Zamišljena sjećanja

[whisperer]

Negdje sam pročitala članak koji govori o tome da možemo osjetiti nostalgiju za mjestima na kojima nikada nismo bili i vremenima u kojima nikada nismo živjeli. Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

Ja imam neka bliska daleka mjesta kojima nikada nisam svjedočila. Tamo je nebo vedro, gotovo kraljevske plave boje, a morska trava rubi dno njegova pogleda nijansama zelene i zlatne. Kada zatvoriš oči i sve postane narančasto, i kapcima zaplešu mrvice prašine, prizor je nestvaran i znam da se divim nečemo što mi je nedostižno. S druge strane, ponekad se osjećam blisko i sa sinajskom pustinjom, tamo gdje vjetar i danas neumorno raznosi prašinu po bezbrojnim dinama nepreglednog pješćanog oceana najveće, najsurovije, najzagonetnije i ujedno najljepše pustinje na svijetu. Identične unutarnje! karakteristike ljudi koji me u mom stvarnom životu privlače. 



Koja su vaša mjesta?

[Gnječ i tvornica čokolade]

Koja su vaša mjesta?

ik heb geen flauw idee...

[Tomica]

A meni se cini da sva ta nasa nostalgija za vremenima i mjestima u kojima nas nikada nije bilo samo predstavlja nacin kojim se zelimo udaljiti od onoga kakvi jesmo, iskusati neke drugacije oblike postojanja bez narusavanja vlastite srzi. I buduci da se ne mozemo naprosto izmisliti/zamisliti drugacijima, zamisljamo i zudimo za prijasnjim (odnosno, drugacijim) izvanjskim uvjetima koji nas stvaraju, bez grubog narusavanja kontinuiteta i identiteta.

Poput djecjeg mastanja, kako bismo izgledali i sto bi nas zanimalo da su nasi roditelji bili drugaciji ili da se nikada nisu sreli pa je mama upoznala nekog drugog "tatu", npr.


Sad kad sam ovo napisala, o tim nevidljivim gradovima, zemljama, planetama i vremenima pripomenut cu nesto kad budem mogla smislenije izraziti ono sto osjecam.

[Tomica]

Koja su vaša mjesta?

ik heb geen flauw idee...

Kako ne... Japan sigurno.

[Gnječ i tvornica čokolade]

Koja su vaša mjesta?

ik heb geen flauw idee...

Kako ne... Japan sigurno.

dammit! this is my best kept secret... revealed!

[whisperer]

ik heb geen flauw idee...

Ma vjerujem da imaš...

[whisperer]

A meni se cini da sva ta nasa nostalgija za vremenima i mjestima u kojima nas nikada nije bilo samo predstavlja nacin kojim se zelimo udaljiti od onoga kakvi jesmo, iskusati neke drugacije oblike postojanja bez narusavanja vlastite srzi. I buduci da se ne mozemo naprosto izmisliti/zamisliti drugacijima, zamisljamo i zudimo za prijasnjim (odnosno, drugacijim) izvanjskim uvjetima koji nas stvaraju, bez grubog narusavanja kontinuiteta i identiteta.

Poput djecjeg mastanja, kako bismo izgledali i sto bi nas zanimalo da su nasi roditelji bili drugaciji ili da se nikada nisu sreli pa je mama upoznala nekog drugog "tatu", npr.


Sad kad sam ovo napisala, o tim nevidljivim gradovima, zemljama, planetama i vremenima pripomenut cu nesto kad budem mogla smislenije izraziti ono sto osjecam.

I misliš da nema nikakvih podudarnosti ili prepoznavanja identiteta na nekom drugom mjestu i vremenu? 

[Gnječ i tvornica čokolade]

ik heb geen flauw idee...

Ma vjerujem da imaš...

evo Tomica je pogodila jedno od mjesta.

a da preformuliraš pitanje da bude manje zbunjujuće? to što ti pitaš njemci zovu fernweh . to je neko mjesto realno ili iluzorno u sadašnjem, prošlom ili budućem vremenu koje te privlači i na kojem se osjećaš doma da bi mogao spakirao bi se i odmah otišao. ovdje gdje živim osjećam se kao stranac nije to "moje" doma nisu to "moji" ljudi nije to "moj" habitat.

a ima i mjesta gdje nisam nikada bio ali sam ih sanjao u detalje i tek godinama poslije posjetio sam ta mjesta i znao sam svaki pedalj gdje se što nalazi kao da tamo živim cijeli život iako nikada nogom nisam tamo nikad u životu zakoračio. go figure.

dakle, ovo bi možda bilo prikladnije i mnogo jasnije:

Have You Ever Felt Homesick for a Place You’ve Never Been?

Real or fictional, near or far, describe the unvisited places you long for most!

we shared one of our favorite Judith Thurman quotes, about that hard-to-describe-feeling of being homesick for somewhere you’ve never actually been.



As some Facebook commenters pointed out, there’s a German word (of course!) that describes this feeling: fernweh. Literally translated as “farsickness,” the term is closely related with the concept of wanderlust. Just the mere thought of some places can fill us with a sense of fernweh, even when we’ve never been to them before—or, in the case of fictional places or places that no longer exist, can never reasonably expect to.

The type of place that inspires this unique feeling of longing is different for everyone, and we want to hear yours! For some, it’s the idea of a faraway country they’ve always wanted to visit, while for others it’s Middle-Earth. For me it’s the Scottish Highlands, which I’ve only ever seen on television or in movies. And yet somehow, picturing the rural Highlands always makes me feel like going there would be like going home. It’s probably colder there than I’d realistically enjoy, but the idea of it, the version of the Highlands that exists only in my mind, is comforting all the same.

what place makes you feel homesick, even though you’ve never been there?

[Tomica]

Pa, Gnjec, to i jest ono sto pita u uvodnom postu...    

Ja sam, npr., vise bila zaintrigirana pitanjem ZASTO nam se to desava od onoga kakva nas mjesta i razdoblja na taj nacin privlace pa sam pokusala na to odgovoriti... cini mi se da ta nostalgija/ceznja za odredjenim mjestima i vremenima koja nikada nismo posjetili, odnosno, u kojima nikada nismo postojali jest ceznja za onim sto smo mogli biti ili sto jos uvijek mozemo biti.

Ako ja osjecam strahovitu ceznju za medjuzvjezdanim letovima, dakle, nesto sto nikada necu moci postici jer sam se rodila prerano, onda se trebam upitati sto je to specificno u tom stilu zivota ('kapetanica medjuzvjezdanih letova') sto me privlaci, a potrebno mi je da bih iznijela na povrsinu dio osobnosti koji je trenutno uspavan ili ga mozda uopce nema. Zasto ceznem za Rivendellom (vilenjacki gradic u Medjuzemlju) ili za Norveskom? Sto je u tom gradicu ili u toj zemlji specificno sto ne nalazim nigdje drugdje? Zasto su mi bas oni potrebni?

Eto, to je ono o cemu razmisljam kad razmisljam o takvoj vrsti ceznje, ako izuzmemo neke metafizicke razloge...

[Tomica]

A meni se cini da sva ta nasa nostalgija za vremenima i mjestima u kojima nas nikada nije bilo samo predstavlja nacin kojim se zelimo udaljiti od onoga kakvi jesmo, iskusati neke drugacije oblike postojanja bez narusavanja vlastite srzi. I buduci da se ne mozemo naprosto izmisliti/zamisliti drugacijima, zamisljamo i zudimo za prijasnjim (odnosno, drugacijim) izvanjskim uvjetima koji nas stvaraju, bez grubog narusavanja kontinuiteta i identiteta.

Poput djecjeg mastanja, kako bismo izgledali i sto bi nas zanimalo da su nasi roditelji bili drugaciji ili da se nikada nisu sreli pa je mama upoznala nekog drugog "tatu", npr.


Sad kad sam ovo napisala, o tim nevidljivim gradovima, zemljama, planetama i vremenima pripomenut cu nesto kad budem mogla smislenije izraziti ono sto osjecam.

I misliš da nema nikakvih podudarnosti ili prepoznavanja identiteta na nekom drugom mjestu i vremenu? 

Ali mi smo ti koji zamisljamo/ceznemo za tim odredjenim razdobljima i mjestima... Dakle, vec sam tvoj identitet, tvoj specifican nacin razmisljanja sadrzan je u toj ceznji prema sinajskoj pustinji..

[Gnječ i tvornica čokolade]

Pa, Gnjec, to i jest ono sto pita u uvodnom postu...    

Ja sam, npr., vise bila zaintrigirana pitanjem ZASTO nam se to desava od onoga kakva nas mjesta i razdoblja na taj nacin privlace pa sam pokusala na to odgovoriti... cini mi se da ta nostalgija/ceznja za odredjenim mjestima i vremenima koja nikada nismo posjetili, odnosno, u kojima nikada nismo postojali jest ceznja za onim sto smo mogli biti ili sto jos uvijek mozemo biti.

Ako ja osjecam strahovitu ceznju za medjuzvjezdanim letovima, dakle, nesto sto nikada necu moci postici jer sam se rodila prerano, onda se trebam upitati sto je to specificno u tom stilu zivota ('kapetanica medjuzvjezdanih letova') sto me privlaci, a potrebno mi je da bih iznijela na povrsinu dio osobnosti koji je trenutno uspavan ili ga mozda uopce nema. Zasto ceznem za Rivendellom (vilenjacki gradic u Medjuzemlju) ili za Norveskom? Sto je u tom gradicu ili u toj zemlji specificno sto ne nalazim nigdje drugdje? Zasto su mi bas oni potrebni?

Eto, to je ono o cemu razmisljam kad razmisljam o takvoj vrsti ceznje, ako izuzmemo neke metafizicke razloge...

nisam bio siguran što pita. mislim da je jednostavno, mjesto na kojemu živiš ti ne paše. možda klima možda sama priroda a vjerojatno najviše ljudi. još u vrijeme yuge me ona kolektivna energija koju su emanirali južni slaveni gušila. čim bih bio prešao u Italiju počeo sam disati punim plućima kao da mi je netko skinuo plastičnu vreću sa glave. odmah na talijanskoj strani granice osjetio sam drukčiju vibru u zraku. kad sam se vraćao nazad i prešao u YU kao da sam se vratio u neku crkotinu. nakon devesprve još i gore jednostavno sam postao alergičan na hrvate počinjem se gušiti. jebote, odem u Austriju kad su mi austrijanci vidjeli ime i prezime počeli su se prema meni ponašati kao da sam praunuk kaisera Franza Josepha. prošao sam Austriju i Italiju osjećao sam se kao da sam došao doma a kad sam se vratio doma odjećao sam se kao stranac uljez kojeg svi okolo gledaju sa nekom pasivnom agresijom. jednostavno su ovdje ljudi u Istri zakurac po svemu i svačemu. na površini na prvi pogled izgleda sve lijepo krasno ali ali čim malo zagrebemo dublje netrpeljivost je demonska to se osjeti u eteru. u Italiji i Austriji a i u Armeniji bih mogao živjeti možda zbog genetskih veza ali Japan mi je ok. možda i neka druga mjesta ali pod uvijetom da nema niti jednog hrvata i ljudi sa prostora bivše Yu. tu hrpu stupidnih destruktivnih idiota ne želim vidjeti ni pod razno.

[whisperer]

ik heb geen flauw idee...

Ma vjerujem da imaš...

evo Tomica je pogodila jedno od mjesta.

a da preformuliraš pitanje da bude manje zbunjujuće? to što ti pitaš njemci zovu fernweh . to je neko mjesto realno ili iluzorno u sadašnjem, prošlom ili budućem vremenu koje te privlači i na kojem se osjećaš doma da bi mogao spakirao bi se i odmah otišao. ovdje gdje živim osjećam se kao stranac nije to "moje" doma nisu to "moji" ljudi nije to "moj" habitat.

a ima i mjesta gdje nisam nikada bio ali sam ih sanjao u detalje i tek godinama poslije posjetio sam ta mjesta i znao sam svaki pedalj gdje se što nalazi kao da tamo živim cijeli život iako nikada nogom nisam tamo nikad u životu zakoračio. go figure.

dakle, ovo bi možda bilo prikladnije i mnogo jasnije:

Have You Ever Felt Homesick for a Place You’ve Never Been?

Real or fictional, near or far, describe the unvisited places you long for most!

we shared one of our favorite Judith Thurman quotes, about that hard-to-describe-feeling of being homesick for somewhere you’ve never actually been.



As some Facebook commenters pointed out, there’s a German word (of course!) that describes this feeling: fernweh. Literally translated as “farsickness,” the term is closely related with the concept of wanderlust. Just the mere thought of some places can fill us with a sense of fernweh, even when we’ve never been to them before—or, in the case of fictional places or places that no longer exist, can never reasonably expect to.

The type of place that inspires this unique feeling of longing is different for everyone, and we want to hear yours! For some, it’s the idea of a faraway country they’ve always wanted to visit, while for others it’s Middle-Earth. For me it’s the Scottish Highlands, which I’ve only ever seen on television or in movies. And yet somehow, picturing the rural Highlands always makes me feel like going there would be like going home. It’s probably colder there than I’d realistically enjoy, but the idea of it, the version of the Highlands that exists only in my mind, is comforting all the same.

what place makes you feel homesick, even though you’ve never been there?

Baš sam na taj termin fernweh i ja naletjela, i tamo pitala Katicu za doslovno značenje.

Pa ja sam mislila da sam upravo tako i postavila pitanje kako si naveo.

Koja su ta mjesta koja si sanjao?...

[whisperer]

Pa, Gnjec, to i jest ono sto pita u uvodnom postu...    

Ja sam, npr., vise bila zaintrigirana pitanjem ZASTO nam se to desava od onoga kakva nas mjesta i razdoblja na taj nacin privlace pa sam pokusala na to odgovoriti... cini mi se da ta nostalgija/ceznja za odredjenim mjestima i vremenima koja nikada nismo posjetili, odnosno, u kojima nikada nismo postojali jest ceznja za onim sto smo mogli biti ili sto jos uvijek mozemo biti.

Ako ja osjecam strahovitu ceznju za medjuzvjezdanim letovima, dakle, nesto sto nikada necu moci postici jer sam se rodila prerano, onda se trebam upitati sto je to specificno u tom stilu zivota ('kapetanica medjuzvjezdanih letova') sto me privlaci, a potrebno mi je da bih iznijela na povrsinu dio osobnosti koji je trenutno uspavan ili ga mozda uopce nema. Zasto ceznem za Rivendellom (vilenjacki gradic u Medjuzemlju) ili za Norveskom? Sto je u tom gradicu ili u toj zemlji specificno sto ne nalazim nigdje drugdje? Zasto su mi bas oni potrebni?

Eto, to je ono o cemu razmisljam kad razmisljam o takvoj vrsti ceznje, ako izuzmemo neke metafizicke razloge...

Ma da, pitanje je i zašto. Kod mene se više dešava neka vrsta prepoznavanja. Kao da mi je stara duša tim područjima plutala i nosim komadiće prašine prošlih priča u sebi. Doduše, ja sam odmalena imala neki čudan problem sa samom sobom jer su me mučila pitanja koja nisu bila priklada mojoj dobi. A dosta su me i podcjenivali u odgovorima pa sam razvila uvjerenje da izmišljam. U tom periodu ranog djetinjstva bila mi je utjeha vrtiti se oko crkve jer mi je to okruzenje pružalo nekakav neobjašnjiv mir.   Nisam klerikalka i ne idem u crkvu, ali kao mala sam ozbiljno razmišljala biti časna sestra, nešto me u tom smjeru umirivalo.

[whisperer]

Ali mi smo ti koji zamisljamo/ceznemo za tim odredjenim razdobljima i mjestima... Dakle, vec sam tvoj identitet, tvoj specifican nacin razmisljanja sadrzan je u toj ceznji prema sinajskoj pustinji..

Morat' ću razmisliti malo prije nego suvislo odgovorim, nešto me muči identitet lejtli ... 

[whisperer]

nisam bio siguran što pita. mislim da je jednostavno, mjesto na kojemu živiš ti ne paše. možda klima možda sama priroda a vjerojatno najviše ljudi. još u vrijeme yuge me ona kolektivna energija koju su emanirali južni slaveni gušila. čim bih bio prešao u Italiju počeo sam disati punim plućima kao da mi je netko skinuo plastičnu vreću sa glave. odmah na talijanskoj strani  granice osjetio sam drukčiju vibru u zraku. kad sam se vraćao nazad i prešao u YU kao da sam se vratio u neku crkotinu. nakon devesprve još i gore jednostavno sam postao alergičan na hrvate počinjem se gušiti. jebote, odem u Austriju kad su mi austrijanci vidjeli ime i prezime počeli su se prema meni ponašati kao da sam praunuk kaisera Franza Josepha. prošao sam Austriju i Italiju osjećao sam se kao da sam došao doma a kad sam se vratio doma odjećao sam se kao stranac uljez kojeg svi okolo gledaju sa nekom pasivnom agresijom. jednostavno su ovdje ljudi u Istri zakurac po svemu i svačemu. na površini na prvi pogled izgleda sve lijepo krasno ali ali čim malo zagrebemo dublje netrpeljivost je demonska to se osjeti u eteru. u Italiji i Austriji a i u Armeniji bih mogao živjeti možda zbog genetskih veza ali Japan mi je ok. možda i neka druga mjesta ali pod uvijetom da nema niti jednog hrvata i ljudi sa prostora bivše Yu. tu hrpu stupidnih destruktivnih idiota ne želim vidjeti ni pod razno.

Ovdje mogu prepoznati npr. osjećaj olakšanja, jer se nešto slično i meni dešavalo. Međutim, barem kod mene, to nije bila baš čeznja ili nostalgija za tim nekim mjestom kojeg spominjemo u temi.. Zapravo, tek kada sam spoznala to olakšanje, počela sam tek prepoznavati sebe. Fernweh se pojavio kasnije..

[whisperer]

Da se opet malo osvrnem na zašto nam se to dešava- vele da kroz vremenski okvir našeg života nailazimo na mnoštvo različitih ljudi, knjiga, slika, vjerovanja, mišljenja, emocija koji oblikuju naš podsvjesni um, kao i naš mehanizam za obradu misli nad kojim imamo nultnu kontrolu. To bi možda značilo i da smo na nekom nivou funkcioniranja budni promatrači ili dublji mislioci. Bez obzira gdje se nalazimo, apsorbiramo ogromnu količinu okoline i obrađujemo je u stražnjem dijelu mozga, a čiju aktivnost kontrolira naš podsvjesni um. Nemamo nikakvu kontrolu nad podsvijesti. Nakon nekog vremena, u nekom praznom hodu takva situacija upadne u naš misaoni proces zbog čega nam nedostaje ta nit koja veže nedoživljeni događaj iz prve ruke. Primjerice, prođem pored autobusnog kolodvora ne obraćajući pažnju na tamošnje aktivnosti. I navečer nakon večere dobijem snažnu potrebu i osjećaj čežnje za putovanje na određenio mjesto ne sjećajući se uopće da sam usputno tijekom dana krajičkom oka uhvatila neku situaciju na kolodvoru koja je potakla neki drugi lanačani podsvjesni događaj.

[whisperer]

[Tomica]

A bubice. : )))


Oprosti, mi na Wajteru rostiljamo, pravimo slane srdele, bojimo staklenke, cekamo naoblaku jer nam je dopiip blue skies & golden sunshine, uglavnom - cavrljamo, tako da je maaalo proslo nezamijeceno da si odgovorila... Evo, napisem nesto kad mi se pokrenu vijuge.

[Gnječ i tvornica čokolade]

I don't get it. meni izgleda da je Whisp stavila smajlić zato jer je zbunjena onim što je napisala. barem sam ja tako shvatio. dalje nisam razmišljao jer je pre vruće sparno...

[whisperer]

A bubice. : )))


Oprosti, mi na Wajteru rostiljamo, pravimo slane srdele, bojimo staklenke, cekamo naoblaku jer nam je dopiip blue skies & golden sunshine, uglavnom - cavrljamo, tako da je maaalo proslo nezamijeceno da si odgovorila... Evo, napisem nesto kad mi se pokrenu vijuge.

O, pa ja sam svašta nešto propustila.. : ))

Uopće se ne zamaraj sa pisanjem, kako kome dođe. 

Je, Gnječ, to je bila reakcija meni samoj.

[Tomica]

Da se opet malo osvrnem na zašto nam se to dešava- vele da kroz vremenski okvir našeg života nailazimo na mnoštvo različitih ljudi, knjiga, slika, vjerovanja, mišljenja, emocija koji oblikuju naš podsvjesni um, kao i naš mehanizam za obradu misli nad kojim imamo nultnu kontrolu. To bi možda značilo i da smo na nekom nivou funkcioniranja budni promatrači ili dublji mislioci. Bez obzira gdje se nalazimo, apsorbiramo ogromnu količinu okoline i obrađujemo je u stražnjem dijelu mozga, a čiju aktivnost kontrolira naš podsvjesni um. Nemamo nikakvu kontrolu nad podsvijesti. Nakon nekog vremena, u nekom praznom hodu takva situacija upadne u naš misaoni proces zbog čega nam nedostaje ta nit koja veže nedoživljeni događaj iz prve ruke. Primjerice, prođem pored autobusnog kolodvora ne obraćajući pažnju na tamošnje aktivnosti. I navečer nakon večere dobijem snažnu potrebu i osjećaj čežnje za putovanje na određenio mjesto ne sjećajući se uopće da sam usputno tijekom dana krajičkom oka uhvatila neku situaciju na kolodvoru koja je potakla neki drugi lanačani podsvjesni događaj.

Paaa, meni je ovo smisleno o cemu pises, a i posebno je uocljivo kod traumaticnih situacija kad te, godinama kasnije, neka sitnica, koja je bila prisutna tog dana, trigerira i dozivis silovit napadaj tjeskobe... Ta sitnica moze biti cak i crveni sal koji se nalazio na nekoj prolaznici. U sljedecim upisima c/p-at cu jedan takav primjer.


A sto mislis o ovome?


"Melancholy’s agency is in part derived from its resistance to closure. From the ache of unrequitable love to the open wound of Freudian melancholy, the holding of the end at bay establishes a condition of intense emotion. For landscapes of memory, the melancholy of the void is a conundrum […] Melancholy is not directed towards the overcoming of grief, but rather the intensification of the contemplative and existential planes of memory."

Jacky Bowring, from Melancholy and the Landscape: Locating Sadness, Memory, and Reflection in the Landscape (Routledge, 2017)

[Tomica]

Na primjer, osjećamo nostalgiju za Parizom u 20-tim godinama, periodu kada još nismo bili ni rođeni. Ovo stanje očito ima veze sa činjenicom da sjećanja uključuju uporabu mašte, otprilike na isti način na koji možemo sebe zamisliti na mjestima o kojima smo čitali i koja nas zanimaju. Pa čak i onda kada se sa nostalgijom prisjećamo nečega, dijelom zamišljamo to sjećanje, a ne da ga se sjećamo explicitno.

[Sponsored content]