Ma da, njegov rad je zapravo njegova osobna terapija. Umjetnost može poslužiti kao terapija, ali terapija nije umjetnost. 
Posljednjih dana boravila sam u Zadru i družila se sa dragim ljudima..  jedan od njih povjesničar, strahovito inteligentno i načitano biće. Kad on zaokrene svoju književno oblikovanu misao, meni milina slušati. Iako se ne slažemo u mnogočemu, inspirativno je slušati pametno biće i nanovo procesuirati. I kada tu i tamo srećom takve ljude susrećeš,  intelektualno uzdizanje Frljića i sličnih aktivista, postane  nebitno, a i pomalo passe. Passe je ta krinka drskosti, ciničnog stava, a puno ranjivosti i manjka kreativnog izričaja.  Narod potom ispadne još smješniji kakve je scenarije u stanju uprizoriti opet kroz uzrok  prosječnosti. Ali tako je kako je, uglavnom danas sliježem na to ramenima i ne opterećujem se.
Znam da je moje gledanje na umjetnost pomalo idealistično, ali razlog je uglavnom anarhija koja u svim segmentima vlada. Radim poslom nešto vezano uz generacijske razlike, pa sam se zamislila nad mojom generacijom- generacijom x. To je ona od ranih 30-tih do sredine 40-tih. Kako svaki period ima utjecaj na naredni naraštaj, tako sam ja nekako zaključila da je "moje vrijeme", nakon naleta baby booma, podijeljeno u ono zlatno i crno doba. Prvim dijelom prevladavala je kulturološka živopisnost, dok je u drugom dijelu ona postala pustoš. Došlo je do prekretnice, promjene u samoj srži kulturološkog života. I prostor koji je u jednom trenutku bio ideološki izoliran i cenzuriran, odjednom se počeo otvarati. Novac koji krajem 80 tih nije značio ništa, odjednom je počeo značiti sve. Iz jedne kulture u kojoj se njegovala opća zabrana, pretvorila se u period potpune anarhije i nikome više ništa nije bilo nemoguće. I to je ono što se desilo umjetnosti, sve se trpa pod nju. Ja jesam za to da postoje različita i inovantna izražavanja, ali nazovimo stvari svojim imenima. Ako ću se opet vratiti na politiku, ona jest toliko jak segment našeg života da se mora ispreplitati na određeni način s umjetnošću. No pitanje je kako, kojim estetskim praksama i kojim zakonitostima. Mene ne zanima to što često kažem, otvoriti novine pa to isto doslovno dobiti i na pozornici. Takva praksa već dulje u postmodernizmu prevladava, ništa uzvišeno, ništa ispred vremena. Jest, da.. politika je još u antici involvirana u umjetnosti, ali isto tako ako ga se uzima kao argument valja i razumijeti na koji način, u kakvim djelima i pod čijim ili kojim utjecajem. Tako da je po meni način kojim Frljić izražava anomaliju društva jest čisti politički aktivizam, ne umjetnost. Ali, nije on toliko bitan jer je umjetnost općenito klonula. On je samo dobio svojih 5 minuta kao i mnogi drugi. Otići će, doći će netko drugi. Vrijeme ionako donosi promjene, kod nas doduše jako sporo, što je bilo prije godinu dana zaboravlja se, tako će i ovo ostati bez traga. Meni se općenito ne da plaćati upade za izvedbe na kojima pišaju, ili mi kao, zadnji put, daju da pročitam knjigu. Znači, nas 40 uđemo, sjeli, a oni nam dali da čitamo. Kao eksperiment. Naravno da sam se ustala i otišla, već kad je anarhija da dam i svoj udio. Happy 
Odoh na Detektiva...