentalna varka).

Lirska fotografija ruralne Irske sivozelenih tonova kao u vodenoj izmaglici, evokaciji vlažno-zagušljivog, depresivno-ktoničkog aspekta mitoloških bića voda, ribarskih mreža, dugih kosa i morskih trava, legendarnog Christophera Doylea, daje opipljivu teksturu simbolizmu iz (i opet natrag u) životinja(e) metamorfoziranih djevojaka – simbola čarolija vode i ljubavi, povezanih sa smrću ili opčinjenosti koja vodi do gubitka razuma. Islandska Tuljanova djeva, legende nomadskih Sama, tuljanice škotske predaje, slavenska bića jezera, potoka, zdenaca, izvora, vodenih tokova ili sjena ponekih stabala, tako su dobile posvetu u ovom malom i šarmantnom djelu uvijek zanimljivog redatelja; unikatno podcrtanu onostranom glazbom Sigur Rósovca Kjartana Sveinssona, te je prava šteta da fina potka twighlight-senzibiliteta nije iznesena do samoga kraja, izgubivši čaroliju negdje putem.

© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 27. studenoga 2010.

[Gost]

Sad bih se osvrnula, ali onda se dosjetih da jos nismo imali temu o raznim mitoskim, fantasticnim stvorenjima. Njihovom podrijetlu, razvoju... Naisla sam na brojne predivne ilustracije vodenih nimfi... Hajde otvori topic o tome, jer vec mi je muka vidjeti si nick ispod naslova.

[whisperer]

Može. Možda da krenemo od slavenske pa nadalje... Sama hrvatska mitologija nije baš nešto specifična, patuljci i vilenjaci...

[Gost]

Može. Možda da krenemo od slavenske pa nadalje... Sama hrvatska mitologija nije baš nešto specifična, patuljci i vilenjaci...

A vidi Whisp, mi o selkijima s Orkney otočja, a jednog imamo blizu i još je maltretiraju ..

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Istra/Makedonac-udarao-sredozemnu-medvjedicu-na-plazi-u-Puli

Pulska policija jučer je zbog uznemiravanja zaštićene sredozemne medvjedice uhitila 56-godišnjeg Makedonca.

Kako piše Policijska uprava istarska, 30. srpnja oko 15.30 sati, u Gortanovoj uvali u Puli, na plaži na kojoj se nalazi edukativni pano o zabrani uznemiravanja strogo zaštićene svojte sredozemne medvjedice, iz većeg broja kupača, koji su promatrali medvjedicu u mirovanju, izdvojio se 56-godišnji makedonski državljanin. Muškarac se približio prostoru koji je ograđen trakama zabrane približavanja te je nekoliko puta udario rukom sredozemnu medvjedicu po leđima i otjerao je s plaže prema moru.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Sredozemna_medvjedica

[Gost]

P.S. vidiš, tek sad sam osvijestila podudarnost vjerovanja u selkie stvorenja i našeg izraza "morski čovik" za nj Fora.

[Gost]

Hmmm... ovo je snimka. Nije udarao životinju, već je htio milovati... žao mi je što sam prenijela onakvo bezobrazno senzacionalističko pisanje novinara, iako stoji činjenica da se medvjedicu ne smije dodirivati (uznemiravati).

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/incident-na-pulskoj-plazi-makedonac-izudarao-sredozemnu-medvjedicu---346238.html

[Gost]

Na HRT3, svaku vecer od 23, mozete pogledati nesto od Tarkovskog. Veceras je u 23.10 STALKER, a sinoc bijase Zerkalo... Zao mi je sto nisam ranije to spomenula... Evo jedan zanimljiv razgovor s autorom


http://izmedju.wordpress.com/2011/08/11/zanima-me-problem-unutrasnje-slobode/

[whisperer]

Divno, baš me veseli! Stalkera sam pogledala u nekoliko navrata pa ga preskačem, a sutra je "Nostalgija". 


Nostalgija (Nostalghia, 1983), Italija/SSSR, boja, 126 min, Opera Film/Sovinfilm/RAI, r.: Andrej Tarkovski, sc.: Tonino Guerra, A. Tarkovski, df.: Giuseppe Lanci, glazba: Giuseppe Verdi (Requiem), Ludwig van Beethoven (IX. simfonija), Richard Wagner, Claude Debussy, ul.: Oleg Jankovski (Andrej Gorčakov), Domiziana Giordano (Eugenia), Erland Josephson (Domenico), Patrizia Terreno (Gorčakovljeva žena), Delia Boccardo (Domenikova žena), Laura De Marchi (spremačica), Milena Vukotić (radnica).
Došavši u Italiju kako bi istražio život rus. emigranta iz XVIII. st., skladatelja Sosnovskog, pjesnik Andrej Gorčakov suočava se s nemogućnošću razrješenja dileme nostalgije.
Kao vizualni trag nečega čega više nema, film je za Tarkovskog inherentno nostalgičan, dok je sama »nostalgija složen osjećaj, koji miješa ljubav prema domovini s melankolijom bivanja daleko od nje.« Tematska usmjerenost na granice među kulturama, (ne)mogućnost prevođenja kodova i ostvarenja komunikacije među likovima, vizualno se oblikuje Andrejevim zatvorenim, repetitivnim i cirkularnim snovima i sjećanjima, ponavljanjem monotonih zvukova, opetovanim prizorima u kojima se Andrej nalazi sputan prostorima sobe, bazena, Domenikove kuće ili razrušene opatije, kompulzivno ponavljajući prividno nemotivirane radnje, dok mu kretanje na otvorenom ograničavaju formalizirani pokreti kamere. Istodobno, Andrejeva identifikacija sa Sosnovskim i Domenikom, brojna udvajanja i ponavljanja motiva i situacija, naglašena uporaba ogledala, prelaženje granica pripovjednih razina te završna sekvenca u kojoj se rus. pejzaž nalazi unutar ruševina tal. katedrale predočuju mogućnost uspostavljanja veza na afektivnoj razini. Kao što različiti ponavljani vizualni i auditivni znakovi, poput vode ili psa, mijenjaju značenje tokom filma, razlikovanje zbiljskih od imaginarnih prostora, unutarnje od izvanjske stvarnosti, iznova se definira u svakoj sekvenci. Neprimjetno prelaženje zamišljenog u materijalno, sadašnjosti u prošlost, zbilje u san, primjereno je stanju svijesti kojemu je fikcija emotivno realnija od stvarnosti, a izravno omogućeno temeljnim svojstvom film. slike da prostorne i vremenske odnose podredi vlastitim mehanizmima oblikovanja. Andrej ne može riješiti dilemu vlastitog (ne)pripadanja usprkos tome što je svjestan da ponavlja primjer Sosnovskoga, Domenico ne uspijeva nikoga uvjeriti u nadolazeću katastrofu niti drastičnim samospaljivanjem, a Eugenija nije u stanju ostvariti ni emotivni niti psihol. kontakt s Andrejem, premda jedina s njim može komunicirati na njegovu jeziku – smislena se cjelina može ostvariti samo na oblikovnoj razini, razrađenim kompozicijama kadrova i suptilnim nijansiranjem svjetla, boje i pokreta kamere. Ekstremno dugi kadrovi, poput gotovo desetominutnog prizora prelaženja bazena s upaljenom svijećom, približavaju opažanje doživljavanju prikazanoga, suočavajući gledatelje s nostalgijom za logičkim, emotivnim i psihol. značenjima. U Cannesu je filmu dodijeljena nagrada međunar. kritike i nagrada ekumenskog žirija, dok je Tarkovski nagradu za režiju podijelio sa svojim uzorom, R. Bressonom.
T. Brlek

[darla_]

A cool sad znam sto cu veceras gledati

[whisperer]

[Sponsored content]