Re: Ovo (ni)je moja šuma

[whisperer]

If you change the way you look at things, the things you look at change.



W.D.

[Gost]

Go and catch a falling star,
Get with child a mandrake root,
Tell me where all past years are,
Or who cleft the devil's foot,
Teach me to hear mermaids singing,
Or to keep off envy's stinging,
And find
What wind
Serves to advance an honest mind.

If thou be'st born to strange sights,
Things invisible to see,
Ride ten thousand days and nights,
Till age snow white hairs on thee,
Thou, when thou return'st, wilt tell me,
All strange wonders that befell thee,
And swear,
No where
Lives a woman true, and fair.

If thou find'st one, let me know,
Such a pilgrimage were sweet;
Yet do not, I would not go,
Though at next door we might meet;
Though she were true, when you met her,
And last, till you write your letter,
Yet she
Will be
False, ere I come, to two, or three.

[Gost]

“When anxious, uneasy and bad thoughts come, I go to the sea, and the sea drowns them out with its great wide sounds, cleanses me with its noise, and imposes a rhythm upon everything in me that is bewildered and confused.”

[whisperer]

Sačuvaj me Bože...

[whisperer]

How inappropriate to call this planet Earth when it is quite clearly Ocean.
Arthur C. Clarke

[Buffy]

Sačuvaj me Bože...

[whisperer]

Misli čine svoje. Šire se poput zaraze, lete poput neuhvatljivih ptica. Slobodne u svojoj nevidljivosti, dopiru i do najčuvanijih odaja podsvjesti. 
Mi to znamo. Osjećamo da se nikada u potpunosti nismo upoznali. U redu, želimo postati pticom. Pobjeći od osvještenja, odletjeti na razmeđe porculanskih svjetova koji nas čine. Razviti krila fluidom onostranosti, ponad turobnih sičušnosti koje skrivamo...
U stanju lucidnog sna, slobodan let doživljavamo prestvarnim. Po povratku, nije nam dovoljan osjećaj beskrajne slobode, već prizivamo znane i neznane svjedoke, udivljene nesputanošću i virtuoznošću koje običan čovjek ne može doseći. Spontani pljesak, molim...
Naša djela ne postoje, ako ih nitko nikada nije vidio. Stvaramo li misli, osjećaje, stanja duha, materijalne tragove i one neuhvatljive, kao kratkotrajne prinose na žrtveniku sebeljublja, ili to činimo i za čuvstva drugih?
Ostavljeni samoprijeziru, potražit ćemo nekoga tko će nam ispričati o nebu...

S. Ostojić, 'Hijena, ta mijena'



"Jesam li zaista bio ptica? 
Je li me itko vidio kako letim?"

Bit ću brutalno iskren. 
"Vaše pitanje nema nikakvog smisla. 
Očito niste shvatili u čemu je tajna promjene.
Prava ptica nikada ne bi postavila ovo pitanje."
Stara indijanska priča

[Gost]

To see a World in a Grain of Sand
And a Heaven in a Wild Flower
Hold Infinity in the palm of your hand
And Eternity in an hour.

[Gost]

No name. No memory today of yesterday’s name; of today’s name, tomorrow. If the name is the thing; if a name in us is the concept of every thing placed outside of us; and without a name you don’t have the concept, and the thing remains in us as if blind, indistinct and undefined: well then, let each carve this name that I bore among men, a funeral epigraph, on the brow of that image in which I appeared to him, and then leave it in peace, and let there be no more talk about it. It is fitting for the dead. For those who have concluded. I am alive and I do not conclude. Life does not conclude. And life knows nothing of names. This tree, tremulous pulse of new leaves. I am this tree. Tree, cloud; tomorrow book or wind: the book I read, the wind I drink. All outside, wandering.

Luigi Pirandello, One, No One, and One Hundred Thousand

[whisperer]

Nizar Qabbani  bio je sirijski pjesnik, jedna od najvećih zvijezda arapke poezije 20. stoljeća, poznat po jednostavnim stihovima nabijenima ljubavlju, erotikom, romantikom, ali i feminizmom, opresijom i preispitivanjem religije. Njegove najveće dvije muze bile su žene i Damask. U pismu koje je napisao u bolničkom  krevetu u Londonu, izraživši želju da bude, nakon godina lutanja i bijelog svijeta, pokopan u Damasku, napisao je kako je taj grad "utroba koja ga je naučila što je poezija, što je kreativnost, i diktirala mu abecedu jasmina". Qabbani je umro prije petnaest godina, mnogo se toga promijenilo u njegovom Damasku i Siriji, ali i diljem arapskog svijeta koji ga je štovao i veličao. Iako godine prolaze, njegov lik i dalje ostaje revolucionarna pojava o kojoj se treba pričati, pisati, koju treba držati živom.

Qabbani je u svojih sedamdeset i pet godina života pisao mnogo, objavljene su brojne njegove zbirke poezije, ali i kratke priče i eseji. Prva koja je mene upoznala s njegovim stihovima bila jeSto ljubavnih pisama (مئة رسالة حب). Zbirka je to nježnih oda ljubavi, strastvenog obožavanja žene i ženskog tijela, štovanja senzualnosti pokreta, ali i intelekta i dobrote. Nizar, između ostalog, piše (moj slobodni prijevod): Još uvijek me pitaš o datumu mog rođenja/ Pa zapiši što ti je nepoznato/ Dan kada si objavila svoju ljubav/ Dan je kada sam se rodio.


Teško je nama, odraslima i odgajanima u zapadnom svijetu, doživjeti koliki je utjecaj 60ih i 70ih u arapskom svijetu imala takva poezija, direktna, puna erotike, ovisnosti o ženi, poezija koja ne poštuje tabue, impulzivna, otvorena. Životna, u potpunosti, bez ustručavanja. Za početak, potrebno je razumijeti kako je odnos prema poeziji u arapskom svijetu drugačiji od onoga kakav imaju Europljani. U arapskom je svijetu poezija od davnina štovana, živjela je na ulicama, recitirana u selima, i narod je poznavao svoje pjesnike, njihova djela. Pjesnici su, naročito u 20. stoljeću, stoljeću ratova, previranja, invazija, bili zvijezde, bili glasnogovornici arapskog svijeta, obraćali su se na skupovima, recitirali pjesme po selima i gradovima. Tako je irački pjesnik Mozaffar al- Nawwab, poznat po kvaliteti i kvantiteti svojih djela, većinu svoje poezije recitirao uživo i prezentirao na okupljanjima pjesnika, pa zapravo postoji jako malo njegovih tiskanih djela, a to su uglavnom ona koja su snimana na nastupima i kasnije zapisana. Tu spada i njegova najpoznatija poema, Jisr al- Mabahij al- Qadima, u kojoj al – Nawwab govori o masakru Palestinaca u izbjegličkom kampu u Tal al–Zaataru. Transkripti te pjesme obilježeni su sa "aplauz" i "veliki aplauz publike" opaskama između strofa. Dakle, kada nam je jasno koliko je poezija više od često joj dane etikete "lijepe umjetnosti", i kako je ona u arapskom svijetu bila izraz borbe, pričala priču naroda, možemo pokušati razumijeti utjecaj koji je Qabbani ostvario kada se pojavio sa svojim stihovima. Qabanni je, kao i većina pjesnika toga vremena, bio arapski nacionalist, pisao je o važnosti Damaska, o tužnom Beirutu, o ujedinjenju, o patnjama palestinskog naroda. Ali, najveći dio njegove poezije, za razliku od većine drugih pjesnika, bavio se ljubavlju i – feminizmom.





To je bila revolucija. Jedna od njegovih pjesama tako je bila: Ja sam žena/ Ja sam žena/ Dan kada sam došla na ovaj svijet/ Gledala sam u oči svoje pogubljenje/ A nisam vidjela ni vrata svoje sudnice/ Ni lica svojih sudaca. Kada je Qabbaniju bilo petanest godina, njegova sestra (kojoj je tada bilo dvadest i pet) počinila je samoubojstvo zato što se nije htjela udati za muškarca kojeg nije voljela. Taj događaj zauvijek je obilježio Qabbanija i njegova je misija postala pisati o položaju žena u sirijskom društvu, i širem arapskom svijetu. Njegova je poezija bila iznenađujuća, ali još veće iznenađenje brojnim će zapadnjacima biti činjenica da je Nizar vrlo brzo postao zvijezda. Njegove pjesme, i sadržajem i formom drugačije, postale su vrlo brzo popularne, a hvalospjevi su stizali sa svih strana. Taha Muhammad Ali, veliki palestinski pjesnik i Qabbanijev suvremenik (tek osam godina mlađi od Qabbanija), svoje je prvo dijete nazvao Nizar, upravo po Nizaru Qabbaniju, čije je stihove iščitavao u svojoj suvenirnici u Nazaretu. Dakle, sve se to događalo za Qabbanijeva života, što dodatno svjedoči koliko je velik utjecaj njegova pisanja bio. Majstor ljubavnog stiha, progresivni um, glas koji je pokrivao sve – od položaja žena, radničke klase, arapskog nacionalizma, do – poljubaca, zagrljaja, ljubavi. Njegova poezija bila je politička, bila je izraz borbe (arapskog) naroda, borbe žena za ravnopravnost u (arapskom) društvu, ali i univerzalna – poezija ljubavi i boli, poezija društvene pravde.
Njegov je jezik bio jednostavan, i iako je bio obrazovan i mogao je koristiti velike metafore, mogao je biti bog metafizike, Qabbani je birao jednostavnost, htio je tako doprijeti do naroda, do svih, ne samo elita, ne samo educiranih. Znao je da je to bitnije. Koristio se onime što je blisko svakome srcu i to ga je približilo milijunima koji ga nikada neće zaboraviti. Njegovom pogrebu, trosatnoj ceremoniji,  prisustvovalo je više od deset tisuća ljudi, i iako tradicionalno žene ne prisustvuju takvim velikim okupljanjima, na Qabbanijevem su pogrebu prisustvovale u velikom broju. Novine Ash-Sharq Al-Awsat tada su pisale kako su brojne žene dirnute Qabannijevim stihovima došle odati počast pjesniku. Bio je to pogreb kakav arapski svijet pamti rijetko, sličan onome egipatske pjevačice i jedne od najslavnijih pjevačica 20. Stoljeća, Om Kalthoum, i egipatskog predsjednika i predvodnika arapskog nacionalizma, Gamala Abdela Nasera.
Revolucije dolaze i prolaze, Qabbanijeva ostaje zapisana. Bio je to čovjek, složit će se brojni Arapi i Arapkinje, politički utjecajniji i učinkovitiji od bilo koje arapske političke stranke. 

[whisperer]

[Buffy]

How senseless is everything that can ever be written, done, or thought, when such things are possible. It must be all lies and of no account when the culture of a thousand years could not prevent this stream of blood being poured out, these torture-chambers in their hundreds of thousands.


E.M.R.

[whisperer]

Duše bolne, tužnog pogleda. Stare boli skriva, nove ne prihvaća. Dok mu vrijeme na licu trag ostavlja, put ga nosi u nepoznato, a on svoj vid tvrdoglavo ne popravlja.. 

[*madonna*]

sinoc me je curica pitala sto je, zapravo, rat, ali ne ono sto se djeca igraju. potom je htjela znati o svijecama u vukovarskoj ulici i vukovaru. imale smo mali razgovor.

[Gost]

ima na rvackoj teve ona maloumna reklama koja odraslima objasnjava da je teve samo big pile of shit a odnosi se na djecu. srasno i je zacudjujuce pitanje odraslih imbecila i kretina: odkud ti to?

dok gledam taj maloumni teve proser dodje mi da ustasko udbaskom psihopatskom potrckalu Radmanu nabijem glogov kolac u dupe...i tako jos nekoliko puta.

[whisperer]

Meni je, npr., ova konverzacija tatica i sina nakon pariškog napada, prekrasna.  Ne znam u kakvoj su se oni situaciji našli, jesu li mogli izbjeći suočavanje ili ne ovog dječaka sa stvarnošću događaja... ja sam sigurna da bih svoga sina pokušala odvratiti od ovih prizora i razgovora, no ne znam da li je to dobro, i do kojeg pointa je to uopće moguće...

[whisperer]

Rat, umiranje, život, ubiti... potpuno apstraktni pojmovi za tako malene glavice.

[whisperer]

[whisperer]

[whisperer]

[Gost]

Poslušaj.. Njena referenca.



Znaš što sam učinila? Istovremeno sam pustila oba zapisa i dobila zgodan glazbeni spoj.

[whisperer]

If I could find a way
To soothe your troubled mind
Then I would erase your fears
And help you to unwind.
I would ease the burden
That you carry everyday.

....

Take your pain away
Take your pain away...

:*

[whisperer]

Poslušaj.. Njena referenca.



Znaš što sam učinila? Istovremeno sam pustila oba zapisa i dobila zgodan glazbeni spoj.

Odlično.

[whisperer]

Neshvatljivo je rastajanje.

[whisperer]

'Mi' nemamo nikakve spojnice, osim zajedničkih putovanja onostranim zvucima što ih ostavi, i čuvstva (ne)zatvorena kruga. Poput čovjeka koji kasni na obalu od koje se upravo odvaja veliki Brod. Zauvijek. Hvala.

[Sponsored content]