Tijek misli ..

[Gost]

Veli Pessoa, boli me glava i boli me svemir. I doista me boli glava. I bole me tuđe glave. I boli me nos. I lijeva ruka. I boli me deblo hrasta u nekom parku. I boli me treća točkica na bubamarinoj poluloptici. Boli me sutra, ali ne boli me jučer. I boli me ovo glupo ponavljanje.

-------

Boli me glava i svemir. Fizičke boli, očitije od duhovnih boli, svojim odražavanjem u duhu stvaraju tragedije što ih same ne sadrže. Donose nam netrpeljivost prema svemu, a kako se radi o svemu, nije isključena nijedna zvijezda.

(...)

Moja je želja umrijeti, makar na trenutak, no to je samo zato, kao što već rekoh, jer me boli glava. I ovoga se časa prisjećam na koji bi to način otmjenije rekao neki veliki prozaist. On bi po razdobljima razložio bezimenu bol svijeta; pred njegovim maštovitim očima nicale bi u odlomcima razne ljudske drame što ne postoje na zemlji, i kroz pulsiranje grozničavih izvora uzdizala bi se na papiru cijela jedna metafizika boli. Ja, pak, ne posjedujem otmjenost stila. Boli me glava jer me boli glava. Boli me svemir jer me boli glava. No svemir što me uistinu boli nije onaj pravi, koji postoji jer ne zna da postojim, nego ovaj moj u meni, koji mi, ako rukom prijeđem po kosi, stvara osjećaj kako ona pati samo zato da bih ja patio.


Fernando Pesoa, iz Knjige nemira (331)

-------

Eto.

[Gost]

Whispin avatar sa sirenom podsjetio me je na pricu o selkijima (selkie)... Evo nekoliko scena iz simpaticnog filma The Secret of Roan Inish... U njima je sve pojasnjeno.







Selkies are creatures found in Faroese, Icelandic, Irish and Scottish mythology. They can transform themselves from seals to humans. The legend apparently originated on the Orkney Islands, where selch or selk(ie) is the Scots word for seal.

They are able to change into human form by shedding their seal skins. They often do this to sunbathe upon the rocks. They can revert to seal form by putting their skin back on. But if their skins are lost or stolen, they are trapped on land and are forced obey the one who holds their skin...

Once their seal-skins were discarded, selkies became extremely attractive to humans and it was not uncommon for relationships to form. In human form, female selkies are depicted as beautiful women with dark hair and eyes and webbing between their fingers and toes.

Male selkies are very handsome in their human form, and have great seduction powers over human women. They typically seek those who are dissatisfied with their romantic life. This includes married women waiting for their fishermen husbands. If a woman wishes to make contact with a selkie male, she has to go to a beach and shed seven tears into the sea.

Stories concerning selkies are generally romantic tragedies. If a man steals a female selkie's skin, she is in his power, to an extent, and she is forced to become his wife. Female selkies are said to make excellent wives, but because their true home is the sea, they will often be seen gazing longingly at the ocean. If a selkie finds her skin again, she will immediately return to her true home, and sometimes to her selkie husband, in the sea.

In some tales, a selkie maiden has several children by her human husband. In these stories, it is one of her children who discovers her seal skin (often unwitting of its significance). The selkie woman usually avoids seeing her human husband again but is sometimes shown visiting her children and playing with them in the waves.

The husband (or person who took and hid her skin) is said to pine for her and eventually die.

[Gost]

Prelistavam fotke s lijepim oldtimerima... naiđem na Fiat 500, a onda - Fićo.

[Gost]

Još sam online... O_O

Darlita, što misliš o epigenetici i općenito o tzv. "sjećanju predaka"? Nešto mi prolazi umom a ne znam mnogo o tome...

[darla_]

Još sam online... O_O

Darlita, što misliš o epigenetici i općenito o tzv. "sjećanju predaka"? Nešto mi prolazi umom a ne znam mnogo o tome...

Nisam nesto dublje moram priznati ulazila u tu problematiku, odnosno biokemizam procesa, jer ako se sjecam dobro dolazi do metilacija raznih, histonskih promjena i tako tih cuda, mislim znam osnove, epigenetika u biti objasnjava kako nastaju fenotpiske promjene bez da se mijenja osnovna DNA struktura. Takodjer u biti objasnjava kako nastaje diferencijacija stanica. 

Sto se tice "sjecanja predaka"  citala sam nesto o tome, odnosno spekulaciji da odredjene stresne situacije koje proizvode odredjene strahove mogu se epigenetskim putem prenijeti na potomke. Odnosno da se isti geni aktiviraju ili inaktiviraju pri istim podrzajima kod potomaka. Naravno model je bio na misevima ako se dobro sjecam.

Mislim zvuci logicno, kao odedjeni inprint koji se epigenetskim putem prenosi, e sad nesto vise od toga ne znam da ti bas mogu reci, ali mogu probati kad cujem sto ti prolazi umom   .

[Gost]

Aha, dakle, moje strahove mogu zapravo prenijeti i potomstvu?

A sto mogu sve prenijeti na takav nacin? Ljubav takodjer? Mozemo li se ograniciti samo na emotivnu sferu takvog "sjecanja"... Buduci da vrlo malo znam o tome, svakakve mi ideje prolaze umom, vrlo smijesne. Primjerice, moze li kanaliziranje biti jedna vrlo drasticna aktivacija?

[Gost]

Inace, jedna zanimljivost. Ovu sam recenicu u "lokaciji" pronasla par sati ranije no sto si mi poslala link o B.-u.... S obzirom na "titrajne razine', kako velis, i nase linearno poimanje vremena, recenica je zadobila malo drugacije znacenje.

[Gost]

      tema

[Gost]

Još sam online... O_O

Darlita, što misliš o epigenetici i općenito o tzv. "sjećanju predaka"? Nešto mi prolazi umom a ne znam mnogo o tome...

Nisam nesto dublje moram priznati ulazila u tu problematiku, odnosno biokemizam procesa, jer ako se sjecam dobro dolazi do metilacija raznih, histonskih promjena i tako tih cuda, mislim znam osnove, epigenetika u biti objasnjava kako nastaju fenotpiske promjene bez da se mijenja osnovna DNA struktura. Takodjer u biti objasnjava kako nastaje diferencijacija stanica. 

Sto se tice "sjecanja predaka"  citala sam nesto o tome, odnosno spekulaciji da odredjene stresne situacije koje proizvode odredjene strahove mogu se epigenetskim putem prenijeti na potomke. Odnosno da se isti geni aktiviraju ili inaktiviraju pri istim podrzajima kod potomaka. Naravno model je bio na misevima ako se dobro sjecam.

Mislim zvuci logicno, kao odedjeni inprint koji se epigenetskim putem prenosi, e sad nesto vise od toga ne znam da ti bas mogu reci, ali mogu probati kad cujem sto ti prolazi umom   .

pa tako je nastao homo sapiens.

[darla_]

Aha, dakle, moje strahove mogu zapravo prenijeti i potomstvu?

A sto mogu sve prenijeti na takav nacin? Ljubav takodjer? Mozemo li se ograniciti samo na emotivnu sferu takvog "sjecanja"... Buduci da vrlo malo znam o tome, svakakve mi ideje prolaze umom, vrlo smijesne. Primjerice, moze li kanaliziranje biti jedna vrlo drasticna aktivacija?

Pa po tom modelu prenosis sav svoj "emotivni konstrukt" koji se onda aktivira ovisno o ajmo reci odredjenim inputima koji su ujedno kemijske rekacije unutar tvog tijela, kao i inputi iz okoline, posto je to tesko u biti egzaktno direktno dokazati, nego su dokazi prekursori odnosno posrednici u obliku sinteze odredjenih kemijskih spojeva koji utjecu na aktivaciju ili inaktivaciju gena, pa sinergija prisutnosti tih spojeva i egzibiranje odredjenog ponasanja sluzi kao potvrda te teorije, rekla bih da barem sto se tice znanstvenog dijela to je jos uvije samo u domeni teorije, odnosno mehanizam takovog dijelovanja nije do kraja znanstveno obaijasnjen.

Sa druge strane posto je neuroplasticitet mozga nesto sto je znanstveno dokazano, sto u biti znaci da svakom promjenom misljenja, odnosno bolje receno baznih uvjerenja se doslovno mijenja neuroplasticitet tvog mozga, kemijska siganlaizacija u njemu itd., to u biti bi slijedeci istu logiku trebalo imati mogucnost ponistavanja epigenetski prenesenog "emotivnog" konstrukta i time daljnjem prenosenjem na slijedecu genraciju. 

U biti hocu reci da kad su ne materijalne stvari u pitanju kao emocije i misli, mislim da to nije bas tako pravocrtno.

Na sto se mozemo u tome ograniciti stvarno ne znam, ali znam da su znanstveni barem sto se tice epigenetike primarno orjentirani na fizicke promjene, a domena emocija, misli itd. nije bas nesto sto je dublje istrazivano, barem ne u mainstream dijelu te grane.

Sto se tice kanaliziranja mislis tipa aktivacija gena koja omogucuje dostupnost znanju tipa u akasa zapisima? Ne znam, oni koji su skloni takovim razmislajnima uglavnom pricaju o aktivaciji DNA, a epigenetika u biti daje naglasak da nema promjena u strukturi i sekvenci DNA. Oni uvijek pricaju o tamo do nekih 12 helixa DNA itd.

[darla_]

      tema

Moram priznati da me uvijek fascinira ljudska potreba da javno iskaze zgrazanje nad stvarima koje ju ne zanimaju ili ne razumije, skroz zanimljiv mehanizam samoodrzanja, odnosno pokusaja zaklapanja svijeta u granice vlastite ugode. 

Eto Bakut da se ne osjecas izostavljena iz komunikacije.

[darla_]

pa tako je nastao homo sapiens.

 Tako su nastali svi visestanicni organizmi, odnosno oni koji imaju diferencirane stanice, organizirane u zasebne organe. No mislim da je Ligeju vise zanimao model odnosno eventualna mogucnost genetskog prenosenja svijesti.

[Gost]

      tema

Moram priznati da me uvijek fascinira ljudska potreba da javno iskaze zgrazanje nad stvarima koje ju ne zanimaju ili ne razumije, skroz zanimljiv mehanizam samoodrzanja, odnosno pokusaja zaklapanja svijeta u granice vlastite ugode. 

Eto Bakut da se ne osjecas izostavljena iz komunikacije.

baš si obazriva, tak treba prema starijima, odmah nogom u trbuh   

Ispada bolje ne napisati ništa nego jasno dat do znaja da neke stvari ne znaš i da su ti komplicirane i daleko od tvojih moždanih vijuga, al eto trudiš se malo popuniti praznine. Odoh se zakopati u svoje granice   
 

[Gost]

vidim te
 

[darla_]

baš si obazriva, tak treba prema starijima, odmah nogom u trbuh   

Ispada bolje ne napisati ništa nego jasno dat do znaja da neke stvari ne znaš i da su ti komplicirane i daleko od tvojih moždanih vijuga, al eto trudiš se malo popuniti praznine. Odoh se zakopati u svoje granice   
 

Je i bokserom u glavu za Dinamovu slavu   .

Pod mogucnoscu da opet ispadne da lupam nekoga nogom u trbuh, ja ti to gledam ovako. Pisu dvoje ljudi i pricaju o matematickim fraktalima, ja kurca ne kuzim fraktale, niti me u biti zanimaju i onda dodjem u sred njihovog razgovora i kazem: "      , tema". Mislim koja je poanta te moje reakcije?   . 
Sto postizem time da nekom dam jasno do znanja da su mi fraktali komplicirani i daleko od mojih mozdanih vijuga? Sto bi oni sad trebali, ignorirati tu moju izjavu ili prestati pisati o fraktalima ili ici mi objasnjavati fraktale, za koje me u biti ionako boli kurac, jer da me ne boli, znala bi nesto o njima.

Prema tome s mog stajalista, jedini razlog zasto javno izrazavam svoje negodovanje o pisanju o fraktalima je ( smajlici koje si stavila izrazavaju negodovanje, a ne zelju da malo popunis praznine   ), i moram dati do znanja drugima da to ne znam, komplicirano mi je i sve to, je da me bacaju izvan domene u kojoj se osjecam sigurno i suvereno, odnosno jeli granica moje ugode  , da nije tako, jednostavno nebi nista napisala   .

Iliti narodski receno, jebali vas fraktali   .

Uglavnom ako te stvarno zanima to o cemu pisemo, a ne razumijes, pitaj, pa cemo se potruditi to objasniti jednostavnim rijecnikom ili nekim analogijama, nije se nitko rodio naucen   .

[darla_]

vidim te
 

I ja tebe   

Ulogirala se, pa dosli susjedi pa tek sad objavila odgovor   .

Ovaj mislim na prethodnoj strani, na onaj tvoj prethodni post.

[Gost]

baš si obazriva, tak treba prema starijima, odmah nogom u trbuh   

Ispada bolje ne napisati ništa nego jasno dat do znaja da neke stvari ne znaš i da su ti komplicirane i daleko od tvojih moždanih vijuga, al eto trudiš se malo popuniti praznine. Odoh se zakopati u svoje granice   
 

Je i bokserom u glavu za Dinamovu slavu   .

Pod mogucnoscu da opet ispadne da lupam nekoga nogom u trbuh, ja ti to gledam ovako. Pisu dvoje ljudi i pricaju o matematickim fraktalima, ja kurca ne kuzim fraktale, niti me u biti zanimaju i onda dodjem u sred njihovog razgovora i kazem: "      , tema". Mislim koja je poanta te moje reakcije?   . 
Sto postizem time da nekom dam jasno do znanja da su mi fraktali komplicirani i daleko od mojih mozdanih vijuga? Sto bi oni sad trebali, ignorirati tu moju izjavu ili prestati pisati o fraktalima ili ici mi objasnjavati fraktale, za koje me u biti ionako boli kurac, jer da me ne boli, znala bi nesto o njima.

Prema tome s mog stajalista, jedini razlog zasto javno izrazavam svoje negodovanje o pisanju o fraktalima je ( smajlici koje si stavila izrazavaju negodovanje, a ne zelju da malo popunis praznine   ), i moram dati do znanja drugima da to ne znam, komplicirano mi je i sve to, je da me bacaju izvan domene u kojoj se osjecam sigurno i suvereno, odnosno jeli granica moje ugode  , da nije tako, jednostavno nebi nista napisala   .

Iliti narodski receno, jebali vas fraktali   .

Uglavnom ako te stvarno zanima to o cemu pisemo, a ne razumijes, pitaj, pa cemo se potruditi to objasniti jednostavnim rijecnikom ili nekim analogijama, nije se nitko rodio naucen   .

A jesi ga napisala
ti smajliči znače kurca  sam prvotno razumjela, al sam se potrudila pročitat, pa sam nešto i skontala za ta jebena sječanja, to mu dođe ko kod životinja prenose se genetski spoznaje preživljavanja, razmnožavanja, načinu hranjenja itd
Zadnji smajlič znači malo straha u svemu tome,jer zadiremo u područje zone sumraka 
a nije da vas jebala tema, tema je skroz jednostavna i dobra što više ak se piše jednostavno  

[Gost]

vidim te
 

I ja tebe   

Ulogirala se, pa dosli susjedi pa tek sad objavila odgovor   .

Ovaj mislim na prethodnoj strani, na onaj tvoj prethodni post.

    
smijem se na razlog promjene, bi i boldala al ga nema na qotanju

[besposlenpop]

A? To jebilo o fraktalima?  

[Gost]

pa tako je nastao homo sapiens.

 Tako su nastali svi visestanicni organizmi, odnosno oni koji imaju diferencirane stanice, organizirane u zasebne organe. No mislim da je Ligeju vise zanimao model odnosno eventualna mogucnost genetskog prenosenja svijesti.

meni se cini ako sam dobro skuzio da vi tu pricate o behavioral epigenetics.

Behavioral epigenetics is the field of study examining the role of epigenetics in shaping animal (including human) behaviour. It is an experimental science that seeks to explain how nurture shapes nature, where nature refers to biological heredity and nurture refers to virtually everything that occurs during the life-span (e.g., social-experience, diet and nutrition, and exposure to toxins). Behavioral epigenetics attempts to provide a framework for understanding how the expression of genes is influenced by experiences and the environment to produce individual differences in behaviour,cognition personality,and mental health.

[Gost]

Behavioral Epigenetics: How Nurture Shapes Nature

Tabitha M. Powledge

Identical twins have the same genes. Yet as individuals, they can be quite unalike in behavior, in personality, in health, and even in appearance, and they tend to grow more different as they age. How can genes that seem to be identical produce such different effects?

A big part of the answer, scientists now think, is epigenetics—how nurture shapes nature. Epigenetic mechanisms are molecular events that govern the way the environment regulates the genomes of organisms. Epigenetic processes lead to individual differences in appearance, physiology, cognition, and behavior—the group of traits known as the phenotype. Scientists are at the very earliest stages of investigating them. The goal is to pry open one of nature's most challenging black boxes: explaining how life experiences are transmuted into persistent changes in body function and behavior.

In its brief history, epigenetics research has concentrated mostly on the early development of organisms. One strain of these investigations is development of behavior, and this line of research now has its own name: Behavioral epigenetics refers to the study of how signals from the environment trigger molecular biological changes that modify what goes on in brain cells. Here, the term environment encompasses pretty much everything that happens in every stage of life: social experience; nutrition; hormones; and toxicological exposures that occur prenatally, postnatally, and in adulthood. If research on epigenetics is in its infancy, research on behavioral epigenetics is in embryo.

Despite its embryonic state, behavioral epigenetics is already a vast topic, rife with complexities that grow more intricate every day. Discoveries seem to lead not to illumination but to more questions, and we have space here to touch on barely a few. Yet behavioral epigenetics has been held out as promising to elucidate, and perhaps even solve, immense medical troubles, such as mental retardation, autism, schizophrenia, and neurodegenerative disorders, and even social challenges, such as aging, addiction, suicide, child abuse, and child neglect.

http://bioscience.oxfordjournals.org/content/61/8/588.full

[Gost]

Darwin and Freud walk into a bar. Two alcoholic mice — a mother and her son — sit on two bar stools, lapping gin from two thimbles.

The mother mouse looks up and says, “Hey, geniuses, tell me how my son got into this sorry state.”

“Bad inheritance,” says Darwin.

“Bad mothering,” says Freud.

For over a hundred years, those two views — nature or nurture, biology or psychology — offered opposing explanations for how behaviors develop and persist, not only within a single individual but across generations.

And then, in 1992, two young scientists following in Freud’s and Darwin’s footsteps actually did walk into a bar. And by the time they walked out, a few beers later, they had begun to forge a revolutionary new synthesis of how life experiences could directly affect your genes — and not only your own life experiences, but those of your mother’s, grandmother’s and beyond.

The bar was in Madrid, where the Cajal Institute, Spain’s oldest academic center for the study of neurobiology, was holding an international meeting. Moshe Szyf, a molecular biologist and geneticist at McGill University in Montreal, had never studied psychology or neurology, but he had been talked into attending by a colleague who thought his work might have some application. Likewise, Michael Meaney, a McGill neurobiologist, had been talked into attending by the same colleague, who thought Meaney’s research into animal models of maternal neglect might benefit from Szyf’s perspective.

“I can still visualize the place — it was a corner bar that specialized in pizza,” Meaney says. “Moshe, being kosher, was interested in kosher calories. Beer is kosher. Moshe can drink beer anywhere. And I’m Irish. So it was perfect.”

The two engaged in animated conversation about a hot new line of research in genetics. Since the 1970s, researchers had known that the tightly wound spools of DNA inside each cell’s nucleus require something extra to tell them exactly which genes to transcribe, whether for a heart cell, a liver cell or a brain cell.

One such extra element is the methyl group, a common structural component of organic molecules. The methyl group works like a placeholder in a cookbook, attaching to the DNA within each cell to select only those recipes — er, genes — necessary for that particular cell’s proteins. Because methyl groups are attached to the genes, residing beside but separate from the double-helix DNA code, the field was dubbed epigenetics, from the prefix epi (Greek for over, outer, above).

Originally these epigenetic changes were believed to occur only during fetal development. But pioneering studies showed that molecular bric-a-brac could be added to DNA in adulthood, setting off a cascade of cellular changes resulting in cancer. Sometimes methyl groups attached to DNA thanks to changes in diet; other times, exposure to certain chemicals appeared to be the cause. Szyf showed that correcting epigenetic changes with drugs could cure certain cancers in animals.

Geneticists were especially surprised to find that epigenetic change could be passed down from parent to child, one generation after the next. A study from Randy Jirtle of Duke University showed that when female mice are fed a diet rich in methyl groups, the fur pigment of subsequent offspring is permanently altered. Without any change to DNA at all, methyl groups could be added or subtracted, and the changes were inherited much like a mutation in a gene.

---

According to the new insights of behavioral epigenetics, traumatic experiences in our past, or in our recent ancestors’ past, leave molecular scars adhering to our DNA. Jews whose great-grandparents were chased from their Russian shtetls; Chinese whose grandparents lived through the ravages of the Cultural Revolution; young immigrants from Africa whose parents survived massacres; adults of every ethnicity who grew up with alcoholic or abusive parents — all carry with them more than just memories.

Like silt deposited on the cogs of a finely tuned machine after the seawater of a tsunami recedes, our experiences, and those of our forebears, are never gone, even if they have been forgotten. They become a part of us, a molecular residue holding fast to our genetic scaffolding. The DNA remains the same, but psychological and behavioral tendencies are inherited. You might have inherited not just your grandmother’s knobby knees, but also her predisposition toward depression caused by the neglect she suffered as a newborn.

Or not. If your grandmother was adopted by nurturing parents, you might be enjoying the boost she received thanks to their love and support. The mechanisms of behavioral epigenetics underlie not only deficits and weaknesses but strengths and resiliencies, too. And for those unlucky enough to descend from miserable or withholding grandparents, emerging drug treatments could reset not just mood, but the epigenetic changes themselves. Like grandmother’s vintage dress, you could wear it or have it altered. The genome has long been known as the blueprint of life, but the epigenome is life’s Etch A Sketch: Shake it hard enough, and you can wipe clean the family curse.

http://discovermagazine.com/2013/may/13-grandmas-experiences-leave-epigenetic-mark-on-your-genes

[darla_]

Da, to je otprilike malo sire objasnjeno ono sto sam i ja rekla, ima zgodnih primjera. Uglavnom kao sto i tekst kaze ta grana znanosti, pogotovo sto se ljudi tice, je jos u fazi embrija, sto bi prevedeno na laicki nacin znacilo jos uvijek ima vise teorija, a manje egzaktnih znanstvenih dokaza. Odnosno ne razumiju mehanizme do kraja.

Inace ta prica o "sjecanju predaka" je nesto sto se u krscanskoj literaturi pojavljuje, pri tome mislim na misticnu, govori se o "grijesima predaka", gdje je u biti ideja ista, kako preci prenose na potomstvo svoje negativne aspekte, naravno i pozitivne, ali oni se ne smatraju duhovnim opterecenjem.

[Gost]

Hvala svima! Javim se s novim pitanjima... I da, da, zapravo, u pravu si, Darla. Cini mi se da me je i zaintrigirala citava ta prica oko "sjecanja predaka" zbog te presutne mogucnosti genetskog prenosenja svijesti. Super si to uoblicila!

[darla_]

Hvala svima! Javim se s novim pitanjima... I da, da, zapravo, u pravu si, Darla. Cini mi se da me je i zaintrigirala citava ta prica oko "sjecanja predaka" zbog te presutne mogucnosti genetskog prenosenja svijesti. Super si to uoblicila!

Da, bila bi fora kad bi u biti otkrili mehanizam genetskog prenosenja informacija takove vrste, ajmo reci mogucnost downlodanja duse, duha, svijesti ili kako vec kome to drago nazivati.

Logicno bi bilo, ako pretpostavimo da postoji set osobina individualne svijesti, da mora biti neki "prijemnik" koju tu informaciju prima.

[Sponsored content]