Tijek misli ..
+4
*madonna*
Buffy
whisperer
darla_
8 posters
Stranica 6 / 13.
Stranica 6 / 13. • 1, 2, 3 ... 5, 6, 7 ... 11, 12, 13
Re: Tijek misli ..
[quote="Ligeja"]Da nastavim, na stranu pitanje smiju li se fotografirati kazalisne predstave, doticni izvodi cirkus i pretvara kazaliste u politicki teatar. Ne mislim da je tu uopce vise rijec o umjetnickoj slobodi, vec pomanjkanju kvalitete. Otprilike kao kad usporedimo holivudske blockbustere koji lose napisane scenarije i losu glumu, odnosno slabasan sadrzaj filma i nesposobnost redatelja, nastoje zamaskirati specijalnim efektima..
-----
Frljić je meni osobno, u umjetničkom smislu, veliko razočarenje. Ali to obično ide uz bok osobama koje su jake na jeziku, elokventne i izrazito intelektualne, realizacija im je pritom nula bodova. Nema veze s umjetnosti, puno frustracija i nekih osobnih trauma koje se ispoljavaju s agresijom. To je ona, tzv., terapijska umjetnost. Ništa po meni što je ekvivalent realnosti kojom otvoriš novine ili pogledaš oko sebe vidiš preneseno na pozornicu , nije umjetnost. Umjetnost je uzvišeniji stadij vidljiv i percipiran malo profinijim senzibilitetom. Plus, netko tko teži tolikim žarom za pozicijom i vrši strahovladu, po niti jednom segmentu senzibiliteta nije moguće postati umjetnikom.
Što se tiče Grada,, to je već godinama tako, samo što se nekada dijelilo više love pa je ono što ne valja bilo prikrivenije. Sada su i velike ribice ostale bez love pa se jače čuju glasovi. Da je situacija takva kakva je, posljedica je dugogodišnjih nepravilnosti u radu, sada je došla ekipa koja je stekla rejting da može raditi što želi i bez srama, jer su ih tako generacije odgajale. Rijeka je odavno kulturološki mrtav grad i u njemu se prodaje magla.
-----
Frljić je meni osobno, u umjetničkom smislu, veliko razočarenje. Ali to obično ide uz bok osobama koje su jake na jeziku, elokventne i izrazito intelektualne, realizacija im je pritom nula bodova. Nema veze s umjetnosti, puno frustracija i nekih osobnih trauma koje se ispoljavaju s agresijom. To je ona, tzv., terapijska umjetnost. Ništa po meni što je ekvivalent realnosti kojom otvoriš novine ili pogledaš oko sebe vidiš preneseno na pozornicu , nije umjetnost. Umjetnost je uzvišeniji stadij vidljiv i percipiran malo profinijim senzibilitetom. Plus, netko tko teži tolikim žarom za pozicijom i vrši strahovladu, po niti jednom segmentu senzibiliteta nije moguće postati umjetnikom.
Što se tiče Grada,, to je već godinama tako, samo što se nekada dijelilo više love pa je ono što ne valja bilo prikrivenije. Sada su i velike ribice ostale bez love pa se jače čuju glasovi. Da je situacija takva kakva je, posljedica je dugogodišnjih nepravilnosti u radu, sada je došla ekipa koja je stekla rejting da može raditi što želi i bez srama, jer su ih tako generacije odgajale. Rijeka je odavno kulturološki mrtav grad i u njemu se prodaje magla.
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Re: Tijek misli ..
whisperer je napisao/la:Ligeja je napisao/la:Da nastavim, na stranu pitanje smiju li se fotografirati kazalisne predstave, doticni izvodi cirkus i pretvara kazaliste u politicki teatar. Ne mislim da je tu uopce vise rijec o umjetnickoj slobodi, vec pomanjkanju kvalitete. Otprilike kao kad usporedimo holivudske blockbustere koji lose napisane scenarije i losu glumu, odnosno slabasan sadrzaj filma i nesposobnost redatelja, nastoje zamaskirati specijalnim efektima..
-----
Frljić je meni osobno, u umjetničkom smislu, veliko razočarenje. Ali to obično ide uz bok osobama koje su jake na jeziku, elokventne i izrazito intelektualne, realizacija im je pritom nula bodova. Nema veze s umjetnosti, puno frustracija i nekih osobnih trauma koje se ispoljavaju s agresijom. To je ona, tzv., terapijska umjetnost. Ništa po meni što je ekvivalent realnosti kojom otvoriš novine ili pogledaš oko sebe vidiš preneseno na pozornicu , nije umjetnost. Umjetnost je uzvišeniji stadij vidljiv i percipiran malo profinijim senzibilitetom. Plus, netko tko teži tolikim žarom za pozicijom i vrši strahovladu, po niti jednom segmentu senzibiliteta nije moguće postati umjetnikom.
Što se tiče Grada,, to je već godinama tako, samo što se nekada dijelilo više love pa je ono što ne valja bilo prikrivenije. Sada su i velike ribice ostale bez love pa se jače čuju glasovi. Da je situacija takva kakva je, posljedica je dugogodišnjih nepravilnosti u radu, sada je došla ekipa koja je stekla rejting da može raditi što želi i bez srama, jer su ih tako generacije odgajale. Rijeka je odavno kulturološki mrtav grad i u njemu se prodaje magla.
•
--> tocak kao podsjetnik da zelim na ovo odgovoriti
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Kulinarske emisije u ponovnom su zamahu. Zasto mi se cini da ih je najvise kad su ljudi u besparici? Je li moguce da nam zele potaknuti "zrcalece neurone" pa da osjetimo "sitost"?
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
zdravo drugari, jeste li svi na broju? kako nam je babo esko?
bazilija- Posts : 89
Join date : 14.08.2014
Re: Tijek misli ..
Oooo, tko bi se tebi nadao. Jesi li dobro? Sad je tvoje vrijeme.. Planine i svasta.
Babo je otisao. Dozlogrdile smo mu. I Dromsi nedavno. Ne voli Prvi april.
Babo je otisao. Dozlogrdile smo mu. I Dromsi nedavno. Ne voli Prvi april.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Đe's bona, nema te ko ni plaće? Jes našla kakvog švalera u Iranu?bazilija je napisao/la:zdravo drugari, jeste li svi na broju? kako nam je babo esko?
Re: Tijek misli ..
O h, pa ovdje dugo nismo virili, već sam zaboravila na sadržaj.
Pozdrav Bazi i dobrodošla ma gdje god bila. Ako je istina da je bilo kakvo putovanje kroz Iran, očekujemo fantastične fotografije. Iran je prekrasan..
Pozdrav Bazi i dobrodošla ma gdje god bila. Ako je istina da je bilo kakvo putovanje kroz Iran, očekujemo fantastične fotografije. Iran je prekrasan..
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Re: Tijek misli ..
U mogucem svijetu 524, tlo je ispresijecano pradavnim mitovima i nemoguce je proci njime slijedeci Arijadnin prst. Alge, bakterije i lisajevi smiju se dvadesetak sekundi, a potom drugacijom glasnocom upozoravaju namjernike na vjecno lutanje labirintom.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Nema nikog. Okej, nastavljam s minijaturama.......
U mogucem svijetu 7431 inzistiraju na modelu dugotrajne mokre proslosti. Slijeganje ramenima eonima djeluje na stvaranje leda. Tako imamo goleme smrznute valove sjecanja. Nas ego se, potom, spusta i uzdize takvim krajolicima. Promatraci bi rekli da neki sicusni camac hrabro ulazi u centar titanske oluje.
U mogucem svijetu 7431 inzistiraju na modelu dugotrajne mokre proslosti. Slijeganje ramenima eonima djeluje na stvaranje leda. Tako imamo goleme smrznute valove sjecanja. Nas ego se, potom, spusta i uzdize takvim krajolicima. Promatraci bi rekli da neki sicusni camac hrabro ulazi u centar titanske oluje.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Razmišljam kako su ovo djeca sretna što su se rodila u vrijeme razumijevanja... Ja sam bila samo čudno dijete
https://vimeo.com/17148626
https://vimeo.com/17148626
Zadnja promjena: Buffy; sri srp 29, 2015 7:04 am; ukupno mijenjano 1 put.
Buffy- Posts : 1896
Join date : 03.06.2014
Re: Tijek misli ..
Buffy je napisao/la:Razmišljam kako su ovo djeca sretna što su se rodila u vrijeme razumijevanja... Ja sam bila samo čudno dijete
https://vimeo.com/17148626
Nazalost, ne vidim o cemu se radi. Ciglica ne otvara media linkove. Ako ti se bude dalo, opisi malo.. Zasto su te smatrali cudnom? // Ja sam veceras nekako posebno tuzna. Zapocelo je jednom svadjom i nastavilo se potpunim povlacenjem u sebe. Tako uvijek reagiram na grube rijeci osoba koje volim. Nemam volje opravdavati se pred njima bas zato jer bi trebali znati bolje. Trebali bi me poznavati, a ne biti vodjeni izuzetno povrsnim zakljuccima. Ma nebitno.
Zadnja promjena: Ligeja; pon srp 27, 2015 10:45 pm; ukupno mijenjano 2 put/a.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Moguci svijet 92 oblikovao se zajedno s ostalim nizom svjetova. Sudarao se, prozimao, iskrivljavao u njima. Malen i tezak i on je stvarao eksplozije topline koje su rastapale stijene. I njegovi su elementi bivali oslobodjeni kao vruci plinovi, tekucine i minerali. I njegova su isparavanja stvarala atmosferu, oblake, kisu, ledenjake, potoke, rijeke. I njegovi su poceci zacinjali poeziju. No, bio je predaleko od vlastite zvijezde. Netko ga nije dovoljno jasno zamislio. Premaleni svijet zapoceo se hladiti, njegova se atmosfera zamrzavala i prekrila nedovoljno ispisano tlo. Svi su se procesi beskrajno usporili i pri kraju smirili. Ni suhi vjetrovi vise nisu iscrtavali njegove krajolike. Pust, tih, statican, uzvisen u svojoj nepromjenljivosti. Zivot se mogao dogoditi. Ali nije.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Evo onda ovakoLigeja je napisao/la:Buffy je napisao/la:Razmišljam kako su ovo djeca sretna što su se rodila u vrijeme razumijevanja... Ja sam bila samo čudno dijete
https://vimeo.com/17148626
Nazalost, ne vidim o cemu se radi. Ciglica ne otvara media linkove. Ako ti se bude dalo, opisi malo.. Zasto su te smatrali cudnom? // Ja sam veceras nekako posebno tuzna. Zapocelo je jednom svadjom i nastavilo se potpunim povlacenjem u sebe. Tako uvijek reagiram na grube rijeci osoba koje volim. Nemam volje opravdavati se pred njima bas zato jer bi trebali znati bolje. Trebali bi me poznavati, a ne biti vodjeni izuzetno povrsnim zakljuccima. Ma nebitno.
Iskustvo mi u ovim godinama govori kako su najčešće svađe kad želimo ispraviti svijet i druge na način na koji oni to trenutno ne mogu prihvatiti, pa se brane na razno razne načine, ma koliko bili ili ne u pravu, neučinkoviti smo dok nas drugi zaista ne čuju.
U komunikaciji s ljudima za koje znam da me vole po manjim i većim trenutcima u kojima to osjećam, često vidim obrasce zatvarajuće komunikacije, neslušanja, nesvjesne sabotaže razgovora u svm nijansama, you name it.
Najčešće iz poznatog obrasca koji proizlazi iz (ograničavajućih) uvjerenja ponavljamo šprancu, najgore od svega je što se u korijenu svih tih nesporazuma nalazi želja za dobrim onoga drugoga, a ne nalazi plodno tlo.
Zadnja promjena: Buffy; sri srp 29, 2015 7:06 am; ukupno mijenjano 1 put.
Buffy- Posts : 1896
Join date : 03.06.2014
Re: Tijek misli ..
Willhelm Reich
Čuj, Mali čovječe !!!
Zovu te »MALI ČOVJEK«, OBIČAN ČOVJEK«, vele. Kažu, dolazi tvoje vrijeme, »era Malog čovjeka« (»The age of the Common man«).
Nisi Ti taj Mali čovječe, koji to kaže, već oni: potpredsjednici velikih nacija, odabrane vođe radnika, preobraćeni sinovi građanskog staleža, državnici i filozofi. Oni ti nude budućnost, ali te ne pitaju za prošlost.
Ti si nasljednik užasne prošlosti. Tvoje nasljedstvo je užareni dijamant u ruci. Ja ti to kažem! Svaki ljekar, svaki obućar, mehaničar ili vaspitač mora da poznaje vlastite nedostatke ako hoće da obavlja svoj posao i zarađuje hljeb. Decenijama već pokušavaš da zavladaš Zemljom. Od tvog razmišljanja, tvojih postupaka, od sada zavisi budućnost ljudskog roda. Ali tvoji učitelji i gospodari ne kažu ti kako stvarno razmišljaš ni kakav si; niko se ne usuđuje da ti uputi nikakvu kritiku koja bi trebalo da te pripremi i osposobi da sâm upravljaš svojom sudbinom: Ti si »slobodan« samo u jednom smislu: oslobođen si poduke kako sâm da vodiš svoj vlastiti zivot, slobodan od samokritike!
Ti daješ vlastodršcima pravo da vladaju »u ime Malog čovjeka«. A sâm si nijem. Daješ moćnima ili zlonamjernim nesposobnjakovićima više moći da te zastupaju. Prekasno otkrivaš da uvijek ispadneš prevaren.
O zamjeni gospodara
U dalekim zemljama Mali ljudi su, pomno prateći tvoju čežnju da budeš bilo čiji rob, naučili kako se uz neznatan umni napor može postati Mali Veliki Čovjek. Ti Mali ljudi potiču iz tvoje sredine, a ne iz palata. Oni su isto tako gladovali i patili kao i ti. Oni skraćuju proces zamjene gospodara. Naučili su da su deset decenija najtežeg umnog rada na tvojoj slobodi, teške lične žrtve za tvoju sreću u životu, pa i žrtvovanja života u interesu tvoje slobode bili preveliki da bi se postigao cilj da ponovo postaneš rob. Ono što su istinski veliki slobodarski mislioci izumili i pretrpjeli u sto godina nije moglo da se uništi u toku nepunih pet godina. Mali ljudi iz tvoje sredine su, dakle, skratili proces: izveli su ga otvorenije, brutalnije. Štaviše, oni ti kažu otvoreno da ti i tvoj život, tvoja djeca i tvoja porodica ne znače ništa; da si glup i pokoran i da s tobom svako može da čini šta god hoće. Oni ti ne obećavaju ličnu, nego nacionalnu slobodu. Oni ti ne obećavaju ljudsko samopoštovanje, nego respektovanje države; ne ličnu, već nacionalnu veličinu. Pošto za tebe »lična sloboda« i »veličina« nisu ništa drugo do strane, mračne riječi, to ti od riječi kao sto su »nacionalna sloboda« i »interesi države« ide voda na usta kao psu kad vidi kost, i ti im glasno kličeš. Nijedan od tih Malih ljudi ne plaća cijenu stvarne slobode koju su morali da plate Đordano Bruno, Isus, Karl Marks ili Linkoln. Oni te preziru, oni te ne vole, jer ti sam sebe prezireš, Mali čovječe.
Zato te se plašim, Mali čovječe, nevjerovatno mnogo te se plašim. Jer, od tebe zavisi dalja sudbina čovječanstva. Plašim te se, jer ni od čega ne bježiš toliko koliko od sebe samoga. Bolestan si, veoma bolestan, Mali čovječe. To nije tvoja krivica, ali je na tebi odgovornost da se oslobodiš bolesti. Odavno bi već zbacio svoje stvarne tlačitelje da nisi trpio tlačenje i često ga direktno pomagao. Nikakva policija na svijetu ne bi imala dovoljno moći da te tlači kada bi u svojoj svakodnevici imao iole samopoštovanja.
O preziru i mržnji
Tvoj šovinizam potiče iz tvoje tjelesne zgrčenosti, iz tvoje duševne opstipacije, Mali čovječe. Ne kažem ti to da bih ti se narugao, nego zato što sam ti prijatelj, iako ti ubijaš svoje prijatelje kad ti kažu istinu. Pogledaj malo te svoje patriote: oni ne koračaju, oni marširaju. Oni ne mrze neprijatelja, oni imaju zaklete dušmane koje mijenjaju svakih deset godina, od iskonskog neprijatelja prave prijatelja i iskonskog prijatelja, a od prijatelja od iskona prave ponovo zakletog dušmanina. Oni ne pjevaju pjesme, oni marširajući urlaju himne. Oni ne grle svoje devojke, oni ih povaljuju i sređuju toliki i toliki »broj« za jednu noć.*
Niko, Mali čovječe, niko ti nije nikada postavio pitanje zbog čega do sada nisi mogao da stekneš svoju slobodu i zbog čega si je, i kad je stekneš, odmah izgubio pognuvši se pred novim gospodarom.
O strahu od života
Ti preuzimaš vlast na Zemlji, znaš već to i drhtiš zbog toga. U budućim stoljećima ti ćeš ubijati svoje prijatelje, a svoje vođe svih naroda, proletera, Prusa i Rusa ćeš slaviti kao svoje gospodare i vladare. Iz dana u dan, iz noći u noć, iz nedjelje u nedjelju, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, decenijama i stoljećima ti ćeš jednog gospodara uzdizati nad drugim, nećeš čuti plač svoje novorođenčadi, jecaje mladića i djevojaka, žudnje tvojih žena i muževa, ili, ako ih i čuješ, smatraćeš to buržoaskim individualizmom. Stoljećima ćeš, kažem ti, prolivati krv tamo gdje treba zaštititi zivot, vjerovaćeš da se sloboda stiče uz pomoć dželata… i uvijek ćeš se iznova obreti u glibu. Stoljećima ćeš slijediti hvalisavce, upijaćeš njihove laskave riječi, bićeš slijep i gluv kad čujes zov ŽIVOTA, TVOG života. Plašiš se života, Mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš »socijalizam«, ili »državu«, ili »nacionalnu čast«, ili »ugovor o povećanju plata«, ili »čast Božju«. Jedno samo nećeš znati ili nećeš htjeti da znaš: da svu svoju bijedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumiješ svoju djecu, da im lomiš kičmu prije nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio »gospodar«. Stoljećima ćeš griješiti i lutati sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opšte društvene bijede – sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe. A onda ćeš, postepeno i oprezno pipajući oko sebe, naučiti da tražiš i da nalaziš, i da shvataš i poštuješ i cijeniš svog prijatelja, čovjeka ljubavi, rada i znanja. Tada ćeš uvidjeti da je čitaonica važnija za tvoj život od fudbalske utakmice, šetnja po šumi i razmišljanje bolji nego paradiranje, shvatićeš koliko je bolje liječiti nego ubijati, koliko bolje imati sopstvenu nego nacionalnu svijest i koliko je skromnost bolja od zapjenušanih usta punih patriotskih parola…
Znam, Mali čovječe, da ti je namah pri ruci dijagnoza ludila ako ti istina ne odgovara. A ti se osjećaš kao homo normalis! Lude si stavio iza brave, a normalni upravljaju ovim svijetom… Pa ko je onda kriv za nesreću?… Nisi ti, znam, ti samo obavljaš svoju dužnost, i ko si ti da imaš sopstveno mišljenje… Znam to! Nemoj ponavljati. Nije za tebe šteta, Mali čovječe! Kad pomislim na tvoju novorođenu djecu, kad se sjetim kako ih mučiš da bi od njih napravio normalne ljude po svom uzoru, onda opet poželim da ti se približim, kako bih te spriječio da počiniš zločin. Ali, ti si se dobro zaštitio svojim savjetnikom u ministarstvu za vaspitanje male djece. I to znam.
O žudnji za životom
….Kažem ti: nijedan car, nijedan kralj, nijedan otac svih proletera svih zemalja nije te mogao obuzdati! Mogli su da od tebe naprave roba, ali niko nije uspio da ti oduzme sićušnost. Tvoje čistunstvo i tvoja žudnja za životom će te, ipak, pobijediti, Mali čovječe, u to nema nikakve sumnje. Oslobođen svoje sićušnosti, počećeš da misliš; u početku će to biti jadno, pravićeš greške, promašivati cilj, ali ćeš ipak početi da misliš. Saznaćeš za bol koji ti pričinjava razmišljanje i naučiti da ga podnosiš, isto kao što smo ja i mnogi drugi doživljavali bol koji donosi razmišljanje o tebi i morali da ga trpimo, i to godinama. Naš bol nad tobom dovešće te do razmišljanja. A kad jednom budeš počeo da razmišljaš, nećeš moći da dođeš k sebi od čuđenja, od čuđenja nad posljednjih 4000 godina tvoje »civilizacije«. Nećeš shvatiti, a da pri tom ne pocrveniš, kako je bilo moguće da tvoje novine nisu piskarale ni o čemu drugom do o ordenju, paradama i medaljama, saslušanjima, mučenjima, giljotinama, diplomatskim spletkama i šikaniranju, o državničkom mudrovanju i kamufliranju, o mobilizacijama, demobilizacijama i ponovnim mobilizacijama, o paktovima i vojnim manevrima, i o bombardovanjima. To što si ropskim strpljenjem ovce gutao sav taj naštampani papir još bi i mogao da shvatiš. Ali to sto si stoljećima, kao majmun, imitirao i kao papagaj ponavljao sve to, što si i svoje ispravne misli smatrao pogrešnim, a pogrešne smatrao patriotskim…, to, Mali čovječe, dugo nećeš moći da progutaš. Stidjećeš se svoje istorije, Mali čovječe, a jedina nada biće ti to, što tvoji praunuci više neće biti primoravani da uče istoriju. Neće ti više biti omogućeno da vodiš veliku revoluciju samo da bi se vratio nekakvom Petru »velikom« ili »silnom«.
O ličnom stavu i javnom mnjenju
….Da, da, Mali čovječe, ti imaš dubinu u sebi, a ne znaš to. Plašiš se, smrtno se plašiš svoje dubine, zbog toga je ne osjećaš i ne vidiš. Zbog toga ti se vrti u glavi kad gledaš u dubinu, i zanosiš se pri tom kao na ivici ponora. Kad treba da se opustiš i dopustiš pad, plašiš se da ne padneš i ne izgubiš svoju »sopstvenost«. Jer, i pored najbolje želje da nađeš put do samog sebe, ti stižeš opet samo do Malog, surovog, zavidnog, pohlepnog i kradljivog čovjeka.
Dakle, prva od svih tih mnogobrojnih stvari koje ćeš u budućnosti raditi ili prestati da radiš biće da se više nećeš osjećati kao Mali Čovjek koji uopšte nema svoje sopstveno mišljenje, pa govori »a ko sam ja uopšte…«. Ti imaš svoje sopstveno mišljenje i u budućnosti ćeš smatrati životnom sramotom ako ga ne budeš znao, ako ne budeš stajao iza njega i ako ga ne budeš izražavao.
»A sta će javno mnjenje reći o mom mišljenju? Biću zgnječen kao crv ako iznesem sopstveno mišljenje.«
Ono što ti nazivaš »javnim mnjenjem«, Mali čovječe, rezultat je svih mišljenja svih majušnih muškaraca i žena. Svaki Mali muškarac i svaka Mala žena ima jedno sopstveno ispravno i jedno posebno, pogrešno mišljenje. Pogrešna mišljenja imaju iz straha od pogrešnih mišljenja svih drugih Malih ljudi. Zbog toga se i ne objelodanjuju prava mišljenja. Ti, na primjer, više nećeš vjerovati da više »nisi važan«. Ti ćeš znati i zastupati mišljenje da si ti stub i temelj ovog ljudskog društva… Kud si krenuo? Ne bježi! Ne plaši se! Nema baš ničeg lošeg u tome da predstavljaš odgovorni stub ljudskog društva!*
Ne treba da radiš ništa drugo, već da nastaviš i dalje ono što si oduvijek radio i što ćeš uvijek raditi – svoj posao: podizati u sreći svoju djecu i voljeti noću svoju ženu. KADA BI TO SVJESNO I NEPOKOLEBLJIVO ČINIO, NE BI BILO NIKAKVOG RATA koji tvoju ženu potura vojnicima otadžbine svih proletera gladnim seksa, tvoju djecu ostavlja bez roditelja da od gladi umiru na ulici i zbog koga ti na nekom dalekom »polju časti«, ukočenih očiju, zuriš u nebo…
O samooslobađanju
…Pitaš kada će tvoj život postati dobar i siguran, Mali čovječe! Odgovor zvuči strano tvom biću: Život će ti biti dobar i siguran kad tebi tvoj život bude značio više od sigurnosti, ljubav više od novca, tvoja sloboda više od partijskog mišljenja ili javnog mnjenja; kada sklad Betovenove ili Bahove muzike postanu sklad čitave tvoje egzistencije (taj sklad je još u tebi, Mali čovječe, negdje duboko zapretan u nekom kutku tvoga bića!); kad tvoja misao bude u skladu, a ne u protivrječju sa tvojim osjećanjima; kad svoje talente na vrijeme otkriješ i svoje starenje na vrijeme shvatiš; kad budes živio sa mislima velikih mudraca, a ne više sa nedjelima velikih ratnika; kada učitelje svoje djece budeš plaćao bolje nego političare; kad ne budeš cijenio vjenčanicu više od ljubavi između muškarca i žene; kad na vrijeme, a ne kao danas prekasno, spoznaš da si pogrešno mislio; kad osetiš ushićenje slušajući istinu, a jezu gledajući formalnosti; kad sa svojim kolegama u stranim zemljama budeš kontaktirao direktno a ne više preko diplomata; kada ti ljubavna sreća tvoje maloljetne kćeri bude punila srce radošću, a ne više, kao danas, bijesom; kad budeš, vrteći glavom, mogao da misliš na vremena u kojima se maloj djeci zabranjivalo, uz prijetnje kaznom, da dodiruju svoje polne organe; kada lica ljudi na ulicama budu izražavala slobodu, živahnost i vedrinu, a ne više tugu i jad; kad njihova tijela ne budu više, kao danas, ovom zemljom hodala s uvučenom, ukočenom karlicom i neosjetljivim polnim organima.
Želiš vođstvo i savjete, Mali čovječe. Imao si vođstva i savjete milenijumima, i to i dobre i loše. Nisu loši savjeti krivi što si još u bijedi, nego tvoja majušnost. Mogao bi ti dati dobre savjete, ali ti, onako kako danas misliš i kakav si, ne bi bio u stanju da ih ostvariš na dobro svih.
O nadi …
…Znam ja da si ti čestito, solidarno, radno biće kao što su pčela ili mrav. Ja sam samo u tebi otkrio Malog čovjeka koji ti razara život i koji je to činio hiljadama godina. Ti si VELIK, Mali čovječe, kad nisi mali i sitan. Tvoja veličina, Mali čovječe, jedina je nada koja nam ostaje. Velik si kad se brineš o svom zanatu, kad se iz ljubavi baviš njime, kad osjećaš radost rezbareći, gradeći, slikajući, dekorišući i sejući, i kad se raduješ nebu i plavetnilu, lanetu i jutarnjoj zori, muzici i plesu, svojoj još neodrasloj djeci i lijepom tijelu svoje žene ili svoga muža; kad ideš u planetarijum da vidiš svoje zvjezdano nebo, kad ideš u biblioteku da saznaš šta drugi misle o životu. Ti si velik kad kao voljeni deda držiš na koljenu svoje unuče i pričaš mu o dalekim, prošlim vremenima, kad njegovom dragom, dječijom radoznalošću gledaš u neizvjesnu budućnost. Ti si velika, Majko, kad ljuljaš svoje novorođenče: kad suznih očiju iz dna srca moliš za sreću njegove budućnosti; kad tu budućnost – iz sata u sat, godinama – gradiš u svom djetetu.
Ti si velik, Mali čovječe, kad pjevaš staru, lijepu narodnu pjesmu ili kad igraš u kolu uz zvuke harmonike, jer narodna pjesma je dobra i ljekovita i ista svuda na ovoj Zemlji. I ti si velik kad kažeš svom prijatelju: Zahvaljujem svojoj sudbini što mi je podarila da živim oslobođen prljavštine i lakomosti, da doživim stasanje svoje djece, njihovo prvo tepanje, prvi stisak njihovih ručica, njihov prvi korak, njihovu igru, pitanja, smijeh i ljubav; zahvaljujem joj što sam sačuvao svoj čisti i pravi smisao za proljeće i njegov blagi povjetarac, za žubor potoka pored kuće i cvrkut ptica u šumi; što sam se držao podalje od praznog naklapanja pakosnih susjeda; što sam u zagrljaju svog supruga bila srećna i osjećala rijeku života u svom tijelu; što u burnim vremenima nisam izgubio svoj pravac i što je moj život potrajao i imao smisla. Jer, uvijek sam slušao svoj unutrašnji glas i uvijek sam slijedio tihi glas opomene koji mi je govorio: Ne postoji ništa osim ovog: život treba živeti dobro i srećno! Slijedi svoje srce čak i kad skrene sa staze plašljivih duša. Ne postani grub ni kada se u životu jednom napatiš. A kada u mirne večeri, nakon obavljena posla, sa svojim dragim ili svojim djetetom sjediš na livadi ispred kuće i osjećaš dah prirode, onda u tebi nek odzvanja pjesma koju rado i ti slušaš, pjesma mnogih, pjesma budućnosti:
»… Grlim vas, o milioni…«! Onda se molim ovom životu da postane gospodar svojih prava, da obrati surove i plašljive koji dopuštaju da odjekuje muzika topova. Oni to čine samo zato što im je život izmakao. A ja grlim svog malog sina koji me pita: »Tata! Sunce je otišlo! Kuda je otišlo? Hoće li se uskoro opet vratiti?« Kažem mu: »Da, sinčiću moj, sunce će se uskoro opet vratiti i grijaće nas«.
Izvodi iz knjige Willhelma Reicha “Čuj, Mali čovječe”
Čuj, Mali čovječe !!!
Zovu te »MALI ČOVJEK«, OBIČAN ČOVJEK«, vele. Kažu, dolazi tvoje vrijeme, »era Malog čovjeka« (»The age of the Common man«).
Nisi Ti taj Mali čovječe, koji to kaže, već oni: potpredsjednici velikih nacija, odabrane vođe radnika, preobraćeni sinovi građanskog staleža, državnici i filozofi. Oni ti nude budućnost, ali te ne pitaju za prošlost.
Ti si nasljednik užasne prošlosti. Tvoje nasljedstvo je užareni dijamant u ruci. Ja ti to kažem! Svaki ljekar, svaki obućar, mehaničar ili vaspitač mora da poznaje vlastite nedostatke ako hoće da obavlja svoj posao i zarađuje hljeb. Decenijama već pokušavaš da zavladaš Zemljom. Od tvog razmišljanja, tvojih postupaka, od sada zavisi budućnost ljudskog roda. Ali tvoji učitelji i gospodari ne kažu ti kako stvarno razmišljaš ni kakav si; niko se ne usuđuje da ti uputi nikakvu kritiku koja bi trebalo da te pripremi i osposobi da sâm upravljaš svojom sudbinom: Ti si »slobodan« samo u jednom smislu: oslobođen si poduke kako sâm da vodiš svoj vlastiti zivot, slobodan od samokritike!
Ti daješ vlastodršcima pravo da vladaju »u ime Malog čovjeka«. A sâm si nijem. Daješ moćnima ili zlonamjernim nesposobnjakovićima više moći da te zastupaju. Prekasno otkrivaš da uvijek ispadneš prevaren.
O zamjeni gospodara
U dalekim zemljama Mali ljudi su, pomno prateći tvoju čežnju da budeš bilo čiji rob, naučili kako se uz neznatan umni napor može postati Mali Veliki Čovjek. Ti Mali ljudi potiču iz tvoje sredine, a ne iz palata. Oni su isto tako gladovali i patili kao i ti. Oni skraćuju proces zamjene gospodara. Naučili su da su deset decenija najtežeg umnog rada na tvojoj slobodi, teške lične žrtve za tvoju sreću u životu, pa i žrtvovanja života u interesu tvoje slobode bili preveliki da bi se postigao cilj da ponovo postaneš rob. Ono što su istinski veliki slobodarski mislioci izumili i pretrpjeli u sto godina nije moglo da se uništi u toku nepunih pet godina. Mali ljudi iz tvoje sredine su, dakle, skratili proces: izveli su ga otvorenije, brutalnije. Štaviše, oni ti kažu otvoreno da ti i tvoj život, tvoja djeca i tvoja porodica ne znače ništa; da si glup i pokoran i da s tobom svako može da čini šta god hoće. Oni ti ne obećavaju ličnu, nego nacionalnu slobodu. Oni ti ne obećavaju ljudsko samopoštovanje, nego respektovanje države; ne ličnu, već nacionalnu veličinu. Pošto za tebe »lična sloboda« i »veličina« nisu ništa drugo do strane, mračne riječi, to ti od riječi kao sto su »nacionalna sloboda« i »interesi države« ide voda na usta kao psu kad vidi kost, i ti im glasno kličeš. Nijedan od tih Malih ljudi ne plaća cijenu stvarne slobode koju su morali da plate Đordano Bruno, Isus, Karl Marks ili Linkoln. Oni te preziru, oni te ne vole, jer ti sam sebe prezireš, Mali čovječe.
Zato te se plašim, Mali čovječe, nevjerovatno mnogo te se plašim. Jer, od tebe zavisi dalja sudbina čovječanstva. Plašim te se, jer ni od čega ne bježiš toliko koliko od sebe samoga. Bolestan si, veoma bolestan, Mali čovječe. To nije tvoja krivica, ali je na tebi odgovornost da se oslobodiš bolesti. Odavno bi već zbacio svoje stvarne tlačitelje da nisi trpio tlačenje i često ga direktno pomagao. Nikakva policija na svijetu ne bi imala dovoljno moći da te tlači kada bi u svojoj svakodnevici imao iole samopoštovanja.
O preziru i mržnji
Tvoj šovinizam potiče iz tvoje tjelesne zgrčenosti, iz tvoje duševne opstipacije, Mali čovječe. Ne kažem ti to da bih ti se narugao, nego zato što sam ti prijatelj, iako ti ubijaš svoje prijatelje kad ti kažu istinu. Pogledaj malo te svoje patriote: oni ne koračaju, oni marširaju. Oni ne mrze neprijatelja, oni imaju zaklete dušmane koje mijenjaju svakih deset godina, od iskonskog neprijatelja prave prijatelja i iskonskog prijatelja, a od prijatelja od iskona prave ponovo zakletog dušmanina. Oni ne pjevaju pjesme, oni marširajući urlaju himne. Oni ne grle svoje devojke, oni ih povaljuju i sređuju toliki i toliki »broj« za jednu noć.*
Niko, Mali čovječe, niko ti nije nikada postavio pitanje zbog čega do sada nisi mogao da stekneš svoju slobodu i zbog čega si je, i kad je stekneš, odmah izgubio pognuvši se pred novim gospodarom.
O strahu od života
Ti preuzimaš vlast na Zemlji, znaš već to i drhtiš zbog toga. U budućim stoljećima ti ćeš ubijati svoje prijatelje, a svoje vođe svih naroda, proletera, Prusa i Rusa ćeš slaviti kao svoje gospodare i vladare. Iz dana u dan, iz noći u noć, iz nedjelje u nedjelju, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, decenijama i stoljećima ti ćeš jednog gospodara uzdizati nad drugim, nećeš čuti plač svoje novorođenčadi, jecaje mladića i djevojaka, žudnje tvojih žena i muževa, ili, ako ih i čuješ, smatraćeš to buržoaskim individualizmom. Stoljećima ćeš, kažem ti, prolivati krv tamo gdje treba zaštititi zivot, vjerovaćeš da se sloboda stiče uz pomoć dželata… i uvijek ćeš se iznova obreti u glibu. Stoljećima ćeš slijediti hvalisavce, upijaćeš njihove laskave riječi, bićeš slijep i gluv kad čujes zov ŽIVOTA, TVOG života. Plašiš se života, Mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš »socijalizam«, ili »državu«, ili »nacionalnu čast«, ili »ugovor o povećanju plata«, ili »čast Božju«. Jedno samo nećeš znati ili nećeš htjeti da znaš: da svu svoju bijedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumiješ svoju djecu, da im lomiš kičmu prije nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio »gospodar«. Stoljećima ćeš griješiti i lutati sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opšte društvene bijede – sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe. A onda ćeš, postepeno i oprezno pipajući oko sebe, naučiti da tražiš i da nalaziš, i da shvataš i poštuješ i cijeniš svog prijatelja, čovjeka ljubavi, rada i znanja. Tada ćeš uvidjeti da je čitaonica važnija za tvoj život od fudbalske utakmice, šetnja po šumi i razmišljanje bolji nego paradiranje, shvatićeš koliko je bolje liječiti nego ubijati, koliko bolje imati sopstvenu nego nacionalnu svijest i koliko je skromnost bolja od zapjenušanih usta punih patriotskih parola…
Znam, Mali čovječe, da ti je namah pri ruci dijagnoza ludila ako ti istina ne odgovara. A ti se osjećaš kao homo normalis! Lude si stavio iza brave, a normalni upravljaju ovim svijetom… Pa ko je onda kriv za nesreću?… Nisi ti, znam, ti samo obavljaš svoju dužnost, i ko si ti da imaš sopstveno mišljenje… Znam to! Nemoj ponavljati. Nije za tebe šteta, Mali čovječe! Kad pomislim na tvoju novorođenu djecu, kad se sjetim kako ih mučiš da bi od njih napravio normalne ljude po svom uzoru, onda opet poželim da ti se približim, kako bih te spriječio da počiniš zločin. Ali, ti si se dobro zaštitio svojim savjetnikom u ministarstvu za vaspitanje male djece. I to znam.
O žudnji za životom
….Kažem ti: nijedan car, nijedan kralj, nijedan otac svih proletera svih zemalja nije te mogao obuzdati! Mogli su da od tebe naprave roba, ali niko nije uspio da ti oduzme sićušnost. Tvoje čistunstvo i tvoja žudnja za životom će te, ipak, pobijediti, Mali čovječe, u to nema nikakve sumnje. Oslobođen svoje sićušnosti, počećeš da misliš; u početku će to biti jadno, pravićeš greške, promašivati cilj, ali ćeš ipak početi da misliš. Saznaćeš za bol koji ti pričinjava razmišljanje i naučiti da ga podnosiš, isto kao što smo ja i mnogi drugi doživljavali bol koji donosi razmišljanje o tebi i morali da ga trpimo, i to godinama. Naš bol nad tobom dovešće te do razmišljanja. A kad jednom budeš počeo da razmišljaš, nećeš moći da dođeš k sebi od čuđenja, od čuđenja nad posljednjih 4000 godina tvoje »civilizacije«. Nećeš shvatiti, a da pri tom ne pocrveniš, kako je bilo moguće da tvoje novine nisu piskarale ni o čemu drugom do o ordenju, paradama i medaljama, saslušanjima, mučenjima, giljotinama, diplomatskim spletkama i šikaniranju, o državničkom mudrovanju i kamufliranju, o mobilizacijama, demobilizacijama i ponovnim mobilizacijama, o paktovima i vojnim manevrima, i o bombardovanjima. To što si ropskim strpljenjem ovce gutao sav taj naštampani papir još bi i mogao da shvatiš. Ali to sto si stoljećima, kao majmun, imitirao i kao papagaj ponavljao sve to, što si i svoje ispravne misli smatrao pogrešnim, a pogrešne smatrao patriotskim…, to, Mali čovječe, dugo nećeš moći da progutaš. Stidjećeš se svoje istorije, Mali čovječe, a jedina nada biće ti to, što tvoji praunuci više neće biti primoravani da uče istoriju. Neće ti više biti omogućeno da vodiš veliku revoluciju samo da bi se vratio nekakvom Petru »velikom« ili »silnom«.
O ličnom stavu i javnom mnjenju
….Da, da, Mali čovječe, ti imaš dubinu u sebi, a ne znaš to. Plašiš se, smrtno se plašiš svoje dubine, zbog toga je ne osjećaš i ne vidiš. Zbog toga ti se vrti u glavi kad gledaš u dubinu, i zanosiš se pri tom kao na ivici ponora. Kad treba da se opustiš i dopustiš pad, plašiš se da ne padneš i ne izgubiš svoju »sopstvenost«. Jer, i pored najbolje želje da nađeš put do samog sebe, ti stižeš opet samo do Malog, surovog, zavidnog, pohlepnog i kradljivog čovjeka.
Dakle, prva od svih tih mnogobrojnih stvari koje ćeš u budućnosti raditi ili prestati da radiš biće da se više nećeš osjećati kao Mali Čovjek koji uopšte nema svoje sopstveno mišljenje, pa govori »a ko sam ja uopšte…«. Ti imaš svoje sopstveno mišljenje i u budućnosti ćeš smatrati životnom sramotom ako ga ne budeš znao, ako ne budeš stajao iza njega i ako ga ne budeš izražavao.
»A sta će javno mnjenje reći o mom mišljenju? Biću zgnječen kao crv ako iznesem sopstveno mišljenje.«
Ono što ti nazivaš »javnim mnjenjem«, Mali čovječe, rezultat je svih mišljenja svih majušnih muškaraca i žena. Svaki Mali muškarac i svaka Mala žena ima jedno sopstveno ispravno i jedno posebno, pogrešno mišljenje. Pogrešna mišljenja imaju iz straha od pogrešnih mišljenja svih drugih Malih ljudi. Zbog toga se i ne objelodanjuju prava mišljenja. Ti, na primjer, više nećeš vjerovati da više »nisi važan«. Ti ćeš znati i zastupati mišljenje da si ti stub i temelj ovog ljudskog društva… Kud si krenuo? Ne bježi! Ne plaši se! Nema baš ničeg lošeg u tome da predstavljaš odgovorni stub ljudskog društva!*
Ne treba da radiš ništa drugo, već da nastaviš i dalje ono što si oduvijek radio i što ćeš uvijek raditi – svoj posao: podizati u sreći svoju djecu i voljeti noću svoju ženu. KADA BI TO SVJESNO I NEPOKOLEBLJIVO ČINIO, NE BI BILO NIKAKVOG RATA koji tvoju ženu potura vojnicima otadžbine svih proletera gladnim seksa, tvoju djecu ostavlja bez roditelja da od gladi umiru na ulici i zbog koga ti na nekom dalekom »polju časti«, ukočenih očiju, zuriš u nebo…
O samooslobađanju
…Pitaš kada će tvoj život postati dobar i siguran, Mali čovječe! Odgovor zvuči strano tvom biću: Život će ti biti dobar i siguran kad tebi tvoj život bude značio više od sigurnosti, ljubav više od novca, tvoja sloboda više od partijskog mišljenja ili javnog mnjenja; kada sklad Betovenove ili Bahove muzike postanu sklad čitave tvoje egzistencije (taj sklad je još u tebi, Mali čovječe, negdje duboko zapretan u nekom kutku tvoga bića!); kad tvoja misao bude u skladu, a ne u protivrječju sa tvojim osjećanjima; kad svoje talente na vrijeme otkriješ i svoje starenje na vrijeme shvatiš; kad budes živio sa mislima velikih mudraca, a ne više sa nedjelima velikih ratnika; kada učitelje svoje djece budeš plaćao bolje nego političare; kad ne budeš cijenio vjenčanicu više od ljubavi između muškarca i žene; kad na vrijeme, a ne kao danas prekasno, spoznaš da si pogrešno mislio; kad osetiš ushićenje slušajući istinu, a jezu gledajući formalnosti; kad sa svojim kolegama u stranim zemljama budeš kontaktirao direktno a ne više preko diplomata; kada ti ljubavna sreća tvoje maloljetne kćeri bude punila srce radošću, a ne više, kao danas, bijesom; kad budeš, vrteći glavom, mogao da misliš na vremena u kojima se maloj djeci zabranjivalo, uz prijetnje kaznom, da dodiruju svoje polne organe; kada lica ljudi na ulicama budu izražavala slobodu, živahnost i vedrinu, a ne više tugu i jad; kad njihova tijela ne budu više, kao danas, ovom zemljom hodala s uvučenom, ukočenom karlicom i neosjetljivim polnim organima.
Želiš vođstvo i savjete, Mali čovječe. Imao si vođstva i savjete milenijumima, i to i dobre i loše. Nisu loši savjeti krivi što si još u bijedi, nego tvoja majušnost. Mogao bi ti dati dobre savjete, ali ti, onako kako danas misliš i kakav si, ne bi bio u stanju da ih ostvariš na dobro svih.
O nadi …
…Znam ja da si ti čestito, solidarno, radno biće kao što su pčela ili mrav. Ja sam samo u tebi otkrio Malog čovjeka koji ti razara život i koji je to činio hiljadama godina. Ti si VELIK, Mali čovječe, kad nisi mali i sitan. Tvoja veličina, Mali čovječe, jedina je nada koja nam ostaje. Velik si kad se brineš o svom zanatu, kad se iz ljubavi baviš njime, kad osjećaš radost rezbareći, gradeći, slikajući, dekorišući i sejući, i kad se raduješ nebu i plavetnilu, lanetu i jutarnjoj zori, muzici i plesu, svojoj još neodrasloj djeci i lijepom tijelu svoje žene ili svoga muža; kad ideš u planetarijum da vidiš svoje zvjezdano nebo, kad ideš u biblioteku da saznaš šta drugi misle o životu. Ti si velik kad kao voljeni deda držiš na koljenu svoje unuče i pričaš mu o dalekim, prošlim vremenima, kad njegovom dragom, dječijom radoznalošću gledaš u neizvjesnu budućnost. Ti si velika, Majko, kad ljuljaš svoje novorođenče: kad suznih očiju iz dna srca moliš za sreću njegove budućnosti; kad tu budućnost – iz sata u sat, godinama – gradiš u svom djetetu.
Ti si velik, Mali čovječe, kad pjevaš staru, lijepu narodnu pjesmu ili kad igraš u kolu uz zvuke harmonike, jer narodna pjesma je dobra i ljekovita i ista svuda na ovoj Zemlji. I ti si velik kad kažeš svom prijatelju: Zahvaljujem svojoj sudbini što mi je podarila da živim oslobođen prljavštine i lakomosti, da doživim stasanje svoje djece, njihovo prvo tepanje, prvi stisak njihovih ručica, njihov prvi korak, njihovu igru, pitanja, smijeh i ljubav; zahvaljujem joj što sam sačuvao svoj čisti i pravi smisao za proljeće i njegov blagi povjetarac, za žubor potoka pored kuće i cvrkut ptica u šumi; što sam se držao podalje od praznog naklapanja pakosnih susjeda; što sam u zagrljaju svog supruga bila srećna i osjećala rijeku života u svom tijelu; što u burnim vremenima nisam izgubio svoj pravac i što je moj život potrajao i imao smisla. Jer, uvijek sam slušao svoj unutrašnji glas i uvijek sam slijedio tihi glas opomene koji mi je govorio: Ne postoji ništa osim ovog: život treba živeti dobro i srećno! Slijedi svoje srce čak i kad skrene sa staze plašljivih duša. Ne postani grub ni kada se u životu jednom napatiš. A kada u mirne večeri, nakon obavljena posla, sa svojim dragim ili svojim djetetom sjediš na livadi ispred kuće i osjećaš dah prirode, onda u tebi nek odzvanja pjesma koju rado i ti slušaš, pjesma mnogih, pjesma budućnosti:
»… Grlim vas, o milioni…«! Onda se molim ovom životu da postane gospodar svojih prava, da obrati surove i plašljive koji dopuštaju da odjekuje muzika topova. Oni to čine samo zato što im je život izmakao. A ja grlim svog malog sina koji me pita: »Tata! Sunce je otišlo! Kuda je otišlo? Hoće li se uskoro opet vratiti?« Kažem mu: »Da, sinčiću moj, sunce će se uskoro opet vratiti i grijaće nas«.
Izvodi iz knjige Willhelma Reicha “Čuj, Mali čovječe”
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Wilhelm Reich - Alone (10 min. home recording) (03.04.1952)
Transcript by Mikhail Bakhtunin:
It is April 3rd, 1952, at Orgonon, Rangeley, Maine. I, Wilhelm Reich, am sitting alone in the large room in the lower house. All people are gone. In the morning and the whole day yesterday, a meeting took place of the members of the board of trustees of the foundation which carries my name. Everybody is gone now and I would like to add a few words to the recording we made yesterday and today of the disaster which struck Orgonon. There's nobody here to listen to what I am saying. The recording apparatus is the only witness.
I hope that someone will at some time in the future listen to this recording with great respect, respect for the courage that was necessary to sustain the research work in orgone energy and life energy all through these years. I shall not go into the great strain, into the details, into the worries, the sleepless nights, the tears, the expenditures of money and effort, the patience which I had to have with all my workers and with all my students. I would like only to mention the fact that there is nobody around, there is not a single soul either here at Orgonon or down in New York who would fully and really from the bottom of his existence understand what I'm doing, and be with me in what I'm doing.
They are all very good people. They are decent, honest hard working. I trust them. They are very good friends. All of them - or most of them. But, this does not alter the fact that they all, without any exception, are against, I say, are against what I am doing. Every single one of them spites me, interferes with my effort, crosses it out, blunts out, flattens out, this one thing or another thing, whatever it may be, to diminish my effort - no, to diminish the effects of my effort. To block out the sharpness and acuity of my thoughts. To reduce to rubble and nothing - or nothingness what I have elaborated and about now thirty - thirty three or thirty four years of systematic thinking and in about forty years of human suffering, since about 1912, or rather 1910 when my mother died. There is not a single soul around who would fully understand or would not say "no" to it all.
This "no" is identical with: I don't want it, I don't like it, I loathe it, why is it here?, why does he have to exist?, why does he - why doesn't he sit down and take it easy?, why did he have to start this ORANUR (nuclear radiation) experiment which gives us so much trouble? They see only the trouble. They don't see or they don't want to realize what it means for medicine, biology and science in general, as well as philosophy, to have this ORANUR going. To them it is mostly a bother, an inducer of sickness, suffering and at times I have the distinct feeling that they believe or they do not quite dare to admit their own thoughts, that I may have gone hayward.
This reaction of my closest friends and coworkers to the situation here is exactly the same that has harassed the human race for as much as we can say, 8.000 or 10.000 years, since patriarchy has ruled its destinies and since natural love was extinguished in the newborn infants. I shall not go into that. It is all written up in my publications. Whoever knows these publications also knows what that means. The discovery of the life energy would have been accomplished long ago, had this "I don't want it, I fear it, I loathe it, I'll kill it, I'll flatten it out, I won't let it exis- live, or exist". If that had not been in their structures, not in their desires, not in their positive conscious wishes. They're all descent and good people. No it is in the structure. It is somehow in their tissues, in their blood. They cannot tolerate anything that has to do with orgone energy, or life energy, or what they call God, or what is their deepest longing for love fulfillment. They cannot tolerate it and they fear it. They fear it by way of structure. Their tissues, their blood cannot stretch out, cannot take it, evades it - avoids it and loathes it.
I do not say all this to depreciate their efforts, their honour, their loves, their lives. I say it because it is true, because it turns up in every single move, in every single word, in every single opinion, in every single paper, in every single thing they did to a- to whatever ever had to do with discovery - the discovery of genitality, life, love, such people as Laurence/Lawrence, or such philosophies as Giordano Bruno's or such great lives as Jesus Christ, ensoforth, ensoforth. It is a sad, lonely chapter of the human race.
I don't feel that I am obligated to solve this riddle, to do anything about it. I happened to discover the life energy. I happened to induce the ORANUR experiment. I know what it means for the future development of medicine and biology, philosophy and natural science and in this awareness I am completely alone. There is no soul far and wide to talk to, to give one's feelings - to let one's feelings go freely, to speak like - as friends speak to each other.
This is all.
Transcript by Mikhail Bakhtunin:
It is April 3rd, 1952, at Orgonon, Rangeley, Maine. I, Wilhelm Reich, am sitting alone in the large room in the lower house. All people are gone. In the morning and the whole day yesterday, a meeting took place of the members of the board of trustees of the foundation which carries my name. Everybody is gone now and I would like to add a few words to the recording we made yesterday and today of the disaster which struck Orgonon. There's nobody here to listen to what I am saying. The recording apparatus is the only witness.
I hope that someone will at some time in the future listen to this recording with great respect, respect for the courage that was necessary to sustain the research work in orgone energy and life energy all through these years. I shall not go into the great strain, into the details, into the worries, the sleepless nights, the tears, the expenditures of money and effort, the patience which I had to have with all my workers and with all my students. I would like only to mention the fact that there is nobody around, there is not a single soul either here at Orgonon or down in New York who would fully and really from the bottom of his existence understand what I'm doing, and be with me in what I'm doing.
They are all very good people. They are decent, honest hard working. I trust them. They are very good friends. All of them - or most of them. But, this does not alter the fact that they all, without any exception, are against, I say, are against what I am doing. Every single one of them spites me, interferes with my effort, crosses it out, blunts out, flattens out, this one thing or another thing, whatever it may be, to diminish my effort - no, to diminish the effects of my effort. To block out the sharpness and acuity of my thoughts. To reduce to rubble and nothing - or nothingness what I have elaborated and about now thirty - thirty three or thirty four years of systematic thinking and in about forty years of human suffering, since about 1912, or rather 1910 when my mother died. There is not a single soul around who would fully understand or would not say "no" to it all.
This "no" is identical with: I don't want it, I don't like it, I loathe it, why is it here?, why does he have to exist?, why does he - why doesn't he sit down and take it easy?, why did he have to start this ORANUR (nuclear radiation) experiment which gives us so much trouble? They see only the trouble. They don't see or they don't want to realize what it means for medicine, biology and science in general, as well as philosophy, to have this ORANUR going. To them it is mostly a bother, an inducer of sickness, suffering and at times I have the distinct feeling that they believe or they do not quite dare to admit their own thoughts, that I may have gone hayward.
This reaction of my closest friends and coworkers to the situation here is exactly the same that has harassed the human race for as much as we can say, 8.000 or 10.000 years, since patriarchy has ruled its destinies and since natural love was extinguished in the newborn infants. I shall not go into that. It is all written up in my publications. Whoever knows these publications also knows what that means. The discovery of the life energy would have been accomplished long ago, had this "I don't want it, I fear it, I loathe it, I'll kill it, I'll flatten it out, I won't let it exis- live, or exist". If that had not been in their structures, not in their desires, not in their positive conscious wishes. They're all descent and good people. No it is in the structure. It is somehow in their tissues, in their blood. They cannot tolerate anything that has to do with orgone energy, or life energy, or what they call God, or what is their deepest longing for love fulfillment. They cannot tolerate it and they fear it. They fear it by way of structure. Their tissues, their blood cannot stretch out, cannot take it, evades it - avoids it and loathes it.
I do not say all this to depreciate their efforts, their honour, their loves, their lives. I say it because it is true, because it turns up in every single move, in every single word, in every single opinion, in every single paper, in every single thing they did to a- to whatever ever had to do with discovery - the discovery of genitality, life, love, such people as Laurence/Lawrence, or such philosophies as Giordano Bruno's or such great lives as Jesus Christ, ensoforth, ensoforth. It is a sad, lonely chapter of the human race.
I don't feel that I am obligated to solve this riddle, to do anything about it. I happened to discover the life energy. I happened to induce the ORANUR experiment. I know what it means for the future development of medicine and biology, philosophy and natural science and in this awareness I am completely alone. There is no soul far and wide to talk to, to give one's feelings - to let one's feelings go freely, to speak like - as friends speak to each other.
This is all.
Gost- Gost
Re: Tijek misli ..
Dobar dokumentarac upravo na HRT3, o antidepresivima.
Buffy- Posts : 1896
Join date : 03.06.2014
Re: Tijek misli ..
"Žene u ratu" i Frljić
Šteta što se tako krasna inicijativa s namjerom postavila u krivi kontekst provokacije pa su tako te žene i njihove potresne priče pale u drugi plan. Zaista šteta.
Umjetnost vratiti kazalištu.
Šteta što se tako krasna inicijativa s namjerom postavila u krivi kontekst provokacije pa su tako te žene i njihove potresne priče pale u drugi plan. Zaista šteta.
Umjetnost vratiti kazalištu.
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Re: Tijek misli ..
Manipulira onimo što je samo po sebi dovoljno tragično, ne bi li izazvao još tragičnije reakcije.
Žene civilne žrtve rata čekaju godinama na priznavanje svojih patnji kroz sustav i okolinu, sad ih je pizdek još jednom iskoristio u svrhe neke svoje osobne katarze.
Žene civilne žrtve rata čekaju godinama na priznavanje svojih patnji kroz sustav i okolinu, sad ih je pizdek još jednom iskoristio u svrhe neke svoje osobne katarze.
Zadnja promjena: Buffy; pon kol 10, 2015 10:50 am; ukupno mijenjano 1 put.
Buffy- Posts : 1896
Join date : 03.06.2014
Re: Tijek misli ..
Ma da, njegov rad je zapravo njegova osobna terapija. Umjetnost može poslužiti kao terapija, ali terapija nije umjetnost.
Posljednjih dana boravila sam u Zadru i družila se sa dragim ljudima.. jedan od njih povjesničar, strahovito inteligentno i načitano biće. Kad on zaokrene svoju književno oblikovanu misao, meni milina slušati. Iako se ne slažemo u mnogočemu, inspirativno je slušati pametno biće i nanovo procesuirati. I kada tu i tamo srećom takve ljude susrećeš, intelektualno uzdizanje Frljića i sličnih aktivista, postane nebitno, a i pomalo passe. Passe je ta krinka drskosti, ciničnog stava, a puno ranjivosti i manjka kreativnog izričaja. Narod potom ispadne još smješniji kakve je scenarije u stanju uprizoriti opet kroz uzrok prosječnosti. Ali tako je kako je, uglavnom danas sliježem na to ramenima i ne opterećujem se.
Znam da je moje gledanje na umjetnost pomalo idealistično, ali razlog je uglavnom anarhija koja u svim segmentima vlada. Radim poslom nešto vezano uz generacijske razlike, pa sam se zamislila nad mojom generacijom- generacijom x. To je ona od ranih 30-tih do sredine 40-tih. Kako svaki period ima utjecaj na naredni naraštaj, tako sam ja nekako zaključila da je "moje vrijeme", nakon naleta baby booma, podijeljeno u ono zlatno i crno doba. Prvim dijelom prevladavala je kulturološka živopisnost, dok je u drugom dijelu ona postala pustoš. Došlo je do prekretnice, promjene u samoj srži kulturološkog života. I prostor koji je u jednom trenutku bio ideološki izoliran i cenzuriran, odjednom se počeo otvarati. Novac koji krajem 80 tih nije značio ništa, odjednom je počeo značiti sve. Iz jedne kulture u kojoj se njegovala opća zabrana, pretvorila se u period potpune anarhije i nikome više ništa nije bilo nemoguće. I to je ono što se desilo umjetnosti, sve se trpa pod nju. Ja jesam za to da postoje različita i inovantna izražavanja, ali nazovimo stvari svojim imenima. Ako ću se opet vratiti na politiku, ona jest toliko jak segment našeg života da se mora ispreplitati na određeni način s umjetnošću. No pitanje je kako, kojim estetskim praksama i kojim zakonitostima. Mene ne zanima to što često kažem, otvoriti novine pa to isto doslovno dobiti i na pozornici. Takva praksa već dulje u postmodernizmu prevladava, ništa uzvišeno, ništa ispred vremena. Jest, da.. politika je još u antici involvirana u umjetnosti, ali isto tako ako ga se uzima kao argument valja i razumijeti na koji način, u kakvim djelima i pod čijim ili kojim utjecajem. Tako da je po meni način kojim Frljić izražava anomaliju društva jest čisti politički aktivizam, ne umjetnost. Ali, nije on toliko bitan jer je umjetnost općenito klonula. On je samo dobio svojih 5 minuta kao i mnogi drugi. Otići će, doći će netko drugi. Vrijeme ionako donosi promjene, kod nas doduše jako sporo, što je bilo prije godinu dana zaboravlja se, tako će i ovo ostati bez traga. Meni se općenito ne da plaćati upade za izvedbe na kojima pišaju, ili mi kao, zadnji put, daju da pročitam knjigu. Znači, nas 40 uđemo, sjeli, a oni nam dali da čitamo. Kao eksperiment. Naravno da sam se ustala i otišla, već kad je anarhija da dam i svoj udio.
Odoh na Detektiva...
Zadnja promjena: whisperer; pon kol 10, 2015 3:43 am; ukupno mijenjano 3 put/a.
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Re: Tijek misli ..
Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Re: Tijek misli ..
Si ovo ti na avu?whisperer je napisao/la:Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.
Re: Tijek misli ..
Super osvrt, a i super font, čitljiv, bar meniwhisperer je napisao/la:Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.
Idem probati...
Buffy- Posts : 1896
Join date : 03.06.2014
Re: Tijek misli ..
besposlenpop je napisao/la:Si ovo ti na avu?whisperer je napisao/la:Nešto sam krivo stisnula pa se tekst poremetio. Ali mislim da je čitljivo.
To je Ani Bezzerides iz True Detectiv-a...
I već kada sam se dotakla Detektiva, da usput bacim darlici kakav mamac...
whisperer- Posts : 1977
Join date : 01.06.2014
Location : Luna Malekova
Stranica 6 / 13. • 1, 2, 3 ... 5, 6, 7 ... 11, 12, 13
Stranica 6 / 13.
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.
|
|