Re: Tijek misli ..

[Gost]

Kome?

svima. najprije onima na vlasti. medjutim, znamo da psihopate nemaju osjecaj srama ni griznju savjesti pa im nikad nije neugodno bez obzira na zlocine koje rade. ali narod to sve gleda vec godinama i suti ne reagira. gdje je faking problem?

[besposlenpop]

i ovaj krkan psihopata Mamic je prijatelj KURBETINE KOLINDE tzv. presjednice tzv. slucajne drzave NDH.

jel vam nije neugodno? barem malo?

Kad se setim one tramvajsko plave inaukuracijske oprave - je.

[Buffy]

Kome?

svima. najprije onima na vlasti. medjutim, znamo da psihopate nemaju osjecaj srama ni griznju savjesti pa im nikad nije neugodno bez obzira na zlocine koje rade. ali narod to sve gleda vec godinama i suti ne reagira. gdje je faking problem?

Mene sram kako su ljude koji smatram Zagrepčanima i građanima birali Bandića toliko puta.

[Buffy]

i ovaj krkan psihopata Mamic je prijatelj KURBETINE KOLINDE tzv. presjednice tzv. slucajne drzave NDH.

jel vam nije neugodno? barem malo?

Kad se setim one tramvajsko plave inaukuracijske oprave - je.

Istračala ju krojačica koja joj je šivala te prve oprave, više nije šivala za nju nakon toga... 

[Gost]

[whisperer]

Teško sam uzdahnula saznavši da je došao na red još jedan u nizu sprovoda. Nitko posebno blizak, ali opet, nije bilo ni smisla ni logike ne otići jer se radilo o dobrim ljudima. Svoj duhovni nazor prisilila sam se i ovoga puta umetnuti pod tepih. Ljudi se moraju dostojno pokopati, a Crkva je jedan od odabira. Tako to funkcionira danas i tako se to danas mora. Doletjevši u rekordno kratkom vremenu s drugog kraja grada i iz drugog filma, potpuno sam smetnula s uma prikladno se obući. Uguravši se među ožalošćena utihnuta lica, izgledalo je kao da se trsim svojom narančasto zelenom kombinacijom podsjećajući samu sebe na neku šaljivu dječju igračku. Pomalo od sramote zabuljih se tupavo u zemlju spriječavajući direktne susrete optužujućih lica, a lagano kroz minute podizah glavu nadavši se da su me tako upadljivu pogledima dovoljno iskritizirali. Naravno, nitko se nije obazirao na moju odjeću i šarenu maramu. Malo je to selo s mnoštvo ljudi, osjetljiva su ta područja za koja nikada ne znaš kakve reakcije očekivati. Bacih pogled na crkvu s kojom su se mještani vrlo ponosili. Bez sumnje, te građevine su se razlikovale od mnogih drugih misaonostima, i tek zvonikom dosezale bi tu svijest o našem indivudualnom i odgovornom bitku. Sjetih se Gaudia i njegove Sagrade Familie kako sam u istoj poziciji gledala prema šiljku Crkve koji se činio kao da je nebo ugrebao noktom. Njemu se doista prohtjelo da tom krajoliku , toj slici koja prikazuje samu prirodu, dade ogromnu biljegu umjetnosti o osamljenoj vijesti o čovjeku. Vratih sliku na ovdašnjeg svećanika kukastog nosa koji me podsjeti na prijatelja iz djetinjstva. Daleko je bio od onoga dovođenja u vezi s Bogom i anđelima. Poput župnika građevinara, jer danas župnici odrađuju svoj posao. Uđosmo u Crkvu ovlaž pogledavši Kristove muke, no ništa dostojno pogleda od više od dvije sekunde. Avaj, moje srce je prazno, ali moguće da je prazna i ta sakralna prostorija. Mrtve riječi prolaze mrtvom prostorijom, no svi ih pozorno slušamo. Čemu sva ova konvencija moljenja? Sve to pripada nekom drugom vremenu, danas bi religioznost trebala izgledati drugačije. Oglasila se truba u dvorištu, nešto najdojmljivije toga dana što ipak ostavi čudovišno snažan sjaj na cijelu oproštajnu ceremoniju.

[*madonna*]

Teško sam uzdahnula saznavši da je došao na red još jedan u nizu sprovoda. Nitko posebno blizak, ali opet, nije bilo ni smisla ni logike ne otići jer se radilo o dobrim ljudima. Svoj duhovni nazor prisilila sam se i ovoga puta umetnuti pod tepih. Ljudi se moraju dostojno pokopati, a Crkva je jedan od odabira. Tako to funkcionira danas i tako se to danas mora. Doletjevši u rekordno kratkom vremenu s drugog kraja grada i iz drugog filma, potpuno sam smetnula s uma prikladno se obući. Uguravši se među ožalošćena utihnuta lica, izgledalo je kao da se trsim svojom narančasto zelenom kombinacijom podsjećajući samu sebe na neku šaljivu dječju igračku. Pomalo od sramote zabuljih se tupavo u zemlju spriječavajući direktne susrete optužujućih lica, a lagano kroz minute podizah glavu nadavši se da su me tako upadljivu pogledima dovoljno iskritizirali. Naravno, nitko se nije obazirao na moju odjeću i šarenu maramu. Malo je to selo s mnoštvo ljudi, osjetljiva su ta područja za koja nikada ne znaš kakve reakcije očekivati. Bacih pogled na crkvu s kojom su se mještani vrlo ponosili. Bez sumnje, te građevine su se razlikovale od mnogih drugih misaonostima, i tek zvonikom dosezale bi tu svijest o našem indivudualnom i odgovornom bitku. Sjetih se Gaudia i njegove Sagrade Familie kako sam u istoj poziciji gledala prema šiljku Crkve koji se činio kao da je nebo ugrebao noktom. Njemu se doista prohtjelo da tom krajoliku , toj slici koja prikazuje samu prirodu, dade ogromnu biljegu umjetnosti o osamljenoj vijesti o čovjeku. Vratih sliku na ovdašnjeg svećanika kukastog nosa koji me podsjeti na prijatelja iz djetinjstva. Daleko je bio od onoga dovođenja u vezi s Bogom i anđelima. Poput župnika građevinara, jer danas župnici odrađuju svoj posao. Uđosmo u Crkvu ovlaž pogledavši Kristove muke, no ništa dostojno pogleda od više od dvije sekunde. Avaj, moje srce je prazno, ali moguće da je prazna i ta sakralna prostorija. Mrtve riječi prolaze mrtvom prostorijom, no svi ih pozorno slušamo. Čemu sva ova konvencija moljenja? Sve to pripada nekom drugom vremenu, danas bi religioznost trebala izgledati drugačije. Oglasila se truba u dvorištu, nešto najdojmljivije toga dana što ipak ostavi čudovišno snažan sjaj na cijelu oproštajnu ceremoniju.

ta truba je nebeska. i pored izduzenih grimasa, sumova koraka ispracaja i rijeci govornika ona je ono bezvremensko i svevremensko u tom zavrsnom dijelu ovozemaljske price. i kada njen zvuk svojom jacinom, iako u nastojanju da bude njezno i meko, razbije tisinu izmedju ljudi, onoga koji govorom ispracuje i onoga koji odlazi, najblizi postanu uistinu svjesni da su to posljednja ovozemaljska djela za, sada vec, pokojnika. 
kada zatvorim oci, jos uvijek prostrijelno cujem ADAGIO koji me je tada osvijestio, kada shvatih da mi tate vise nema. potom DOBRI MOJ NONO, tu izgubih kontrolu .....

[Buffy]

Boli u prsima dugo. Utješi što nam se jave, ovako ili onako, pa znamo da su dobro i da se vidimo.

[besposlenpop]

...

Probal sam nać de je ta crkva, al nije išlo.
Jel može informacija? 

[whisperer]

ta truba je nebeska. i pored izduzenih grimasa, sumova koraka ispracaja i rijeci govornika ona je ono bezvremensko i svevremensko u tom zavrsnom dijelu ovozemaljske price. i kada njen zvuk svojom jacinom, iako u nastojanju da bude njezno i meko, razbije tisinu izmedju ljudi, onoga koji govorom ispracuje i onoga koji odlazi, najblizi postanu uistinu svjesni da su to posljednja ovozemaljska djela za, sada vec, pokojnika. 
kada zatvorim oci, jos uvijek prostrijelno cujem ADAGIO koji me je tada osvijestio, kada shvatih da mi tate vise nema. potom DOBRI MOJ NONO, tu izgubih kontrolu .....

Ima taj paganski duh i neukrotivu energiju. Trudila sam se razumjeti propovijed, na trenutke mi je to čak i uspijevalo, ali bi župnik istu pokvario kašljanjem ili fulanjem redka. Onda se oglasila ona. Negdje tako neočekivana, snažno humana i provokativna jer izaziva svojom energijom. Ne mogu zamisliti ništa pored nje do orkestra. Nemam nikakvu glazbenu edukaciju tako da je sve ovo laički pisano, znam samo da mi je orkestar znao rasuti sav svoj dar i dušu da naprosto ne znaš jesi li budan ili te dotakao netko iz raja. Tako je bilo i sa tom trubom, možda malo neprikladno tom trenutku reći, ali razbudila je nešto što me učinilo najsretnijim bićem na svijetu.
Imam prijatelja za kojeg kažu da je nekoć bio odličan trubač. Dok je vozio biciklo Amsterdamom, puknuo je u  auta i slomio prednje zube i usnu. Nakon toga je znao pričati kako su to razlozi da više ne može puhnuti kako treba. Ostala mi ta priča sa usnama i zubima u mislima dugo vremena. Jednom sam prilikom bila u gostima, društvance se raspričalo, a meni s vremenom postalo dosadnjikavo pa sam kružila pogledom po sobi. Kad eto meni iza leđa truba. Uzmem ju u ruke, malo petljam po njoj, a po glavi mi se vrzma priča o usnama. I zapravo ne znam koji je bio točan razlog, ali  nisam izdržala. Napuhala sam dijafragmu i istresla dah u taj otvor. Srce ti Isusovo, kada je to zapililo po stanu, svi su skočili sa svojih sjedalica. To je bio jedan od onih trenutaka kada se želi propasti u zemlju. I btw, uopće ne znam gdje bi se taj instrument mogao vježbati svirati? Zamislite da vam je netko od ukučana trubač.

[whisperer]

...

Probal sam nać de je ta crkva, al nije išlo.
Jel može informacija? 

Vukovina.

[whisperer]

Da se vratim Hrvatskoj. U ovoj zemlji se živi u nekom konstantnom iščekivanju da će se nešto desiti, a onda se ne desi ništa. Postoji ta sveta brojka od 60, ja bih nadodala konstantu od 60 godina zaostajanja za stvarnošću. Da li je to amnezija, glupost ili interes, više nije ni bitno. Svake godine primjećujem kako se "inoviraju" neki novi momenti copy paste-a i onda se time diči narodu koji ionako nije kolektivno spretan u uživanju noviteta. Sve već odavno isfurano negdje drugdje, ovdje je otkrivanje tople vode. Ovoj zemlji je Bog odavno rekao doviđenja.

[besposlenpop]

Da se vratim Hrvatskoj. U ovoj zemlji se živi u nekom konstantnom iščekivanju da će se nešto desiti, a onda se ne desi ništa. Postoji ta sveta brojka od 60, ja bih nadodala konstantu od 60 godina zaostajanja za stvarnošću. Da li je to amnezija, glupost ili interes, više nije ni bitno. Svake godine primjećujem kako se "inoviraju" neki novi momenti copy paste-a i onda se time diči narodu koji ionako nije kolektivno spretan u uživanju noviteta. Sve već odavno isfurano negdje drugdje, ovdje je otkrivanje tople vode. Ovoj zemlji je Bog odavno rekao doviđenja.

Đe's bio 56-e? 

[whisperer]

Nikome niti u mislima. A i kada se počelo iščekivati, bila sam sve samo ne očekivano.

[besposlenpop]

Nikome niti u mislima. A i kada se počelo iščekivati, bila sam sve samo ne očekivano.

Ma nije to pitanje tebi, nego kak se to odnosi na tih 60 let. 

[Buffy]

Da se vratim Hrvatskoj. U ovoj zemlji se živi u nekom konstantnom iščekivanju da će se nešto desiti, a onda se ne desi ništa. Postoji ta sveta brojka od 60, ja bih nadodala konstantu od 60 godina zaostajanja za stvarnošću. Da li je to amnezija, glupost ili interes, više nije ni bitno. Svake godine primjećujem kako se "inoviraju" neki novi momenti copy paste-a i onda se time diči narodu koji ionako nije kolektivno spretan u uživanju noviteta. Sve već odavno isfurano negdje drugdje, ovdje je otkrivanje tople vode. Ovoj zemlji je Bog odavno rekao doviđenja.

Primjećujem to u svim zemljama koje su živjele pod diktatom jednog vođe ili stranaca, kao da se stalno pati i priželjkuje neki politički Mesija koji će riješiti sve probleme, a mi ćemo slobodno reterirati u djecu koja ne moraju misliti i biti odgovorna za svoje postupke.
Neke od zemalja, iako rijetke, bar su ekonomski krenule prema boljem, mi nazadujemo iz godine u godinu.

[besposlenpop]

Viktor Ivančić

Smrt ministra kulture

„Jesi li čula, draga? Umro ministar kulture!“

Građankina prijateljica tako je prodorno zakreštala prilazeći stolu u kavani, gdje su dogovorile redovito subotnje druženje, a pritom još iz daljine sportski hitnula torbu i kožnu jaknu na stolicu, da se građanka malčice stresla. Nije joj promaknulo ni to da su mnogi kavanski gosti, razbuđeni iz tračerskoga drijemeža, prijekorno okretali glave prema došljakinji, uključujući zgrbljenoga konobara, što je ova u trenu pretvorila u svoju korist.

„Ja ću kavu s toplim mlijekom i dva natrena!“ naredila je i sjela.

„Što ti je, mila?“ tiho ju je dočekala građanka. „Tko je umro?“

„Zlatko Hasanbegović. Hrvatski ministar kulture. Izgleda da je mrtav.“

„A je li?!… Bože, nisam imala pojma!“

„Neobično mi je da ti, koja si uvijek toliko informirana, ne pratiš vijesti.“

„Kako ne pratim? Jutros sam prelistala dvije dnevne novine i protrčala kroz barem četiri-pet internetskih portala… O tome nema ni riječi!“

„Upravo tako, draga, od ministra kulture nema ni traga ni glasa… A sigurno si uočila vijest da je Rijeka izabrana za europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu?“

„Jesam, još prije tri-četiri dana. Čak smo ja i muž to proslavili drmnuvši po jednu domaću višnjevaču.“

„Eto vidiš. Znači Rijeka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, osvaja titulu europske prijestolnice kulture, a hrvatski ministar kulture o tome danima ni da zucne. Što iz toga možemo zaključiti?“

„Da je umro?“

„Nema drugog objašnjenja. Sigurno je mrtav!“

„Bože moj, a tako mlad čovjek…“

„I izgledao je tako zdrav. Prepun ljubavi za hrvatsku državu, za hrvatski identitet i za hrvatsku nacionalnu kulturu…“

„C, c, c, što ti je život… A baš si uvjerena da je skončao?“

„njezno pozdravljam za laku noc mu sveca, mila“, teatralno je raširila ruke građankina prijateljica. „Zar nije apsolutno abnormalno da jedan hrvatski grad bude proglašen europskom prijestolnicom kulture, a da hrvatski ministar kulture na to ne reagira ni jednom jedinom riječju?“

„Pa da, mogao je barem uputiti formalnu čestitku…“

„Ili se barem pojaviti na ceremoniji proglašenja u muzeju Mimara, gdje su ga svi očekivali, ali nije došao…“

„Mogao je barem sročiti dvije-tri prigodne šuplje fraze i odaslati ih preko facebooka, twittera ili nekog trećeg pomagala…“

„Pažljivo sam iščitala web stranicu Ministarstva kulture, gdje prate svaki ministrov korak. Friški naslovi su sljedeći: ‘Sućut ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića povodom smrti Ante Sekulića’, zatim: ‘Sastanak ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića s predsjednikom Mešihata islamske zajednice u RH’, zatim: ‘Ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović uputio sućut povodom smrti Ivane Vinkov-Wagner’… Nigdje ni spomena o eventualnoj čestitki Rijeci što je izabrana za europsku prijestolnicu kulture!“

„Znači, umro je.“

„Dajem mjesečnu penziju da je mrtav.“

„Bože moj, a tako mlad čovjek…“

„I tako prepun ljubavi prema hrvatskoj nacionalnoj kulturi…“

„Zanimljivo je da mu na web stranici Ministarstva kulture nisu izrazili sućut.“

„Pa sad, mila, mogle bismo se složiti da u ovome trenutku preminuli dr. sc. Zlatko Hasanbegović nije baš najpogodnija osoba da iskaže bol zbog smrti dr. sc. Zlatka Hasanbegovića.“

„A kad malo bolje razmisliš“, uozbiljila se građanka, „uopće nije čudno što je ministar naprasno izdahnuo. Jer ta Rijeka, koja je proglašena europskom prijestolnicom kulture, njeguje posve suprotan kulturni koncept od onoga kojeg čeličnom metlom nastoji zavesti gospodin ministar.“

„Točno“, složila se prijateljica. „Gospodin ministar inzistira na tvrdoj domoljubnoj prisili i uprezanju svih kulturnih stvaralaca i institucija u izgradnju nacionalnog identiteta. U tu je svrhu formirao streljačke strojeve i ubrzano čisti kulturnu i medijsku scenu od prokletih izroda, kozmopolita i mrzitelja hrvatstva. Dok u Rijeci, nasuprot tome, forsiraju otvorenost, različitost, kritički duh i propitivanje nacionalnih svetinja.“

„Jeste, dovoljno je samo vidjeti umjetničke biografije onih koji su iznijeli projekt Rijeke kao europske kulturne prijestolnice. Artistički aktivist Slaven Tolj bio je praktički izgnan iz Dubrovnika zbog svoga kritičkog angažmana, a sada u Rijeci vodi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar bio je član bogohulne rock grupe Let 3. Da ne spominjemo Olivera Frljića, intendanta HNK, koji je zbog manjka stvaralačkih kompromisa i destrukcije ratnih mitova proglašen državnim neprijateljem.“

„Sve su to ljudi kojima gospodin ministar, u sklopu programa obnove nacionalne kulture, psuje majku jugokomunističku i prijeti smjenama.“

„A sad je, jadničak, umro…“

„Pokolj mu duši“, sućutno reče prijateljica i podigne šalicu da se kucne s građankom.

„Jer, kako god okreneš“, nastavi građanka, „izbor Rijeke za europsku prijestolnicu kulture ne može biti ništa drugo nego direktan šamar grandioznom kulturnom projektu kojeg predvodi gospodin ministar.“

„Smrt je bila takoreći neminovna. Zaista je malo neuviđavno od Europe da vodi računa o Hrvatskoj tako što odaje počast riječkoj kulturi, i to zbog otpora koju ova pruža državnoj kulturnoj politici.“

„Bože moj“, zamisli se građanka, „zbog čega civilizirani svijet cijeni ono što se u Hrvatskoj organizirano prezire?“

„Ne znam, mila“, uzvrati prijateljica. „Možda zato što civilizirani svijet prezire ono što se u Hrvatskoj organizirano voli?“

„U svakom slučaju, djeluje pomalo melodramatski da se disbalans između civiliziranog svijeta i Hrvatske razriješi smrću ministra kulture. Što je to zapravo bilo? Izljev bijesa u mozak? Rat debelog crijeva?“

„Može biti da se gospodin ministar zakleo kako će neposlušna i izdajnička Rijeka postati europska prijestolnica kulture samo preko njega mrtvog.“

„Pa je sad skviknuo zato da održi obećanje? Ta ti je dobra!“

„Pokolj mu duši!“ usklikne prijateljica i opet digne šalicu.

„Molim vas lijepo“, začu se u tom momentu sonorni glas zgrbljenoga konobara, koji se odnekud stvorio kraj stola. „Možete li se samo malo stišati? Meni to ne smeta, znate, ali drugi gosti jako negoduju. Naročito ih iritira što tako bučno širite dezinformacije.“

„Kakve dezinformacije?“ začudi se građanka.

„Pa o tome da je ministar Hasanbegović umro.“

„Što? Znači živ je?“ upita prijateljica.

„To da je ministar kulture itekako živ, vidljivo je golim okom“, reče konobar i pokaza ispruženim dlanom prema prozoru.

Kroz prozor se vidjela svježa umjetnička instalacija na zidu susjedne zgrade. Talentirani likovni stvaralac, kombinirajući u svom radu crveni i crni sprej, izložio je tri krupna artefakta. „Za dom spremni!“, „Živjela NDH!“ i „Ubij Srbina!“. Nije bilo sumnje: državna kulturna politika provodi se punom parom.

„Oh“, uzdahne prijateljica, „smrt je dakle bila privremenog karaktera.“

„Sretan Uskrs!“ reče građanka i nazdravi praznom šalicom.

Peščanik.net, 28.03.2016.

[Buffy]

Jučer išla zamijeniti cooler u HGspot, nemam gdje parkirati nego u ulicu u kojoj sam stanovala prvu godinu braka. Došavši iz kuće, pa s mora, u novogradnju, prala me žešća depresija. Niti je bio moj kvart, niti širina dvorišta, ili pogleda na more, jedva sam čekala da se preselimo.

Izađem iz auta, zgrada kompletno renovirana, krasno izgleda, ptičice pjevaju, drveće naraslo, na klupicama ljudi sjede i igraju jamb, prekrasan park za djecu, apoteka i dom zdravlja pod nosom.

Ne znam što mi je bilo...

[Gost]

http://gentleman.hr/gospodo-film-nikako-ne-smijete-gledati/

Evo s yt-a jer je zvuk bolji.

P.S. ipak sam odvratila pogled pri kraju...




P.P.S. iz jednog drugog filma na kojeg me je ovaj podsjetio

[Buffy]

Ramišljam o djeci, odraslim ljudima već... Ponosna sam kako u ključnim momentima ispadnu veliki ljudi.

[besposlenpop]

Ramišljam o djeci ...

Kad mame počnu razmišljat o deci (uz gume za ljeto ...)   ...

[Buffy]

Imam univerzalne 

[besposlenpop]

Imam univerzalne 

To ti nije pametno.
Ja sam prekjučer promenil kotače ... još jučer su me bolile noge, leđa, ramena ...

[Buffy]

Zake, niš mi moj majstor nije rekao...

Mogel si do vulkanizera, pa te niš ne bi bolilo

[besposlenpop]

Zake, niš mi moj majstor nije rekao...

Kaj njega briga, glavno da ima posla ...
Neko je jedamput na Iskonovim Automobilima izvukel Jubito s usporedbom kočenja tih za sve sezone i zimskih na snegu. Ko da gledaš kočenje s ljetnim gumama ...
A kaj se tiče ekonomičnosti - njih trošiš stalno, a ljetne : zimske 60:40 - dakle, nema nikakvog dobitka, osim ak ti vulkanizer menja sezonske ...

Mogel si do vulkanizera, pa te niš ne bi bolilo 

To nije sporcki. 

[Sponsored content]