Lažna sjećanja

[whisperer]

Danas nije rijedak slučaj da kroz ubrzani i stresni životni tempo zaboravljamo informacije, pa čak i one od važnosti. Uglavnom opterećeni obavezama, sjećanja su nam sklona pogreškama i kada govorimo o benignoj zaboravljivosti, svatko će ih priznati. Gdje si ostavio ključeve, kada si stigao na posao, jesi li pogledao film jučer ili danas? No, što je sa lažnim sjećanjima, sjećanjima koja se zapravo nisu nikada dogodila, ono što smo proizvoljno nadodali ili pomalo iskrivili, koliko smo ih spremni prihvatiti? Naš mozak doista ima super moći koji pamti nesvjesno informacije, lica, hvata slike kao videokamera sve u detalj, i isto tako nije rijetkost da se nakon određenih trauma mozak toliko reproducira da odjednom progovorimo i jezikom kojeg smo pasivno, nesvjesno negdje davno slušali ili čuli. No, postoje i greške koje mozak proizvodi, a ljudska rasa je vrlo prijemčiva na sugestiju pa nam lažna sjećanja nisu strana. Postojeća lažna sjećanja također mogu imati utjecaj na nova sjećanja. Što kada stvore ozbiljne implikacije?
Već su bile teme ovoga tipa, ali sada je više fokus na; koliko se lažemo, koliko nas je uopće briga da li se lažemo i zašto se lažemo? Koliko laži izgovorimo u jednom danu... (taj podatak sam imala negdje) Trudite li se vratiti izgubljena sjećanja?

[Gost]

Pa što ti misliš, koliko si često lažeš i kada najčešće, u kojim okolnostima?


Na jednoj tvojoj temi, o sjećanju vode, čini mi se, spomenula sam kako ionako mislim da mi neprestano preinačujemo sjećanja, prilagođavamo ih osobi kakva (trenutno) jesmo. U tom pogledu, mi se neprestano stvaramo. Mislim da je to spontan proces jer smo fluidnog jastva. 

Nisam sigurna da sam dosad naišla na ta pseudosjećanja (odnosno, da znam da ona to jesu sa sigurnošću), ali s druge strane, um mi je doista natrpan "scenama" koje se nikada nisu dogodile. To se odnosi na sve ono što sam zamišljala da se može dogoditi kao i ono što sam sanjala da se dešava. Um je neprestano na ivici između stvarnih događaja i pričina. Vjerojatno su se putem i takva sjećanja uplela u samozaborav. Zaborav o onome kakva sam doista bila.

Lažem si najčešće u trenucima opasnosti.. Neposredne ili umišljene. Od onih benignih laži, tipa, možeš ti to, nije tako strašno do onih laži koje imaju za cilj prikriti nelijep pogled na moju manipulativnu stranu. Zapravo, često pomišljam da je laž vrlo dobar način kako se potpuno ne raspasti. Spoznaj sebe sama i nećeš proći nekažnjeno.  Pretpostavljam da su i neka od pseudosjećanja nastala u takvim okolnostima, ali dobro upletena u jednu širu priču, prolaze neopaženo. "Mi smo priče koje pričaju priče".

No dobro, moja razmišljanja vrlo su često produkt trenutnog raspoloženja. Danas sam nihilistički raspoložena. Vidim nas sve kao hrpu govanaca. Naše najintimnije jastvo veliko je i ustrašeno ništa koje gomila lijepo ruho da bi se svidjelo samome sebi.

[*madonna*]

poznato je, tumace  u psihologiji, kako mozak po svojoj prirodi odbacuje sjecanja na ruzne dogadjaje. dakle pamtimo samo dobre stvari, ne doslovno, ocito, ali lakse nam je  ceprkati po sretnim trenucima u arhvi a od ruznih   nerijetko pravimo anegdote. nije niti rijetkost da se traume i zaborave. ocito neki mehanizam. 

sa stopostotnom sigurnoscu sam uvjerena u neke dogadjaje iz proslosti dok mi odredjeni ljudi govore kako to nije tako. ili sam ja u pseudosjecanju ili su oni.

isto tako, nije li pseudosjecanje i ovo sto sam gore navela, zivjeti u selektivnim uspomenama?

[*madonna*]

lakse je zivjeti u laznim sjecanjima. inace bi svi prolupali. 
to su nase utvrde i utocista.

[Sponsored content]